svjetlost svjetlosti

Jutro, teško jutro

Jutarnje zrake sunca su obojale nebo, promatram u svojoj tuzi srca. Oči vide zanosnu ljepotu boja koje se prelijevaju i stapaju u nebeskim visinama.
A srce se cijepa, bol razara. Istina okrutnost života je prisutna. Nemogu više.
Moram izaći iz vrtloga ljubavi i osjećaja, to razum govori.
A srce hoće, vapi, želi, žali... hoće biti ispred, voditi. A to je neprihvatljivo, nemoguće provesti u život, s tim žvjeti.
Žalosna sam, žalosna na samu sebe. Pa zašto sam satkana od toliko emocija, zašto one vladaju samnom. Cijeli moj život dominiraju i vode u razočaranja uzrokovana izvanjskim, nametnute okolnosti koje mijenjaju život. A ja ih ne mogu prihvaćati, nemogu. Rasprsnut ću se u svojim osjećajima nemoći i tuge.