srijeda, 20.01.2010.

" Častan kao Hrvat " - Ivica Kostelić

TAMNA I SVIJETLA STRANA SPORTA


Talijanski dnevni list Corriere della Sera ima nepresušnu inspiraciju u Hrvatskoj, na redu je Ivica Kostelić, odnosno Wengen.

Ivica Kostelić fenomen je hrvatskog i svjetskog sporta, teško je zapravo popamtiti kakve sve ozljede nisu napale jednog od najboljih hrvatskih sportaša svih vremena, no ipak poput feniksa, brat legendarne Janice Kostelić, uvijek iznova vraćao bi se jači nego ikada. Najslavnija svjetska skijaška obitelj imala je neuobičajen put prema vrhu, prije petnaestak godina vjerojatno nitko nije vjerovao u ono što se danas događa i čemu smo bili svjedoci posljednjih desetak godina, nitko osim oca modernog hrvatskog alpinizma, Ante Kostelića.

Aplske velesile ljubomorno čuvaju svoje prijestolje

 

Ivica Kostelić, momak sa zagrebačkog Sljemena, svojim izjavama nerijetko je iritirao pojedine hrvatske kolumniste, međutim ni Ante Kostelić nije zaostajao, najzaslužniji za čudesni let do zvijezda Janice i Ivice, izjavama, koje su često u očaj bacale ekstremnu hrvatsku novinarsku elitu, nije prolazio ništa bolje, naprotiv, tisak ( sjetimo se kontroverznog članka Jurice Pavičića u Jutarnjem listu, " Antino plavo oko'' ) ga nije štedio, portali mu nisu bili skloni.

No kako se uspjeh te silna popularnost koju je u narodu doživjela obitelj Koselić nije mogla ignorirati tako su polako ali sigurno otupjela pera dežurnih kritičara pa su Kostelići dobili svoje zasluženo mjestu među hrvatskim sportskim legendama.

Gdje su omanuli naši pismoznanci, nisu strani putopisci. Wengen - Kultno mjesto na karti Svjetskog skijaškog kupa, Wengen je uz Kizbuhel " sveto mjesto " za sve skijaše kojima je oduvijek san osvojiti tron na ova dva neizbježna svjetska skijaška odredišta. San koji mnogi sanjaju, no rijetki imaju priliku živjeti svoje snove, mnoge alpske zemlje, velesile alpskog skijanja, usprkos brojnim pobjedama još uvijek ljubomorno čuvaju pobjedničko prijestolje na najvećim skijaškim destinacijama za svoje favorite.

Austrijanci se dive Benjaminu Raichu, Amerikanci nisu zaboravili Body Milera, dok Švicarci i Šveđani još uvijek s nostalgijom se prisjećaju Pirmina Zurbrigena i Ingemara Stenmarka. Kako vrijeme neumitno prolazi tako legende ostaju živjeti u pjesmi i sjećanju, Talijani ne zaboravljaju Giorgia Roccu, međutim, kako sjajni talijanski skijaš zbog ozljeda i godina više ne ispunjava očekivanja, fanovi bijelog cirkusa u Italiji pronašli su nove junake,  Manfreda Moelgga i Giuliana Rizzolia.
Zagreb je talijanskim, bez ikakve sumnje, vrhunskim skijašima, donio mnogo radosti i neočekivani uspjeh, pogotovo ako njihovu pobjedu sa Sljemena promatramo u kontekstu nadolazećih Olimpijskih igara u kanadskom Vancouveru.

Međutim, vrlo vrzo uslijedili su padovi, slalom je s pravom skijaška disciplina koja se nerijetko uspoređuje s ruletom, u ruletu vam je uvijek potrebna određena doza sreće uz obvezatnu skijašku tehniku i nedvojbeno umijeće.

Nakon Zagreba Talijani se više nisu sastali s uspjehom, dok je tragičar ( u sportskom smislu s obzirom kako u sportu tragedije nema i ne bi smjelo biti ) u vlastitom dvorštu, Ivica Kostelić, najprije trećim mjestom, a zatim kolosalnom pobjedom u Wengenu iz dana u dan rastao u formi, ostavljajući iza sebe favorite brojnih svjetskih skijaških velesila, uključujući naravno i Italiju.
U pravu je Ivica Kostelić kada Wengen, teniskim rječnikom rečeno, uspoređuje sa Wimbledonom, " sveta trava " stoljetnog All England Cluba doista budi respekt i kod najvećih, kod onih koji iza sebe imaju odavno sve što se u sportu osvojiti može.

Corriere della Sera nije u pravu - Pobjeda čista poput suze

 

Talijanski dnevni list, koji nerijetko o Hrvatskoj donosi čitav niz kontroverznih tekstova, reportaža, nije izdržao, pa tako nakon Wengena Corriere della Sera jedini pokušava osporiti desetu pobjedu u Ivičinoj karijeri donoseći naslov " Krimić u Wengenu " , aludirajući na Ivičin ulazak u cilj, odnosno insinuirajući kako je Kostelić pritom promašio vrata, naravno, televizijska snimka, više puta pregledana neposredno nakon utrke, dokazala je ono što smo svi koji pratimo skijanje od samog početka znali. Ivica Kostelić sasvim regularno prošao je predzadnja vrata u Wengenu te njegovoj pobjedi prigovora nema.

Emotivac kakav je Ivica nije želio komentirati ovakve napise, barem zasada, što je odličan potez koji pokazuje kako je Kostelić napokon sazrio i kao čovjek i kao sportaš te ga više slična podmetanja ne mogu omesti u onome što u ovom trenutku najviše voli i što najbolje radi, svjestan da su predstojeće Olimpijske igre vjerojatno posljednje igre na kojima on kao aktivni sportaš nastupa, a Ivica je oduvijek želio otići sa stilom.

