MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA


Get your own Poll!










"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.







Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

  svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (3)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (13)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


...komentari ima ih/nema ih

design: Viky

font: ×

slika: ×

Opis bloga

Blog posvećen misterijima svijeta, kriptozoologiji, i parapsihologiji sve od Yetija, Ogopoga do NLO-a, duhova i puno, puno više. Uživajte i možda otkrijete nešto zanimljivo



Get your own Poll!



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
duh_vremena
Death Of A Planet
Na Rubu Znanosti
Na granici mogućega
Telekineza
Dnevnici-NLO-a
Para(ne)normalan
Plejade
Galaksija forum
Dokumentarci
fx-files
2012
UFO
BeyondTheSilence
Skriveno
serije, filmovi, knjige

Misteriji, Kriptozoologija i Parapsihologija

Atlantida:najveća misterija prošlosti

Bermudski trokut (prvi dio)

Bermudski trokut (drugi dio)

Bermudski trokut (treći dio)

Drevni astronauti

Divlja djeca

Egipatska magija

Fantomski otoci

Gospodari noći: vampiri

Loptaste munje

Ljudi u svemiru

Na Zemlji su živjeli divovi?

MISTERIJI

M’kele M’bembe i ostale nemani

Morska čudovišta (prvi dio)

Morska čudovišta (drugi dio)

Orang-Pendek

Paranormalna iskustva

Parapsihologija: potraga za šestim čulom

Parapsihologija: duhovni pratioci

Parapsihologija: levitacija

Parapsihologija: mentalne fotografije

Parapsihološki fenomeni

Paranormalni snovi

Prapovjesne nemani

Rapa Nui-Uskršnji otok

Sve o vješticama (prvi dio)

Sve o vješticama (drugi dio)

Tajanstvene pojave na Mjesecu

Tajne zvjezdanih prostranstava

Tajne Stonehengea

Teleportacija

Tunguska eksplozija (prvi dio)

Tunguska eksplozija (drugi dio)

Tunguska eksplozija (treći dio)

Ufo svjedočanstva

Ukleti jedrenjaci (prvi dio)

Unutar NLO-a (prvi dio)

Unutar NLO-a (dugi dio)

Vu-Quang-misteriozni jelen

Zagonetke čovječanstva: Egipat (prvi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (drugi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (treći dio)

Zagonetne pojave

Žrtve otmica (prvi dio)

Žrtve otmica (drugi dio)

Žrtve otmica (treći dio)

Yeti











nedjelja, 31.05.2009.

ŽRTVE OTMICA (treći dio)

ONI VRŠE EKSPERIMENTE NA LJUDIMA
Posljednjih godina veliki broj znanstvenika istražuje jedan gotovo nevjerojatan fenomen: iskustva ljudi koji su imali blizak susret sa vanzemaljcima.Iako sam prakticirala rad samo s odraslim licima, iznad 21. godine života, odlučila sam primimiti 18-godišnjeg Marka zbog njegove bake i djeda, mojih bivših pacijenata. Sjedio je sam u čekaonici kada sam izašla. Upoznali smo se i krenuli prema ordinaciji. Imao je prelijepe crte lica i atletski građeno tijelo. Usput mi je ispričao da ima artritis, ali da se sada relativno dobro osječa s obzirom na stanje u kakvom je bio nekoliko godina ranije. “Sada artritis imam samo u kukovima, donjem dijelu leđa i u člancima,” rekao je.

