Zaklopio sam svojom šakom pet malih prstiju.

Ista krv grijala je moje isprekidane linije na dlanu, one za koje mi je jednom neka žena bez lica rekla da su kratke i da ju to brine.

Koji si ti kurac da te to brine i gdje ti je sad lice?

U gnijezdu mojih prstiju i u ovome trenutku raste ruka prema kojoj nisam iskren.

Ruka od koje moram skrivati istinu da svaki dan jedna majka u zemlju polaže bijeli lijes. Da svaki dan nečiji djed ili susjed dahće nad grudima koje su tek počele bubriti. Da svaki dan još krvavo novorođenče dobije etiketu s cijenom i 20 posto popusta.

Snovi pokreću zglobove male ruke koja će možda morati nositi oružje u ime ideja ograđenih bodljikavom žicom. Ruke od koje krijem scene filmova u kojem se kauboji ševe zanosom srednjoškolaca.

Obrazom osjećam mali dlan koji će držati knjige u kojima piše sve o ciklonu B i o krvi prolivene u ime dvije prekrižene linije. Dlan koji će možda jednom tješiti ženu koja je dozvolila da joj stružu utrobu jer nema novca za još jedan mali tanjur na stolu.

Sjedim na rubu kreveta i pod svojoj ručerdom vidim klupko od pet prstića koji će se jednom igrati s gaćicama nečije kćeri.

Stojim na straži i borim se protiv sna dok bdijem nad malom rukom na kojoj samo jedan jebeni prst ima razornu snagu od 25 kilotona i veću moć od svih čarobnih štapića uštogljenih čudaka iz Hogwartsa.

Bdijem nad rukom za koju se nadam da nikad neće imati potrebu posegnuti za nebom.

Nasloni se sine, čuvam te.