Ipak, talijanski dnevni list svojim tekstom insinuira Hrvatskoj i sportašima " sa ovih prostora " sklonost ka simuliranju, podmetanju i nesportskim potezima, maltene od stoljeća sedmog, što je opasna predrasuda koja je donekle generirana iz našeg dvorišta, no to je ipak neka druga tema.

Ne zaboravimo, Eduarda i njegov pad protiv Celtica, Dudu je u strahu od nove ozljede pao kao pokošen iako je snimka pokazala da jedanaesterac kojeg je dosudio poprilično slabi sudac u toj utakmici nije postojao.

Međutim, je li Eduardo simulirao pad ili je on bio više reakcija na ono što mu se dogodilo gotovo godinu dana ranije?

Engleski tisak, engleski nogometaši gotovo su linčovali nesretnog Eduarda, još i danas se čudimo kako to da najbolji hrvatski golgeter nije obješen usred Londona.

Što se dogodilo samo nekoliko mjeseci kasnije?

Kako umire fair-play i hrvatski navijači

 

Po mnogima najbolji francuski strijelac svih vremena, čovjek koji je sa Zidanovom Francuskom osvojio naslov svjetskog nogometnog prvaka na nezaboravnom Svjetskom prvenstvu odigranom upravo u Francuskoj,  Thierry Henry, rukom je je postigao zgoditak koji je nesretne Irce lišio svake prilike da u normalnoj završnici odu u Južnu Afriku umjesto arogantnih Francuza.

Čitav sportski svijet je to vidio, dobar dio sportaša osudio je ovakav postupak francuskog golgetera, usprkos očiglednoj " krađi ", usprkos nesportskom ponašanju te potezu koji graniči sa zdravim razumom, Henry nije kažnjen jer se igranje rukom u nogometu ne može okarakterizirati kao " težak prekršaj "!?

Drugim riječima, Henry je mogao slobodno na centru uzeti loptu te je jednostavno rukom odnijeti u gol ako bi to spasilo bivšeg svjetskog prvaka u novom pohodu na svjetsku titulu.

Kada ovaj slučaj usporedimo sa Eduardovim padom razlika je drastična, to Vam je isto kao da Hitler optužuje Churchila za ratne zločine.

Svijet nije reagirao, Engleska je " šaptom pala ".

Michael Platini ( čelni čovjek UEFE ), bez dvojbe jedan od najboljih nogometaša svih vremena, uz Maradonu i Pelea, odjednom je zašutio, mada se taj isti Platini tijekom svoje bogate karijere, u kojoj se nikada nije osladio titulom svjetskog reprezentativnog prvaka, ne može se pohvaliti kako se odveć slagao s fair-playom, naime, ako se sjetimo SP-a u Mexicu, zadnjem svjetskom prvenstvu na kojem je on kao igrač aktivno sudjelovao, onda se moramo prisjetiti utakmice za treće mjesto, nakon što je Zapadna Njemačka izbacila favorizirane Francuze sa 3-1 iz polufinala, utakmicu za treće mjesto odigrala je francuska reprezentacija bez velikog trojca, najjačeg trolista kojega su " pijetlovi " ikada imali, Tigane, Giresea i naravno Platinija, te su time direktno omalovažili svog protivnika za treće mjesto, reprezentaciju BELGIJE, ALI I ČITAVO TAKMIČENJE u Mexicu ( 1986. godina ).

Ako ništa drugo, Hrvati su u ovih 20 godina, koliko se takmiče pod svojom zastavom, nebrojeno puta dokazali svoj takmičarski duh, svoj fer-play, naime, nismo kalkulirali ni kada smo na Wembleyu tukli, očajne nakon poraza, favorizirane Engleze, što nam ovi ni danas nisu oprostili, nismo to učinili ni kada smo " trebali " pustiti utakmicu u rukometu kako bi na OI izbjegli super protiv jake Francuze, nerijetko nam naš pošten pristup igri nije bio saveznik, ali smo do kraja igrali pošteno i zato i imamo velikane svjetskog sporta, zato smo imali Janicu, zato danas imamo Ivicu Kostelića i Blanku Vlašić, usprkos skromnom broju stanovnika i unatoč tiražnom talijanskom dnevnom listu.

Sportski novinar HTV-a, Bruno Kovačević, kućni prijatelj obitelji Kostelić je apsolutno u pravu kada je u svom komentaru očitao " bukvicu " talijanskim kolegama, sjetivši se stare poslovice još iz vremena Marca Pola, " častan kao Hrvat ".

Kada pak govorimo o hrvatskim navijačima, ovih dana neki pokušavaju navijače poistovjetiti s huliganima. To ne ide, i neće proći.

Naime, ako već govorimo o hrvatskim navijačima kao nasilnicima koji su " osramotili Hrvatsku ", izuzimamo tu huligane koji imaju samo jedan zadatak, uništiti sve što im se nađe na putu,  ne zaboravimo na sjajnu hokejašku publiku u Ledenoj dvorani Doma sportova, ne zaboravimo sjajnu publiku koja je potegnula do Austrije da bodri naše rukometaše na Europskom prvenstvu, ne zaboravimo sjajnu i već opjevanu atmosferu na Sljemenu, dame i gospodo, slavom ovjenčani komentatori, i to su hrvatski navijači, ti navijači su ponos Hrvatske i svakog hrvatskog sportaša, ma kako god se on zvao.