"OSJEČAO SAM KAO DA LEBDIM!..."
Mark mi je pričao o svom životu, svojoj želji da upiše fakultet i frustracijama zbog bolesti. Pitala sam ga da li je u životu imao ponavljane snove. Uspio se sjetiti nekoliko takvih snova, ali je samo jedan od njih zagolicao moju znatiželju. Podsječao me na susret s vanzemaljcima, alienima.
- San mi se činio posve stvaran – prisjecao se Mark. - Bio sam potpuno bespomočan, paraliziran. Nekoliko sekundi preda mnom je stajala nepoznata osoba koja kao da nije bila s naše planete. U stvari, nije bilo ljudsko biće i podsječalo me na aliene. Imalo je duguljasto lice, ali pošto moj san nije bio potpuno jasan, ne mogu se sjetiti detalja s tog lica. Oči su mu bile okrugle i blještavo zelene. Nakon što me je uzelo u naručje, osječao sam se kao da lebdim što me je iskreno uplašilo...
- Koliko se često ponavljao taj san?
- Mnogo puta tokom niza godina.
- Je si li se ikada interesirao za leteće tanjure?!...
U tom trenutku Markov pogled je zablistao.
- Da, veoma sam zainteresiran za vanzemaljske pojave. Često razmišljam o alienima i njihovoj tehnologiji... I o načinima na koji nas oni analiziraju. Dok sam ležao u dječijoj bolnici, nadao sam se da će me alieni oteti i odvesti sa sobom. Čak sam pohadao i astronomiju i mnogo sam vremena proveo gledajući u zvijezde.
- Da li si ikada sanjao NLO? - upitala sam ga.
- Da. Nekoliko puta. Obično sam sanjao kako ulazim u brod i poliječem, a u tom trenutku bi moj san obično prestajao. U drugim snovima stajao bih na zemlji dok bi NLO letio iznad mene.


TRI PUTA OTET
Odlučila sam ga odmah podvrgnuti hipnozi. Mladić je uskoro zaspao i ušao u srednji hipnotički trans.
MARK:Vidim kuĆu u kojoj sam živio. Sedam mi je godina, period neposredno nakon što sam obolio od dijabetesa. Pojavljuju se alieni i odvode me. Unose me u brod.
DR. FIORE:Objasni mi šta točno vidiš! Navedi detalje!
MARK:Zaista ne znam kako su ušli u moju kuću. Kroz zid. Mogu prolaziti kroz zid. S njima izašao kroz krov. Ubrzo su me uveli u svemirski brod. Sa mnom su bila dva aliena... Pomalo se plašim. Ali imam osječaj da mi se ovo ne događa prvi put, da sam već dva-tri puta prije bio otet. Alieni me sada stavljaju na stol. Voze me kroz neki hodnik i u meduvremenu diraju moje očne kapke.
DR. FIORE: Kako se sad osječaš?
MARK:Ne boli me ništa. Nisu grubi prema meni. Ne povređuju me već samo razgledaju moje kapke. Sada me uvode u veliku prostoriju u kojoj se nalazi još jedan dječak.
DR. FIORE:Što se s njim dešava?
MARK:On izgleda kao da spava.
DR. FIORE:Da li mu išta rade?
MARK:Ne. On samo tamo leži na stolu.
DR. FIORE: Gdje su alieni?
MARK:Nisu tu. Negdje su izašli.
DR. FIORE:Da li si sam u prostoriji s tim dječakom?
MARK:Da. Znam da je dječak tamo, ali ja ne marim što je on tu. Zabrinut sam za sebe. Želio bih da je sve ovo san...

