četvrtak, 29.12.2005.

Sukob mišljenja

Sjedimo večeras nas troje u restorančiću. Ja, frend i frendica. Ili ja i dvoje važnih ljudi u mom životu, kako vam draže. Jer frendova nema na svakom koraku.

On je jako ponosan tip. I jako tvrdoglav. ZNAM da je takav. Voli biti u pravu. Poznajem ga malo bolje, naslućujem i gdje je slab, što ga muči... Iako će on to teško priznati.

Voli pljucnuti po onom što ne poznaje. Ne reagiram uvijek.
Večeras je pretjerao. Nisam mu htio popustiti, neki inat se probudio u meni. Mislio sam da će shvatiti.
Ali... Već viđeno - inat potakne još veći inat.
Ja se mogu zakačiti s frendom i ostati s njim dobar. Jer ZNAM da mi je frend. On stavlja velik upitnik ispred prijateljstva, ustaje se i uvrijeđen odlazi. Ostavlja me u nevjerici. Ni ona ne vjeruje da je otišao.
Ostaje mi se nadati da će par dana hlađenja otvoriti uši za dijalog.

Argumentacija je sporna. Kao i obično, zar ne?

Tvrdim: Ne treba pljuckati po nepoznatom. Ako ne poznaješ, radije preskoči.
Reci "Ne znam, možda istražim, pogledam, sad ne bih znao reći."...

On tvrdi:"Ako treba sve probati daj da te ubijem, možda to bude OK."

Nisam to rekao. Niti pričao o ubijanju. Nema obrasca koji pokriva baš sve. Priča o npr. Iskrici nije priča o ubijanju.

Jesam li ja večeras bio tvrd na ušima, ili je to bio on? Ja ću sutra znati više. Kad prespavam. Zato večeras nikad ne bih uvrijeđen otišao. I zato jer su frendovi u pitanju. A od frenda se ne odlazi uvrijeđen zbog jednog sukoba mišljenja.

Ne dam ti da budeš uvijek u pravu. Jer i ne možeš uvijek biti u pravu. Ako ti dozvolim da budeš uvijek u pravu nisam ti prijatelj jer podržavam tvoju netoleranciju, ne motiviram ti samokritičnost.

Zanima me što će donijeti par dana hlađenja.