Marketing
Crvena
Šuma je bila njena crkva i džamija. Bila je i njena majka, kada bi prava mati pijana ležala pored bunara, njen otac, kada je padala prejaka kiša da grli njegov nadgrobni spomenik ispod breze koja se vidi s vrha štale.
Čudakinja. Vještica.
Tako su je u selu zvali od malih nogu. Od onog dana kada se izgubila u toj šumi, od kada je upoznala noć među krošnjama koje je njezina majka mrzila jer su joj otele muža.
No ona je voljela ta stara stabla i sve što joj je mekana mahovina u podnožju krošanja nudila sve ove godine. Borovnice i kupine zalijevala je hladnom izvorskom vodom, a prodavajući gljive uspjela je skupiti dovoljno novca za stanarinu.
Danas je bio petak i kasnila je osam dana s plaćanjem. Majku više nije bilo briga, ali je Crvena znala da baka mrzi čekati. Navikla je dobiti novac na ruke svaki prvi petak u mjesecu.
Navukla je kapuljaču, spremila kuvertu u njedra, izula papuče i bosa prekoračila granicu livade i šumske sjene.
Jedan od njih uvijek je čekao na rubu. Bez obzira na snijeg, led, kišu, maglu, vjetar. Vučja straža uvijek je bila tu. Po noći bi Cvena znala proviriti preko ruba prozora, i mirna bi se naslonila nazad na jastuk nakon što je vidjela dva crvena, nepomična oka koja paze na nju s ruba šume.
Sad kad je zakoračila u šumu, a vlažna mahovina poslala trnce do njenog vrata, stražar se trgnuo, a bedra su mu se tresla dok je snažno grabio ispred nje u srce šume. Do njihovog proplanka.
S njene lijeve i desne strane šuma je oživjela. Čula je lagane šape kako tapkaju po trulom lišću i razgrću mokru paprat. Vijest se proširila i vukovi su znali da je vrijeme za ples.
Kada je izbila na proplanak čije središte je pokriveno debelom djetelinom, krošnje su zanijemile. Stala je u sami centar, spustila kapuljaču, a kada je vjetar raspršio njenu crnu kosu, raširila je ruke.
Tek su tada vukovi počeli izlaziti na proplanak. Sjene stabala odvajale su se od njih u posljednji trenutak i činilo se kao da mokrim njuškama probijaju crnu opnu. Sjela je na djetelinu i dalje držeći raširene ruke, a vukovi su naizmjence prolazili pored nje trljajući svoja krznena leđa o njene dlanove.
Divlje zvijeri reagirale su onako kakve ih je priroda stvorila. Rastrgane između instinkta i ljudskog mirisa lamatale su svojim masivnim glavama, rasklopljenih ralja, ostavljajući u zraku spirale koje je iscrtavao njihov topli dah.
Obrisi su brzo isparavali kao i strah Crvene kada joj je prije deset godina prvi vuk liznuo ruku nakon što ju je svladao san među nazubljenim granama.
Smijala se od silne ljubavi prema njima, svojim šumskim psima, zbog kojih je zimi pjevala tihe pjesme pastirima, a kad bi zaspali ponudila bi zvijerima njihova stada.
Vukovi su voljeli čuti njen smijeh. Ali od njenog jecanja su podvijali repove. Šuma se brinula za nju. Svaki put kad bi plakala, tješila ju je hladnom vodom iz potoka u kojem bi njezin odraz uljepšala do granice prepoznavanja. Kada bi vidjeli njene suze, vukovi bi toliko podivljali da bi počeli ubijati svoje mlade.
Bakina kuća bila je udaljena dva sata hoda od proplanka. Prije no što je pokucala, isprala je s ruku miris svojih stražara. Starica je stajala nad drvenim stolom i nožem derala kožu sa bijelog zeca.
- Gamad mala mi ždere kupus. Ovog ću ja požderati - rekla je stara ne osvrćući se prema Crvenoj koja je promatrala kako rozo meso izranja ispod bijelog ogrtača.
- Donijela sam novce - rekla je Crvena.
Stara je nož zabila u stol. Krpom obrisala ruke, okrenula se i naslonila.
- Dobro ti pristaje ova crvena pelerina, vještice mala. Pljunuta si slika i prilika one tvoje kurvetine od majke. Vidim da i dalje bosa ideš kroz šumu. Trebalo bi te spaliti na lomači - sasula joj je uvrede u lice.
- Evo novci - reče i ostavi kuvertu pored noža.
- Opet kasnite s plaćanjem. Neće više tako ići.
- Kako to misliš?
- Prodala sam kuću u selu.
- Našu kuću?
- MOJU kuću nakazo. Želim da skupite prnje i gonite se kud god znate. Što se mene tiče ti možeš i crknuti u toj šumi. Ionako si u njoj cijelo vrijeme.
- Ali nemamo kuda otići.
- Baš me briga. Možete krepati pa neka vas crvi pojedu kao i ono smeće od tvog oca.
Crvena je zaustavila dah. Gledala je u ovu staricu, nije shvaćala njezinu mržnju koja ju je rezala jednako lako kao i ovaj nož koji para zečju kožu. No ipak, ta mržnja pristajala je staričinom licu, nalik na omekšalu glavu lutke iz izloga koju je netko previše približio vatri.
Navukla je kapuljaču, a sjena je pala preko njenih očiju. Sakrila je zjenice koje su razlile, ostavljajući samo tanak prsten irisa. Njene dvije male pomrčine.
Kada je izlazila, ostavila je odškrinuta vrata. Iz daljine su se jedva čula skvičanja. Vukovi su već počeli ubijati mlade. Mahnito se počela penjati na proplanak iznad kuće, grabeći gotvo četveronoške po polegloj travi.
Uspravila se na vrhu, a zapuhnuo ju je dim iz dimnjaka, noseći joj miris rasčetvorenog zeca i mržnje ustajale u utrobi starice čija krv teče i tijelom Crvene. Osjetila je lagan dodir po nozi. Iza nje je stajao vuk u ustima držeći jedno mlohavo tijelo iz svojeg okota. Spustio ga je Crvenoj pred noge. Zagrlila ga je i dugo mu šaputala gladeći ga po staroj grivi.
Te večeri šumski su psi pred njenim vratima ostavili kuvertu s novcem i komadić bijelog zečjeg repa.
A u zoru, s vrha štale s kojeg se vidi breza, Crvena je gledala kako cijelo selo gori.
Post je objavljen 14.09.2006. u 07:30 sati.