TAJANSTVENI EKSPERIMENTI
DR. FIORE:Evo, sad si se probudio.
MARK:Da. Obojica smo budni i pored svakog od nas stoji po jedan alien. Oni imaju zadatak da nas drže za ruke. Ustajemo i uz njihovu pomoĆ hodamo. Mislim da promatraju način na koji hodamo...
DR.FIORE:Zašto misliš da oni promatraju način na koji hodate? Da li vam nešto govore?
MARK:Ne govore nam ništa. Ne znam kako se sporazumijevamo s njima, ali se nekako sporazumijevamo...
DR.FIORE:Da li primječuješ bilo što neobično u svom hodu?
MARK:Ne. Moj hod je sasvim dobar. Alieni gledaju moja koljena, članke i kukove. Nekoliko puta su ponovili pregled. Vračaju me na stol. Ponovo ležim.
DR.FIORE:Što se sada događa?
MARK:Kao da sam pod anestezijom. I dalje osječam da sam na stolu, svjestan sam što mi se događa, ali sam bespomočan da... Imam osječaj kao da sam malo izdignut iznad tijela. Oni mi stavljaju neku cjevčicu u penis...
DR.FIORE:Da li su ti objasnili zašto to čine?
MARK:Rekli su mi da žele napraviti nešto što će mi koristiti...
DR.FIORE:Kakav oblik anestezije su ti dali?
MARK:Nisu mi ništa dali. Jedan je od njih samo spustio ruku na moje čelo. Nježno me je dodirnuo i ja sam zaspao.
DR.FIORE:Što si dalje osječao?
MARK:Kao kada liječnik pritišče vaš stomak pokušavajući da otkrije čir ili nešto slično... Sada vidim sebe s visine. Alieni su poredani oko mog tijela i nešto rade oko mojih testisa. Mislim da provjeravaju cjevčicu. Sada su je izvukli, i to veoma brzo, gotovo neprimjetno.

"LIJEČILI SU MOJ DIJABETES!..."
DR.FIORE:Da li si ih upozorio da te ne povrijede?
MARK:Jesam. Rekao sam im da ne želim da mi ostanu ožiljci...
DR.FIORE:I što se sada događa?
MARKSada pregledaju moje grudi. Samo ih dodiruju. Dodiruju moj vrat i okreću mi glavu s jedne na drugu stranu. Sijeku mi komad kose... (pauza) Sada jedan alien palčevima ili prstima dodiruje moje sljepočnice. Ja se budim.
DR.FIORE:I...?
MARK:Jedan od njih mi pomaže da se podignem sa stola i vodi me do male stolice. Nakon što sam se smjestio, iznad glave mi je stavio okruglu posudu, sličnu haubi. Osječam kako me obuzima toplina i spava mi se. Spavam... Dolazi jedan alien, skida haubu iznad moje glave, stavlja me u ležeći položaj i... BUM...
DR.FIOREšto znači to BUM?
MARK:Ja sam opet u svojoj sobi, u svom krevetu. Ali osječam malu glavobolju.
DR.FIOREŽelim se vratiti na tvoj boravak na brodu, dok su te alieni liječili. Sjeti se kako si se tada osječao. Ako su te izliječili, sjeti se stvari koje su ostavile največi utisak na tebe...
MARK:Kroz lijevu stranu mog stomaka su postavili veliki aparat, koji je odašiljao pulseve, odnosno šok-talase u moju gušteraču. Liječili su moj dijabetes. Aparat me golica dok šalje talase kroz moje tijelo...
DR.FIORE:Kako znaš da su talase slali u tvoju gušteraču?
MARK:Znao sam po tome što se kraj aparata završavao u mojoj gušterači, a ja sam imao dijabetes. Na neki način sam svjestan da me žele izliječiti...
DR.FIORE:Koliko aliena sada ima s tobom?
MARK:Samo jedan.


KAKO IZGLEDAJU ALIENI?
DR.FIORE:Možeš li mi ga opisati?
MARK:Ima ravnu glavu, koja nije zaobljena kao naša. Ima prilično široka ramena i tanak vrat. Ruke su mu mnogo duže nego kod ljudi. Prsti također. Ima samo četiri prsta, a jedan od njih je palac.
DR.FIORE:Kakvo je njegovo lice?
MARK:Ima izbačene obraze, koji odudaraju od ostalog dijela lica. Ima jako mala usta, koja nikako ne otvara. Nos ima samo dvije rupice. Oči su mu slične mačijim, crno-tamnozelene i udubljene su. Glava mu ima oblik jajeta. Ne vidim da ima kosu, ali vidim da ima nekoliko dlaka na glavi, ne mnogo. Nema ni obrve, ali ima veoma male uši koje ne liće našim. U stvari, i to su samo dvije rupe u glavi.
DR.FIORE:Što ti je alien još radio?
MARK:Na meni je isprobao svu svoju medicinsku opremu. Posebnim spravama je izvadio krv iz moje ruke, a zatim je iznad mojih grudi postavio ogromnu ploču. Tom spravom je skenirao moja pluča i srce. Na snimku sam prvi put u životu vidio kako iznutra izgledam. Sve svoje unutarnje organe i kosti
DR.FIORE:Da li te je sve to plašilo?
MARK:Ne. Osječao sam se kao na liječničkom pregledu. Osječao sam i neku bliskost prema alienima, kao da mi se te stvari ne dešavaju prvi put.
DR.FIORE:što ste točno osječali: bliskost ili to da ste imali osječaj kao da vam nije prvi put da vam se to događa?
MARK:Osječao sam bliskost s alienom, i to zato što se on ponašao veoma ljubazno, baš kao prijatelj. Djelovao mi je veoma ljubazno, kao da sam ga već ranije vidio i razgovarao s njim.

DOBRI POZAVAOCI LJUDSKOG TIJELA
DR.FIORE:Kako su alieni bili odjeveni?
MARK:Na sebi nisu imali ništa. Bili su goli do kože, koja im je mijenjala boju, ovisno o svjetlosti u prostoriji. Mijenjala je sve boje, od bijele do crne.
DR.FIORE:Da li su govorili išta o vašem dijabetesu? Da li su vas išta pitali u vezi s bolešču?
MARK:Ne. Oni su već znali da imam dijabetes. Šok-talasi korišteni su za liječenje dijabetesa. To sam osječao. Mislim da je njihova funkcija bila da ožive mrtve dijelove gušterače. Ali u tome nisu uspjeli
DR.FIORE:Dok su ispitivali vaš penis, da li ste imali osječaj da su uzeli uzorak sperme?
MARK:Da. Cjevčica je na kraju imala proširenje. I to je za mene bilo veoma bolno. Mislim da je na tom proširenju bio otvor koji je usisao spermu. Na kraju cjevčice nalazila se i kamera. Oni mora veoma dobro poznaju anatomiju ljudskog tijela i mislim da su ispitivali dio iz kojeg sperma dolazi, zbog čega su je morali isisati. To me je mnogo boljelo, iako sam spavao i u tim trenucima svoje tijelo gledao s visine.

"SVEGA SAM SE SJETIO!..."
DR.FIORE:Kako ste znali da vas boli?
MARK:Ne znam. Sječam se da sam i kasnije prilikom mokrenja osječao bolove...
DR.FIORE:Koliko su puta uzimali vašu spermu?
MARK:Mislim, dva put.
DR.FIORE:Kada je bilo posljednji put?
MARK:Kada sam imao 15 godina.
DR.FIORE:Da li imate još nešto da mi povjerite? Sječate li se još nekih detalja?
MARK:Ne. Ovo je sve.
Nakon što se Mark probudio iz hipnoze, klimnuo je glavom: ”Ne mogu da vjerujem da se to meni dogodilo. Ali svega sam se tako jasno sjetio. I osječaji su bili pravi, plašio sam se kao da mi se sve to ponovo dogada...”
NASTAVLJA SE...

U idućim postovima se vračam drugim temama, a ovo ostavljam za druge "bliske susrete"



~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

utorak, 26.05.2009.

