More na trepavicama Ovu mi je genijalnu stvar sugerirala Zrine: rekla je, "znaš kad ti se u moru sol nahvata na trepavice pa kad gledaš, čini ti se da vidiš duge". Ja volim duge. Volim te sitne stvari koje ne očekuješ, nego te zaskoče ljepotom u neki običan, bezvezan dan, kad ti se ne čini da se išta mudro, pametno i lijepo može dogoditi. Recimo, volim ležati u svojoj dnevnoj sobi, u onim rijetkim trenucima kada sam poslijepodne sama kod kuće, volim slušati tišinu i zamišljati kako se polako pomiču kazaljke sata, volim gledati kroz velike prozore u nebo i komad tamnozelene šume koji se vidi s mojeg balkona, volim gledati kako preko tog brda i te šume prema meni putuju oblaci, gomilaju se poput velikih bijelih valova, volim ujutro gledati zoru, volim se spuštati biciklom kroz šumu u ranu, ranu zoru i gledati kako se na istoku, iznad Zagreba, nebo boji žarko ružičasto i narančasto (i prisjećati se pritom davno zaboravljenih izraza kao što je ružoprsta zora), volim u tu istu ranu zoru biciklom proći preko glavnog trga i promatrati kako polako oživljava od stolaca i stolova i užurbanih ljudi, i potom proći kroz tržnicu na kojoj se polako popunjavaju štandovi, volim kad u kadar svojeg aparata uhvatim neki običan prizor, kao što je pun mjesec iznad mora, tako pun da izgleda kao da od mene do njega vodi staza, a volim i kad zaronim u more otvorenih očiju i kad se svijet muti predamnom, plav i zelen i tih, i onda kad izronim, i kad se voda slijeva niz mene, gledati kako mi se pred očima pojavljuju malene duge. |
< | kolovoz, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |