petak, 25.04.2008.

Vinkovci - vrata Zapada

Zanimljiv je taj moj grad. Sjeo sam u predvečerje na jednu od gradskih terasa ispred koje se vozaju svi oni koji žele da ih se primjeti u autima i na motorima, a ponekad i oni koji samo prođu nekim poslom, neupućeni u poželjne i nepoželjne lokacije za vozanje.

Gledajući sve te preskupe aute čovjek na čas pomisli da je u nekom drugom gradu ili nekom drugom svijetu gdje svi imaju sve i gdje ona ženska stvar, da prostite, prirodno i uvijek miriše na ljubičice umjesto na odstajalu, jučer izlovljenu ribu.

Poznajem dobar dio tih nabrijanih gradskih gazda a nasuprot tome uopće ne poznajem njihove sinove i kćeri pa mi se automatski pale upitnici nad glavom pri prolasku neke premlade face u S klasi Mercedesa.

Gledajući sav taj sjaj, mogao bi čovjek na čas i zaboraviti da nekoliko stotina metara dalje desetci ili stotine ljudi rade za 2000 kundaća mjesečno, ili koliki je već taj trenutni minimalac. 'Ko ih jebe kad su nesposobni.

Sjećanja na rat blijede, ostaju samo u glavama PTSP-jevaca koji ih poput zaboravljenih vodenica vrte svaki dan ispočetka.
Već odavno je postalo nebitno ono staro pitanje "OTKUD IM LOVA?!", za S-klasu više nitko ne traži opravdanja. Svi sve znaju. Znaju i da je nekima upalila neka fenomenalna transakcija, a za druge se opet priča da je sve to privid i da žive nerealno visoko i svi čekaju njihov pad.

Gazda B. ima novu pilu. Kad su ga nakon nekadašnjeg bahaćenja već sahranili, nasmiješila mu se sreća. Kažu da i Bog , da prostite, kenja na veliku hrpu. Ili barem na onu koje je već bila velika. Gazda B2 još vozi starog Bemveja. Takve već voze i obični šljakeri, na kredit za rabljena vozila. I svi gledaju gazdu B2. Da li je to pad, ili samo zatišje pred ponovnu buru novca? Gazda B3se opet uzdigao. U zadnje 2-3 godine. Već sahranjen i zaboravljen, poletio je opet poput Ikara mitskog.
Svi se prezivaju "na B". Možda je to formula za uspjeh?! Treba li mijenjati prezime? Evo i četvrtog. Opet B. Za ne vjerovati.

Tri lika za stolom do mog razglabaju o bahatosti gradskih gazda. A ja samo poželim daljinski upravljač ili direktnu vezu s Bogom da njima trojici na nekoliko dana dam milijune. Možda se i za sebe upitam isto. Kakav bih čovjek tada bio?
Zaradio sam u mjesecu travnju. Kao nikad prije. Krvavo i naporno. Počepio rupe. Još jedan takav mjesec omogućio bi mi da se to barem malo vidi, još jedan takav iza njega otvorio bi mi neka životna pitanja - zagristi, ili grickati i dalje? Da zagrizem dobar kolač, sladak i kaloričan - kakav bih čovjek postao? Ili možda ostao?

Da li bih mogao jednako zagrabiti u sebe i potražiti običnu malu ljudsku dušu?

Gledajući sva ta "izdrkavanja" po gradu, poželim brdo love. Da se izdrkavam po bahatima.
Bahatije.
S više stila.
Poželim to poput neke svete misije.

Ali neću nikad imati brdo love. Jer ne mogu prijeći onu točku na kojoj se moram slizati i uvući u čmar da bih radio i zaradio još više. Preuspravno stojim, ne mogu dovoljno pognuti kičmeni stup. Godine su to već, jebiga. Odrvenilo se i okoštalo.

Al još mogu ljubičice mirisati (Ljubinka, ovo je samo stilska figura, ne izvlači zaključke ).