ŽRTVE OTMICA (drugi dio)

LET U NEBESKU BAZU
Prisječam se niza čudnih događanja. Veliki broj različitih bića što me nose iznad drveća. Ne znam kako se to događa... Oni me uopćte ne dotiću. Ne nose me fizički. Kao da sam letim...
Tom je bio moj pacijent oko godinu dana kada sam prvi put otkrila uzroke njegovim problemima zbog kojih mi se javio. On je veoma blaga, inteligentna osoba, a po zanimanju je kompjuterski programer. Moju pomoć je prvi put zatražio zbog kronične depresije i nekoliko teških slomova živaca koje je pretrpio. Međutim, pravi problem ležao je u njegovom nedostatku samopouzdanja i samopoštovanja. Terapija koju sam primjenjivala nad Tomom je morala trajati mnogo duže. No, Tom je uskoro ozdravio i postigao sreću i uspjeh, koje je i zasluživao.
"O čemu ste pisali u toj svojoj novoj knjizi, doktorice?”pitao me je Tom tokom svoje posljednje posjete.
Kada sam mu objasnila da su tema knjige otmice koja su izvršili alieni, on ju je s mnogo interesovanja počeo listati. Poslije nekog vremena, primjetila sam da je postao nervozan.
“Kako se osječaš, dok to čitaš?
“Uznemireno. Osječam da su oni tu negdje i da će me svakog trena ponovo oteti.” Zastao je kao da se i sam iznenadio.”A šta ću onda ja uraditi?!... Možda je ono što ja osječam strah od kontakta s alienima. Ne želim da ponovno prođem kroz ista iskustva.” Potom se nervozno nasmješio.”Zvučim kao da sam već bio otet, zar ne?”
“To me zasigurno ne bi nimalo iznenadilo,” odgovorila sam mu.
“Da li si ikada prije čitao neku knjigu na ovu temu?”
“Da. Pročitao sam knjigu Whitleya Striebera pod nazivom ‘Communion’. Dok je on pisao o velikom užasu koji je osječao, ja sam se počeo osječati nekako čudno. Sve mi je zvučalo nekako poznato. Što sam više čitao knjigu, bio sam sve nervozniji. Isto sam se osječao, dobro se sječam, još kao dijete. Mislim da sam bio nervozan najviše noću, kada bih ostajao sam. Posljednji put je to bilo kasno ljeto. Krenuo sam vani da nešto pojedem. A onda sam, prema vlastitoj intuiciji, sasvim iznenada odlučio da krenem cestom prema observatoriju Mt. Hamilton. Ima nekoliko mjesta koje sam volio promatrati noću. Jedan dio te noći osječao sam se zaista dobro. Bila je to tiha, prelijepa noć. Zaista sam uživao. Stajao sam s druge strane ceste, a preko puta mene je bilo nekoliko veoma visokih stabala drveća. Bilo je mračno, i u tom trenutku mi se pojavila misao:’Šta ako ONI sada dođu i otmu me?(Nervozan smijeh). To je zaista bio užasan, gnusan, nesnosan osječaj. Jedno vrijeme sam se uspješno borio s tim neugodnim osječajem, ali kako se on ponavljao, meni je bivalo sve teže i teže.”
“Da li ti se često vračao taj osječaj, Tome?”
“Da. Tri-četiri puta godišnje.”
“To mi zvuči kao da si imao kontakt s alienima. Tvoj problem je u tome što se ti neugodni osječaji vračaju uvijek kada se nađeš u sličnoj situaciji ili te nešto na bilo koji način podsjeti na to. Najbolja stvar koju bismo sada mogli uraditi je regresija.”
“Odlično. Ali prije toga, moram vam reći da ja možda imam i dokaz koji govori da sam imao kontakt s alienima. Radi se o grudici u mom nosu. Nisam siguran šta je to, a nalazi se u mojoj desnoj nosnici. Izgleda da je hemisferičnog oblika i da je tvrda kao kost. Pojavila se preko noći...”
“Kako se to dogodilo?”, upitala sam znatiželjno.
“Jedne noći sam pošao na spavanje i nisam imao tu grudicu u nosu, ali sam se sljedečeg jutra probudio sa njom. Bilo je to krajem 1976. ili pocetkom 1977. godine. U to vrijeme sam operirao uho i odlučio sam da pitam doktora šta je to. No, kada mi je detaljno pogledao nos, doktor nije želio ništa da komentira. Imao sam osječaj da se i sam svemu čudi... Nakon toga sam odlučio da tu grudicu ne diram.”
“Sječaš li se da li ti je oko nosa ili po posteljini bilo krvi, ili drugih neobičnih znakova, ujutro kada si se probudio?”
“Ne. Ništa nisam primijetio.”
Odlučila sam ga uspavati i uraditi regresiju. Hipnotizirala sam Toma i naredila njegovoj podsvijesti da ga odvede do događaja koji je prouzrokovao njegove “nervozne, gnusne, nesnosne osječaje”. Izbrojala sam do deset i zamolila ga da mi kaže svaku misao koja mu bude dolazila u glavu.


