Kad je zamka zagrizla njezin zglob, u zrak je frcnulo lišće, a Bijela je trznula kao da je zaglibila u blatu.
Zgrabila je rukama zahrđale zube koje je osjećala u kostima. Bol joj je suknula u glavu i proširila se kao kap ulja kad udari o površinu vode. Popustila je stisak i ostala klečati jednim koljenom, naslonjena šakama o zemlju. Sprinter u očekivanju startnog pištolja.

Jutros ju je probudila hladnoća i vlaga. Peć je bila ugašena, uvijek je nedostajalo drva otkako joj je otac umro. Suhe grane koje je skupljala po šumi nisu pucketale kao grabovina, nad kojom se njen otac dobro znojio sa sjekirom u rukama.

Maćeha bi tada brzo dotapkala s čašom vode i krpom mu obrisala čelo, prolazivši svojom rukom preko njegovih skliskih leđa. I tih velikih očevih ramena preko kojih bi Bijeloj dobacila prezriv pogled, prije no što bi usnama uronila u njegovu šiju.

Sjekira već godinu dana stoji zabijena u panj pred kućom, kao Arthurov mač iako je svjesna da više neće biti kralja.

Krv iz zgloba slijepila joj je crnu kosu dok je jednom rukom micala pramenove, a drugom mahnito povlačila lanac stupice omotan oko debla. Nije znala tko koga drži na lancu, ona deblo ili deblo nju. Dvije jabuke iz džepa otkotrljale su se na pod. Činile su joj se nezrelima pri pogledu na bijelu čarapu koja je upijala krv.

- Gubi se u šumu po drva. Smrznut ću se u ovoj straćari. I požuri se, treba skuhati nešto za jelo - rekla joj je maćeha čim ju je ugledala.
Sjedila je pred ogledalom i češljala kosu.

- Da nema ovog ogledala morala bi buljiti samo u ružne stvari. U jebenu neobranu jabuku, u zabijenu sjekiru, u praznu peć, i u tebe, Bijela. Od kada ti nema oca, jedino me ovo ogledalo voli - govorila je promatrajući odraz Bijele.

Dan 1.
Ipak je spavala.
Naslonjena na deblo.
Krv je stala.
Bol nije.

Dan 2.
Maćeha zna.
Tko će sada brati jabuke?
Peć je hladna.
I njene noge.

Dan 3.
Vjeverice bulje.
Lišće je gorko.
Ali rosa smiruje.
Sve je utrnulo.

Dan 4.
Bol se vratila.
Glava razdire.
Mirisa nema.
Ali, čuje se tutnjava.

Dan 5.
Sjekira ponovno udara u panj.
Iverje leti.
Grebe joj oči.
Tjera ju da trepće.

Dan 6.
Rame je mekano.
Glava je preteška.
Mora se odmoriti jer,
sutra će ustati.

Dan 7.
Konjski topot rastjerao je lasice koje su pobjegle noseći komadiće mesa u ustima. Jabuke su se smežurale. Bijela je sa grane gledala kako se jahač pokušava održati u sedlu dok se životinja propinje raširenih nozdrva. Gladila je vjeverice.

Maćehi je vjerojatno sad već vrlo hladno.