< | prosinac, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Polako mu priđem. Polako sklopim usne oko njegovih rana. Polako provučem prste kroz njegovu kosu u kojoj je nekada bila zatočena mjesečina, a sada zatočena noć. Sklopim mu oči boje neba kakvog ne mogu vidjeti. I pustih da postanem dio njegovog bića jer to sam i bila, krv njegove krvi tekla je kroz moje žile. Oh, da, kako lijepo rečeno, koliko poezije u samo nekoliko riječi. Koliko istine. Jer... You are mine, you shall be mine, and you and I are one forever.
Trenutak kada sam osjetila da je moju ruku prinio svojim usnama, kad su vene bile presječene i kada je moja krv potekla u njega onako kako je njegova nezadrživo tekla u mene, kad je bol zaparala kroz moje žile, izgubio se u sveopćem zvuku udaraca naših srca. Ovdje, na pragu vječnosti, ja sam postajala biće o kome su govorili moji snovi. I ništa nije bilo važno. Svijet vani nije bio naš svijet. Samo kulisa. Naš svijet bili smo mi. Kako čudesna formacija nestvarnog. I kako moćna. Nikada nećemo biti zajedno. Nemamo doma. Nemamo imena. Oni koji nas susreću poznaju nas po raznim nazivima. Ja sam zadovoljna, sretna. Ja sam ovo što jesam. San. I oni koji umiru za mene umiru u snu. Ja donosim san umornog spavača. Težak, potpun i vječan. U mome naručju je ljubav i smrt. Ja ljubim kao ni jedno biće na svijetu. Moj zavjet je vječan. Do groba. U mome srcu moje ljubavi sjedinjuju se u vječnost. I nijedna nas smrt nikada neće rastaviti.
Ja sam Smrt.