Bijah privučen nedavno. Žestoko.
Kad svaka riječ paše, kad uvrijeđena reakcija otkrije nečiji "mek trbuh", kad osjetiš toplinu koju želiš primiti... Kad ti se to lice sviđa. I znaš ju, ona je jedina koju pamtiš iz mase nejasnih likova koji su tad i tad dolazili tamo... Čarolija.
Aha. Opet s neta. Tamo započelo. Prešlo na mobitel.
Dvoje njene male djece... Nije smetalo. Kod nje ništa ne smeta.
I onda... Priznanje. Trenutak iskrenosti. Bivši muž želi se vratiti. Fale mu djeca i ona. Pokajnik. Med i mlijeko. Mislila je da mu nikad neće dati drugu šansu, ali kad ga vidi s djecom...
"Oprosti, ali ne znam sada što želim."
Shvatio. Razumijem. Ali ja odoh dalje. Trebam nekog tko zna što želi.
Njena odluka mora biti samo njena. I tiče se samo njih. I samo takva bit će ispravna.
Pitao me je netko zašto se ne borim. Nije moje da se tu borim. Na njoj je da donese odluku o sebi, mužu i djeci. Na meni je da nađem nekoga tko zna što želi.
Jest, dosadan je razum. Nelijep. Ali štiti od boli. A što je veća čarolija veća bude i bol.
Danas stigla poruka. On je stalno kod njih.
Sve je vodilo k tome. Ako i ne spava tamo, ovih će dana.
Sreću im želim.
Pomalo me uplaši to kako lako mogu krenuti dalje. Ali i ja sebi želim sreću.
Post je objavljen 13.03.2006. u 19:25 sati.