Marketing
Stara garda
Burgio
Vito se rodio prije zore kad su na obronke Burgia počeli izlaziti gušteri i ukipljeni promatrali ljude kako zabijaju motike u suhu zemlju, dok sunce ne uzavrije sicilijanski zrak.
Toga dana njegov otac nije otišao na polje, žene u kući izbacile su ga iz sobe, i nakon što je vidio svog sina, spremao se provesti dan u krčmi časteći "amici miei".
Oduvijek sam zamišljao da je tako moj djed došao na svijet.
Burgio je malo mjesto udaljeno oko 50 kilometara od Corleonea. Po njemu i danas lunjaju turisti usred bijela dana, topeći se na suncu, uvjereni da nikog nema na ulicama jer se svi boje mafijaških obračuna, ne shvaćajući da lokalcima ne pada na pamet izlaziti iz kuća dok se na kamenom zidu od vrućine može ispržiti jaje.
Tamo ljudi ne završavaju svaku rečenicu sa "capisci", i tamo sigurno nećete vidjeti tri debilna brata kako nagovaraju polugolu djevojku da im proda drvo naranče.
To je mjesto gdje udovice do kraja svog života nose crninu i ne izlaze iz kuća, mjesto gdje sicilijanke ne smiju kročiti u birtije, selo kamenih kuća u čijim sjenama ljudi spominju svoju djecu koja su se odselila u gradove, ili otišla u bijeli svijet, kao što je to napravio i moj djed.
Vito je božićno branje mandarina zamijenio lošim hrvatskim jezikom, samo zbog ljubavi jedne Zagorke. Bregove opaljene žegom ostavio je drugima da ih ukrote, i uselio u mali stan u Novom Zagrebu, a umjesto sočnih bresaka iz pune košare, grabio je ručicu tokarskog stroja u Prvomajskoj.
Ali, osim svojeg zaljubljenog srca, u Zagreb je dovukao i Siciliju.
Rijetki su danas ljudi koji žele živjeti po svojim pravilima i principima koji su se stoljećima pisali i prenosili sa oca na sina. Rijetki su oni koje se prilagođavaju samo da bi se dodvorili. Vito je bio pripadnik stare garde koji je zahtijevao poštovanje, ali ga i davao. Bogato srce takvih ljudi dragocjenije je i od svih zlata koje se čuvaju u utrobi Vatikana.
Sjećam ga se u njegovoj stolici, uz njegov prozor s kojeg je pucao pogled na cijeli kvart, bilo je to njegovo mjesto gdje je šutio, gdje vikao "porco dio" jer je baka skuhala premekanu paštu, gdje se znojio kad bi ga ona natjerala da mlati tjesto za orahnjaču sa cvebama. Sjećam ga se kao čovjeka koji je baki pokušao zabraniti da se na plažama Sicilije skine u bade kostim.
On me natjerao da prvi put zaplačem u strahu od smrti kada je kući donio malu srnu, koju su ubili u lovu. Kad su suze prestale, pojeo sam tog bambija sa njokama. Naučio me i da se kora od parmezana ne baca, da je ukusnija kada se prepeče na vatri, pamtim ga kao jedinog na svijetu koji mi je davao čekić da otkrijem što to u vekerici ide tik-tak, jedini čovjek koji se nasmijao kada sam ga, kao mali, namazao govnom iz tute dok je spavao.
Uvijek sam znao da su bomboni u desnom džepu njegova sakoa, da ne smijem dirati njegovu crvenu kutijicu sa briljantinom, zbog kojeg je uvijek nosio češalj sa sobom, isti onaj kojim ga je baka češljala u krevetu iz kojeg nikad više nije ustao.
Tek kada je umro sam saznao da prezime Maria Puza znači "smrdljivac" i da su Vito i njegov brat upoznali glavnog lika iz Puzove knjige Sicilijanac kada je on prošao kroz njihovo selo, i da je taj lik bio najobičniji lopov, a ne talijanski Robin Hood.
Vito je bio čovjek koji mi je, kada sam pokušao umrijeti, prvo opalio šamarčinu, a onda me zagrlio i jecao.
Post je objavljen 08.09.2006. u 18:02 sati.