POD HIPNOZOM
TOM:Nalazim se u šumskom području, veoma je mračno, noć je. Prilaze mi neka bića čiji izgled ne odgovara ovozemaljskim bićima. Njihove glave su zaobljene i donekle podsjećaju na ljude, ali to nisu ljudi. Imaju manja, kraća tijela i veoma, veoma su mršavi. Ne želim im se približiti i ne usuđujem se da ih izbliza pogledam.
DR.FIORE: Pokušaj se svega sjetiti.
TOM:Kada se to dogodilo, želio sam pobjeći, nisam želio to dožiljavati, tako da moja sječanja nisu kompletirana. Odveden sam protiv vlastite volje. Da su mi dali da biram, svakako ne bih izabrao da budem s njima. Nisam spreman za takve vrste iskustava.
DR.FIORE:Gdje si se nalazio kada su te odveli?
TOM:Upravo sam izašao iz kuće i krenuo prema dvorištu... A onda su me nepoznata bića odvela protiv moje volje. Poželio sam da nikada nisam izašao. Da sam samo ostao unutra bio bih siguran. Ovako, osječao sam se potpuno nesigurno. Kroz glavu mi je prošla misao da - gdje god da se nađem - više nikada neću biti siguran. Jedini način da se osječam siguran jeste da ne dozvolim sebi da povjerujem da mi se ovo ikada dogodilo. To je veoma zastrašujuče sječanje. Nisam spreman s tim se nositi...
DR.FIORE:Pokušaj se sjetiti što se točno dogodilo!...
TOM:Nalazim se u nekoj prostoriji, na stolu, nag, i veoma sam nezadovoljan. Potpuno sam bespomočan. Nemam sposobnost da bilo šta kontroliram. Ne osječam bolove, ali mi je definitivno neugodno i plašim se. Mogu s mojim tijelom da rada sve što žele, a ja se tome ne mogu oduprijeti... Pipaju me i na određenim dijelovima tijela pritiskaju nekim hladnim predmetom. U ruke uzimaju moje genitalije i posmatraju... (Pauza) Mrzim to!...
DR.FIORE: Nastavi! Što se dalje događa?
TOM:Otimam se. Vrištim. Pokušavam se oduprijeti. Ali, nemoćan sam. Svaki pokušaj da se oduprem, potpuno je bezuspješan. Zbog toga sam očajan.
DR.FIORE:Ako želiš da se izlječiš i oslobodiš ove traume moraš se prisjetiti svega što ti se događalo.
TOM:U meni se sada javlja otpor koji mi ne da da se sječam. Postoji jedan dio mene koji ne želi da se sječam... Oni mogu doći i oteti me kada god to žele.
DR.FIORE: Pokušajte se sjetiti kada se to prvi puta dogodilo.
TOM:Mislim da mi se to prvi put dogodilo kada sam bio veoma mlad. Bilo je rano predvečerje. Vidio sam nešto na nebu, a onda sam se našao u šumi. (Pauza) Sada je već malo kasnije. Hladno mi je i tresem se. A to je trenutak kada su me prvi put do gola svukli. Prisječam se niza čudnih događanja. Veliki broj različitih bića što me nose iznad drveća. Ne znam kako se to događa... Oni me uopćte ne dotiću. Ne nose me fizički. Kao da sam letim. To je istovremeno uzbudujuće i zastrašujuće iskustvo. Nevjerojatno! Mislim da je sve ovo samo san. Iako ne mogu shvatiti kako mi se sve ovo događa, svjestan sam da je sve ovo istina... Da je stvarnost... Dolje, ispod sebe, vidim krošnje drveća. Muci me osječaj da bih mogao pasti, a opet jedan dio mene sugerira mi da se to neće i ne može dogoditi. Kada bih se samo moga opustiti... Možda bih u svemu ovome uživao...
