svjetlost svjetlosti

Jutro, teško jutro

Jutarnje zrake sunca su obojale nebo, promatram u svojoj tuzi srca. Oči vide zanosnu ljepotu boja koje se prelijevaju i stapaju u nebeskim visinama.
A srce se cijepa, bol razara. Istina okrutnost života je prisutna. Nemogu više.
Moram izaći iz vrtloga ljubavi i osjećaja, to razum govori.
A srce hoće, vapi, želi, žali... hoće biti ispred, voditi. A to je neprihvatljivo, nemoguće provesti u život, s tim žvjeti.
Žalosna sam, žalosna na samu sebe. Pa zašto sam satkana od toliko emocija, zašto one vladaju samnom. Cijeli moj život dominiraju i vode u razočaranja uzrokovana izvanjskim, nametnute okolnosti koje mijenjaju život. A ja ih ne mogu prihvaćati, nemogu. Rasprsnut ću se u svojim osjećajima nemoći i tuge.

Istina

Danas se pitam, što je istina? Istinski pogled u oči, da to može biti samo jedan trenutak istine. A što je sa ostatkom trenutaka kada osobu ne gledamo u oči? Gdje je onda istina? Dali isčezava , zamagljeno nestaje do ponovnog susreta očiju? Da , bolje da se i ne dogodi ponovni susret pogleda, sigurna sam , jer sumnjam i u trenutak istine u susretu pogleda. To je trenutni zanos, laž nad lažima koje ispunjavaju ove naše bijedne živote.
Zašto, zašto? Zašto laži, gluma , deformacije , zašto??? Nemam odgovor i stoga sam nesretna i žalosna. Žalosna zbog laži, neiskrenosti, zavaravanja, neosnovane nade u nadanje...

Traženje

U tišini svoga srca pokušavam pronaći izlaz iz situacije u kojoj jesam.
Traženje ispravnog pravca , nadanje da kročim u pravom smijeru i jaka želja , osjećam samo to da je prisutno. A misli lebde na obzoru nebeskom, visoko i neuhvatljivo, raspršene po prostranstvima visina. Kao da nemaju cilj. Ili im je cilj sloboda vjetra, sloboda duše, lebdjeti visoko, nedodirljivo.
Zaštićeno od izvanjskog djelovanja a biti slobodna. Biti slobodna od svojih osjećaja, zarobljenosti u ljubavi ovoprisutnoj, čovječnoj.
Traženje cilja u bijegu od stvarne životne okrutnosti. Bijegu ili odlasku k cilju?
Uopće nije važno, bijeg ili odlazak, važan je cilj. Hod k njemu mijenja život.
A to je cilj, mijenjati život, sloboda izbora je u meni.

Čekala sam petak, dan, koji smo dogovorili da posložimo naš mozaik, bar da pokušamo vidjeti gdje smo i što hoćemo od našeg života.
No, dogodilo se nešto neočekivano, iznenada, bar za mene, što ostavlje neizvjesnost , neizvjesnost s kojom se ja više ne mogu nositi. A neznam što učiniti??? Sa sigurnošću znam da razgovora neće biti, do daljnjeg, i dali će ga uopće biti? Dali okrenuti se na drugu stranu, sve zaboravioti, zamoliti Boga da mi da snagu to napraviti ili čekati i isto moliti Boga da mi da snagu.
O Bože, ti znaš sve, odvedi me u pravom smijeru, molim te.

Isčekivanje

Isčekuješ, a neznaš što??? Čekaš a razum govori da nemaš što čekati.
Bezganično čekanje nečega što se neće dogoditi dovodi do stanja duha koji vapi, plače nad samim sobom. Bez riječi ostaje, misli isčezavaju poput jesenske magle koja ustuknuje pred sunčevim zrakama. Ali u ovom isčekivanju sunce se neće pojaviti unatoč magli duše. Ostaje sivilo tamno, maglovita težina života, bez riječi, razgovora toliko željenog. Želje za bistrim pogledom u daljine života.

