ponedjeljak, 13.03.2006.

Razum što ubija čarolije

Bijah privučen nedavno. Žestoko.

Kad svaka riječ paše, kad uvrijeđena reakcija otkrije nečiji "mek trbuh", kad osjetiš toplinu koju želiš primiti... Kad ti se to lice sviđa. I znaš ju, ona je jedina koju pamtiš iz mase nejasnih likova koji su tad i tad dolazili tamo... Čarolija.

Aha. Opet s neta. Tamo započelo. Prešlo na mobitel.

Dvoje njene male djece... Nije smetalo. Kod nje ništa ne smeta.

I onda... Priznanje. Trenutak iskrenosti. Bivši muž želi se vratiti. Fale mu djeca i ona. Pokajnik. Med i mlijeko. Mislila je da mu nikad neće dati drugu šansu, ali kad ga vidi s djecom...

"Oprosti, ali ne znam sada što želim."

Shvatio. Razumijem. Ali ja odoh dalje. Trebam nekog tko zna što želi.
Njena odluka mora biti samo njena. I tiče se samo njih. I samo takva bit će ispravna.

Pitao me je netko zašto se ne borim. Nije moje da se tu borim. Na njoj je da donese odluku o sebi, mužu i djeci. Na meni je da nađem nekoga tko zna što želi.

Jest, dosadan je razum. Nelijep. Ali štiti od boli. A što je veća čarolija veća bude i bol.

Danas stigla poruka. On je stalno kod njih.
Sve je vodilo k tome. Ako i ne spava tamo, ovih će dana.

Sreću im želim.

Pomalo me uplaši to kako lako mogu krenuti dalje. Ali i ja sebi želim sreću.