nedjelja, 15.04.2007.

...Shadow...Black grape on your lips...the poison of humanity...

Sročeno kršnih lijeska i spiralnog lišća vijori se na tišini. Tko ili što. Potpuno nebitno. Usnula taština poigrala se vremešnim i ubogim belagonijama dok sam sanjala. Oh o čemu. O slavi. Proljeće je dodirivalo svaku poru ove zemlje, cvjetala sam u svojoj crnini zajedno s ružičastim cvjetovima raja.
Ti šapućeš. Vjetar nosi tvoje jauke preko mojih uspomena. Latice padaju dok šećem prašnjavom ulicom. Bajka. Savršena, uređena bajka.
Muk i šum. Krila meko dotaknuše moj hladni obraz. Nebo se rastvara u cijeloj svojoj punoći. Pružam mu ruke. Toplina ispunjava svaki dio mene. Bjelina, rasula je svoje kapi čednosti u grotlu pakla. Razvratno mi ponudila vječni život svjetlosti. Oduzimam život mekim uzdasima. Nebo se pretvara u crvenu buktinju. Opora iluzija pretvara krilato biće nježnosti u gnjiloga demona. Korak. Ili dva. Kaplja krvi pada na moj ogrtač. Spoj zime i ljeta, vjetra i kiše, sunca i mjeseca uzdiše pod moćnom krvi ranjene zvijeri. Prošapućem slađe od svakoga meda, uživajući u spoznaji da ovaj stvor služi meni...Za vječnost.
-"Oh Dariuse...Vratio si se..."

ponedjeljak, 09.04.2007.

...Oh my great God...Oh you Alone one...

Kroči mojim paklom.Udahni mojih usana dah. Primi žrtvu Boga svoga. Umri u rijeci grotla nemira, kišnim satima rasprostri svoju tugu pred moje snove. Krasi ovaj život umirućim ružama. Ti koji postojiš. Kao moja sjena. Kao svaki vapaj izgubljenog sunca nove vječnosti. Putujem dolinom razvratnih umirućih duša, skupljajući svaku kaplju krvi za svoje prokletstvo. Ljuljuškanje mora valovima zaustavlja predvečerje sudbine. Vjetar krilima praga svojedobne izgubljenosti strmim nasiljem ustremljava moje plahe dane. I dan. I noć. Ostajem u svome svijetu jalnih i prerezanih vena, krivudajući dolinama suicidnih i nemirnih sanja. Za ovaj svijet ti si sjena. Za ovaj svijet ja sam pakao. Za ovaj svijet dan je smrt. I ja sam Sjena, oh Veličanstvena.

četvrtak, 05.04.2007.

...Seems to me like the snow is falling among my broken dreams...

Samoća...Toliko strana u svojoj postojanosti,zračila je okopnjelim sjajem u mojim grudima.Nečujni vjetar skladao je pospane note izgubljena carstva.Rastuća sintagma uništenih slika prošlosti klatila se sunčanim razdorima. Gubila sam se uplakano tražeći svoj kutak svemira, umirući u svakom poljupcu zvjezdane prašine s njegovih usana...
Gledao je moje umorne misli nježno ih dodirujući svojima. Svaki moj uzdah bio je novi zaboravljeni isječak iz moga života, zaspao u njegovim modrim očima, mrtav u njegovoj bezdušnosti.
Suze su tekle niz vampirsko lice. Moje suze. Za njega. Krvave mrlje na njegovim rukama, prilazi mojim usnama.Utisnuo mi je poljubac, za kraj.Srce više nema isti ritam,nijema glazba,poigrava se količinom emocija u njemu. Razderah uspomene svoje duše pri zadnjim trenucima svijesti. Crnina u mojim očima. Umirem. Na njegovim rukama. Vječno prokletstvo silazilo je niz moje blijedo tijelo dok sam gledala jedine oči koje su mi ikada išta značile. Moje oči, moje krvi, moga tijela...Moje duše...
San me svladava. Ponor tuge zaziva moje usnulo ime. Krijem se u vječim rijekama spokoja. Tonem promatrajući sive sjene magličastih izvora moje tuge. Opraštam se. Poslijednji dah ispario je u hladnoj noći.Anđeo mi pruža ruku vječnosti. Pridajem mu svoj prokleti život pod snažna krila njegove nježnosti. Uzima moju krv.
Čini se kao da snijeg pada preko mojih snova, dok zadnji otkucaj srca bezvučno odzvanja mojim nagim tijelom. Tisuće trnaca prolazi kroz mene.Trenutak vječnosti. Angelusova suza sklizne na moj obraz,crna ruža uvenula je u najljepšemu cvatu. Kristalna melodija razlila je svoje note kroz najcrniji muk ovoga života. Staklena šuma svojim je koracima pustila biće tame da pohrani svoju dušu u ledeni sklad živopisnog nemira...Izgubljena u svojim požutjelim stranicama jedne davno napisane priče, postajem biće sjene, dovoljno zlo da uništi svaki oblik tebe...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.