|
Prije nekih mjesec dana, nakon cjelodnevnog rada dođoh dom umoran. Imao sam toliko snage samo da nešto pojedem i bacih se u krevet. Čak mi nisu ni moje babe doma smetale, koje se inače uvijek imaju nešto dernjati. Zaspao sam kao pokošen. U sljedećem trenutku budi me sestra sa nekom pričom o mački i ode. Dok sam ja shvatio razliku između vlastitih dijelova tijela, lagano došao k sebi, ustanem i mislim si koju je sad pizdariju onaj moj mačor napravio. Odlazim u kuhinju odakle su dolazili prigušeni glasovi, kopajući krmelj iz oka. Kad tamo scena. Sestra u ruci drži malu, mokru, dlakavu kuglicu, nešto manju od njene šake. Pogledam mater, ona također drži gotovo potpuno istu kuglicu. Iz moje čupavo zbunjene grimase izašao je veliki upitnik iznad moje glave.
Priča: njih dvije su se dosađivale to popodne, pa im je puklo da peku palačinke. Kako nisu imale sve namirnice, spremile su se i krenule prema dućanu. No, nikad nisu stigle do njega. Prolazeći pokraj potoka naletjele su na nekoliko lokalnih klinaca kako se nešto deru i svađaju. Shvatile su iz njihove vike da je nešto u potoku, prišle da vide i od šoka se ohladile. Iz zavezane najlonske vrećice čuli su se vriskovi malih životinjica. Jedva su izvukli vrećicu i u njoj pronašli tri mala mokra mačića. Dvoje promrzli, jedva živih. No treći se na žalost utopio. U to vrijeme se skupilo ljudi oko njih svako sa svojom "pametnom" idejom i savjetom što sada napraviti. Na to je moja sestra doslovno popizdila, uzela jednog, rekla materi da uzme drugoga i krenule su doma ostavljajući zbunjenu masu.
Uzeo sam ručnik, uzeo oba prislonio ih uz rame, pokrio ručnikom i rukom. Sjeo se za kompjuter i nisam se micao puna tri sata. Živ sam se ukočio. Ali jedino tako su se mogli zgrijati i osušiti. Tek su progledali, još su imali mliječne oči kada smo ih našli. Manji od šake. Netko ih je jednostavno bacio, poput smeća. Kakav čovjek moraš biti da napraviš tako nešto. Kakvo srce moraš imati?
Sljedećih par tjedana smo ih hranili na kapaljku sa posebnim mlijekom. Brzo su naučili lizati. Sad papaju kao veliki. Jesti iz zdjelice, čak i meso im nije problem. Ma sve jedu! Naučili smo ih i idu u pijesak. Bilo je neprospavanih noći s njima, tu žrtvu je sestra preuzela na sebe. Ali kaže da se isplatilo. Dvije čupave, sive, tigraste kuglice. Preslatka mala čuda. Dečko i curica, brat i sestra.
Jedino mome sad starom, velikom mačku nije svejedno. Odjednom su na njegov teritorij upalo dvoje balavaca i većina pozornosti je na njima. Ali, nema problema s njim. I dalje spava meni na nogama. Moj veliki, dlakavi cimer.
Sada su malo veći. Ipak, prošlo je otprilike pet tjedna. Puno klopaju i spavaju, a kada su budni – divljaci! Trče okolo ko ludi, istražuju svaki kutak kuće i naravno stalno se tuku. No nećemo ih zadržati. Ne želim ih davati bilo kome. Treba se za njih brinuti pa tražim nekoga tko to može i hoće.
Za njega sam našao novu familiju. Prošli petak je otišao prijateljici. Mater je plakala (pa ju je sestra zato zajebavala, ali malo). A za nju još ne znam. Tražim. Jedna druga prijateljica ja zainteresirana. Točnije za njenu majku je.
Žao mi je što sam ih razdvojio, no morao sam. Kad odrastu onda se ne podnose. Bolje je sad dok su klinci.
Moji klinci.
|