Pogled srca

Dok kapljice jesenske kiše kucaju na staklo moga prozora osluškujem tišinu svoga srca. Ono govori tiho, nečujno, to što jesam. Kazuje meni smijer.Ti si to što jesi, istina, nikamo ne odlazi od sebe ma koliko bilo zahtjevno i nerazumljivo za druge. A oči plivaju u svojim dubinama i vide nevidljivo.

Lutanje

Danas, moji osjećaji su kaotični a to dokazuje i osjećaj plutanj moih očiju.
Emocije su na granici nečega što ne mogu imenovati jer neznam kako bi nazvala to svoje stanje. Raspoloženje oscilira u jednoj ssekundi, trenutak je u očaju, jadu a trenutak u fazi ravnodušnosti ili sličnu osjećaju.
A tako bi htjela postići ravnotežu svojih osjećaja, biti mirna, staložena. Pitam se, dali ja to mogu? Da, naravno da mogu. Dosta mi je mojih lutanja, traženja, prebiranjapo prazninama prostranstava moje duše uzrokovana izvanjskim djelovanjima. Dosta, moram reći sebi, reći i odlučiti da je doista dosta. Okrenuti u drugom sijeru. Smijeru koji vodi miru mojega života. Smijeru bonace, to je moj cilj i želja.

Žalosno srce

Večeras razmišljam što činiti? Srce , to moje srce koje me cijeli moj život vodi i usmjerava. Ah, rado bi mu rekla dosta, prepusti mjesto vodilje razumu.
Kad bi mogla njime uparvljati ili ga suzdržavati, nekako zaustavljati, kad bi bar mogla osjećala bi se bolje. Slijediti razum bi željela.
Previše mi je mojih emocija i ne mogu se više s njima nositi. Rado bi ih bacila u najdublje morske dubine pa da mogub udahnuti duboko, punim plućima, slobodno. Ponovo se pitam pa što je to slobodno, slobodno udahnuti, ispuniti pluća svježim zrakom. zar je to toliko zahtjevno i teško.Da očito je za mene to nedostižno i neostvarivo.Nemoguća misija.

mmm

Ponovo sam dopustila srcu da me vodi. Dali sam postupila ispravno???Da, svi bi rekli a i sama, da pusti srcu, ono zna. Zna, osjeća ali odvede u smijeru isčekivanja ili ponovnog razočaranja.
Iako trenutno ništa niti očekujem. Kao da se nije ni dogodilo, a dogodilo se, povratak , povratak???
Zašto se tako prazno osjećam, bez volje, želje ikakve, možda želje da samo negdje odletim . Nekamo gdje se neću osjećati, niti vidjeti, niti čuti.
Gdje neću postojati, nikome neću trebati a niti meni bilo što. Tao se osjećam.

Povratak

Neko vrijeme nisam bila kod kuće. Da , bila sam odsutna u želji bježanja nekamo, bježanja od same sebe u neki drugi svijet. Svijet toliko dalek od moga, čak za moje gledanje neprihvatljiv. Al ja sam bila u njemu. Iako se osjećam da sam ga samo promatrala izvana, a ne sudjelovala. Nakratko pobjegla iz svog svijerta u neki izvanjski koji sam gledala izvana, kao da ja nisam sudjelovala u tom svijetu.A sudjelovala sam.Sve tako čudno, bježanje u nešto što ne prihvaćam i što ne želim a ipak sam bila dio tog svijeta i događaja. Naime neka nova situacija ili iskustvo doživljaja koji me samo površno dotiču a ne dopiru do mojih osjećaja niti mene. Ti osjećaji se kose sa mojim stavovima o životu i stoga osjećaj promatrača. Poput promatrača koji promatra neku utrku na koju sam nemože uticati, a ništa se nebi dogodilo i da ju ne promatra. Tako i ja, proboravila sam osam dana a kao da i nisam živjela nego samo promatrala izvana, bezosjećajno, tupo.