|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Nebo je polako zaklanjalo svojom crninom noć dok sam besciljno sjedila uz prozor.Vlažila sam ga svojim suzama.Činilo se gotovo kad da plače samnom i za mene. Pustila sam sve da beskrajno plovi uspomenama zazidanima u nedostojnim slikama prošlosti.Krenula sam po čašu dobroga vina. Slilo se parajući grlo u mene nadajući se da će nešto time i postići. Ponovo sam sjela uz okno.Trzaj.Muk.Tišina.Ležim mrtva.
Polako mu priđem. Polako sklopim usne oko njegovih rana. Polako provučem prste kroz njegovu kosu u kojoj je nekada bila zatočena mjesečina, a sada zatočena noć. Sklopim mu oči boje neba kakvog ne mogu vidjeti. I pustih da postanem dio njegovog bića jer to sam i bila, krv njegove krvi tekla je kroz moje žile. Oh, da, kako lijepo rečeno, koliko poezije u samo nekoliko riječi. Koliko istine. Jer... You are mine, you shall be mine, and you and I are one forever.
Trenutak kada sam osjetila da je moju ruku prinio svojim usnama, kad su vene bile presječene i kada je moja krv potekla u njega onako kako je njegova nezadrživo tekla u mene, kad je bol zaparala kroz moje žile, izgubio se u sveopćem zvuku udaraca naših srca. Ovdje, na pragu vječnosti, ja sam postajala biće o kome su govorili moji snovi. I ništa nije bilo važno. Svijet vani nije bio naš svijet. Samo kulisa. Naš svijet bili smo mi. Kako čudesna formacija nestvarnog. I kako moćna. Nikada nećemo biti zajedno. Nemamo doma. Nemamo imena. Oni koji nas susreću poznaju nas po raznim nazivima. Ja sam zadovoljna, sretna. Ja sam ovo što jesam. San. I oni koji umiru za mene umiru u snu. Ja donosim san umornog spavača. Težak, potpun i vječan. U mome naručju je ljubav i smrt. Ja ljubim kao ni jedno biće na svijetu. Moj zavjet je vječan. Do groba. U mome srcu moje ljubavi sjedinjuju se u vječnost. I nijedna nas smrt nikada neće rastaviti.
Ja sam Smrt.
"...- Mirno, moj lijepi, moj dragi. Ti znaš da su putovi besmrtnosti putovi koje samo zvijezde znaju, a i one umiru kad im dođe vrijeme. Znaš da Smrt nećeš otjerati, samo odgoditi. Mi smo oruđe smrti, ali nikad Smrt sama. Jer da smo Smrt mogli bismo ubiti Smrt i mogli bismo popiti njenu snagu, pa ne bi bilo Smrti, ni za nas, ni za one koji padaju pred njenom kosom svake noći radi nas. Mi smo žrtvenici božje milosti. A bogovi smo sami jer ne poznamo drugih bogova do samih sebe. I ne bojimo se drugih bogova do samo onih među nama koji su stari i snažni. Učinili smo od svijeta da bude Olimp i mi smo sad jedini bogovi na njemu. I možemo udijeliti milost smrtniku koji nas je dostojan. Da li si dostojan, da se uzdigneš među bogove...?"
