|
|
| < | prosinac, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Mjesec je nježno obasjavao tekućinu u kojoj je ležala. Srebrnasto reflektirajući krvavi spomen na dušu koja ga je ostavila za sobom. Ostala sam udaljena miljama daleko, još uvijek na ovom planetu, približena ovim crvima koji su iz mene vukli život što mi ga je ona podarila. U daljini blaga simfonija, kao da tisuće blagih stakalaca stapa svoju postojanost uz moj vrisak. Zar ona? Kako je mogla?
Tako je teško pojmiti smrt. Razaznati vrijeme u koje će doći i sakupiti krhotine našega života, podijeliti ih s vječnošću, zaključati između snova i jave. No mi se uvijek trudimo prizvati je, hrabri u trenutku opsesije da zauvijek odlučimo u vlastitoj sudbini. A onda strah.
Trga beščasne misli kojima smo se obdarivali do trenutka ove odluke, rastapa gorčinu u našim venama. Vodi nas daleko..izvan granica mogućnosti. Zapadamo u sanjivost i odlučujemo pričekati.
Ona nije pričekala. Smatrala je gubitkom vremena odgađati odluke poput ove.
I ja sam odlučila ispričati njezinu priču.
Na zadnjem papiru koji mi je posvetila našla sam ove riječi:
Tišina je tako zaglušna, tako prokleto glasna. Osjećam kako uzdiše pored mene, crpi mi trenutke sreće koje sam dugovala lažima. Vidim život kao smisaonu kocku, jedinstvo dobroga i lošega gdje nijedna strana ne odlučuje prekoračiti svoj dio, ali ne pronalazim središte kruga u kojem je energija sačuvana. Imam osjećaj da pripadam izgubljenim dušama. Tamo gdje nitko ne poznaje nikoga, gdje je lice sakriveno u tisuću dimenzija. Tamo gdje nisi zaslužio dobiti obličje, tamo idem ja.
Idem svojevoljno i ne očekujem da me isprate.
Nisam nikada mislila da me riječi poput ovih mogu i trebaju dirati. Vjerovala sam u realističnost situacije u kojoj sam se nalazila. Ali vjera je tako prosta i čovječna, da se gotovo osjetiš krivim ako poremetiš rutinu sljedbenika. Znadeš li da sam ponekad toliko jako željela povratiti one misli kojima si me obdarivala. Pričala si mi o boljem sutra, o danima slave kada smo ja i ti bile nepobjedive. Nitko nije nikada rekao da otvaranje pandorine kutije donosi samo kugu i bolest, razuma i tijela.
Ništa više od toga.
Drugom tintom, 3 godine poslije piše ovo:
Došlo je moje vrijeme.
Žao mi je.
Idućega dana pronašla sam ju mrtvu nad zadnjim svitanjima svojih postignuća. Ugasli miris prostodušnosti i svojevoljne obvezanosti mislima kojima bi cijelila sićušne i bolne rane shvaćanja.
O bože, kako je samo bila unakažena. Toliko jako da sam vrisnula od užasa. To je bila moja nada.
Njena smrt značila je novi početak.
Put u propast s malo boljom krinkom.
Odlučila sam sačuvati pismo i još malo pričekati.
Samo malo.
Jer me još uvijek strah.
