|
|
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Kaplja je razorila noćni mir.Bila je tako slabašna uništavajući sebe da bi uronila u još jednu od lokvi koje su nesmijljeno pokrivale cestu kojom sam šetala.Brisani viškovi obruba kiše nisu mi odavali tajnu moga dolaska ovdje.Jedina koja sam vjerovala u izdajstvo od najbiližih.Zašto?Nikako zato jer sam bila čovjekom u tim trenucima, već zato jer se ono demonsko počelo širiti iznad mojih okvira sna. Prostrani vidici predamnom i lagani zvuci jeseni.Bila je doista,savršenstvo svih manira, pozemašna ljepota viđena samo u najluđim snovima, ono što sam oduvijek čekala. Čar kojim je svoje vidike proširivala na mojim stazama umišljenih likova nježno je svojim lepetom sputanih krila sišao s nebesa i ušao u moje srce. Bilo je tako crno, umorno, tugujuće, tako čovječno.
Da bi ispunila svoje osjećaje praznine trpala sam bespovratne ceste i karte tuđih umova u svoje slabašne emocije,na rubu, odvučena blagim lažima da mogu biti jedna od svih. Ne. To je bio moj odgovor svijetu. Za sve. Lažem. Dobrotu nisam mogla sputati krikovima koji su izlazili iz mene svaki puta kada bih bila povrijeđena, nisam mogla kontrolirati taj divan osjećaj kakav bi me obuzeo kada bih rekla da, pomoći ću ti. Mene će koštati tvoja želja, znam.Ali svejedno, pomogla sam. Da bih opet ulicom šetala sama.
