četvrtak, 18.05.2006.

Što me u životu čini sretnim

Ovo je jedna od tri teme koje sam dobio na izbor za završni ispit iz hrvatskog jezika. Za ispisati rukom na bar dvije stranice.

Pa sad gledam u taj naslov i razmišljam... Što me čini sretnim?
Jako sretnim, užasno sretnim, euforično sretnim me čini kad ne moram pisati rukom. Jer ja to više i ne znam. Prebrz sam za to. Izostavljam slova iz riječi pa ih kasnije ubacujem, moje “v” i “r” su jednojajčani blizanci, “m” se pretvara u “n”, veliko “K” je često invalid bez noge... I sve bi to bilo u redu kada bih bio neki bahati liječnik kojem je rukopis sredstvo izdvajanja od običnog prostog puka koji piše polako i okruglo. Ali ja to očigledno nisam. Jer da jesam ne bih bio ovdje.

Znate li vi da ću ja potrošiti pol paketa A4 formata da bih ovo čitko prepisao na papir? Ne znate? Znate li koliko šume se uništi zbog papira koji završi u smeću? Ne znate?

No, dobro... Ne zanima vas to. Zanima vas što me čini sretnim. Jeste li sigurni u to? Moja sreća je samo moja. Ako vam od srca iskreno kažem što me često učini sretnim u opasnosti sam da me nazovete vulgarnim uličarom. A to želimo izbjeći, zar ne?

Ima i moralno prihvatljivijih razloga mojoj sreći. Recimo, sretan sam kad me tijelo ne boli od posla pa još k tome sjedim na klupi uz rijeku, jedem u miru svoj sendvič i promatram ljude u prolazu. Kad pobjegnem od stresa kojeg mi život donosi.

Ni to vas ne zanima?

Da li bi vi možda htjeli da vam pišem o domoljubnom zanosu? Ne mogu to, oprostite. Nema u meni domoljubnog zanosa. Privatizirali su ga.
Da li možda želite da vam opisujem cvjetne livade, polja zlatnog žita, umilni ptičji cvrkut? Ne znam to. Ja sam gradsko dijete. Ja bih znao opisati lijepe grudi, dugu kosu što prekriva krhki struk, vretenasta bedra koja nikog ne ostavljaju ravnodušnim... Mogao bih vam pisati o toplim očima povrh širokog osmijeha koji otkriva biserno bijele zube jer me pogled na takvu ljepotu sigurno čini sretnijim.

Mogao bih. Ali neću.

Neću jer ste me okrutno natjerali da sve ovo ispišem olovkom.