DR. FIORE:Što se sada događa?
TOM:Još uvijek letim iznad drveća.
DR.FIORE:Nastavi iznositi svoja zapažanja.
TOM:Nepoznata bića su me na silu odvela do letjelice koja lebdi u zraku. U ovom momentu gledam dolje. Krošnje drveća su sasvim male. U letjelicu ulazimo odozgo... Sada ulazimo u neku sobu ili kancelariju, veoma slabo osvjetljenu. Jedina svjetlost, crveno-narandžasta, dolazi iz nekog izvora sa strane. U prostoriji se nalaze najmanje tri-četiri bića. Zbog slabe osvjetljenosti imam osječaj kao da su to sjenke koje se kreću. Ne želim gledati direktno u njih. U meni se javlja otpor prema njima. Preko mog tijela stavljaju nešto kao ogrtač. Ne znam kako, ali ostajem nag. Zanimaju ih moje genitalije. To mi se ne sviđa...
DR. FIORE:Što se sada dogada?
TOM:Diraju me rukama, zatim nekim veoma haldnim instrumentima. Ubadaju me i sondiraju. Nešto stavljaju u moj penis. Sada se veoma loše osječam iako me ništa ne boli. Pokušavam se opustiti, ali ne uspjevam. Osječam psihičku bol, jer sam bespomočan... (Plače) Loše mi je o tome razmišljati. Želim da to već jednom stane... (i dalje plače) Pokušavaju mi objasniti da to čine za moje dobro. Pokušavam se oduprijeti. Sugeriraju mi da se ne opirem jer bi mi to moglo prouzrokovati bol ili povredu... (Njegovo tijelo se opušta.
DR.FIORE:Da li su vam objasnili zašto to rade?
TOM:Ne sječam se. Mislim da sam premlad i da ne bih razumio. Rekli su mi da to neće imati nikakve negativne posljedice. Ne žlim više o tome... Želio bih zauvijek blokirati taj dio mog sječanja.
DR.FIORE: Da li su ti oni sugerirali da blokiraš taj dio sječanja?
TOM:Oni su bili svjesni moje želje da blokiram misli i pomogli su mi da to uradim.

DR.FIORE: Ako si vidio bića, pokušaj se sjetiti kako izgledaju.
TOM:Da, vidio sam ih. Oni se nalaze u porstoriji. Bića su tamne, kao sjenke. Na sebi imaju neku vrstu odjeće koja liči na ogrtač sa kapuljačom. Iz očiju im sija slaba svjetlost, ali ipak mislim da je to reflektirajuča svjetlost. Nisu mnogo visoki. Ja sam malen i ne mogu ih usporediti sa sobom. Manji su od mojih roditelja. Ne usuđujem se gledati ih izbliza. Imaju pljosnata, ravna lica...
Tom mi je kazao da postaje umoran i da bi svakog trena mogao zaspati, te sam stoga odlučila da prekinem s hipnozom. Međutim, za dva dana Tom me je ponovno nazvao i rekao da me mora odmah vidjeti. “Osječao sam veliku uznemirenost kada sam posljednji put izlazio iz vaše ordinacije. Od tada je moja energija na nuli... Tako sam se osječao i jučer, ali i danas.”

“To zvuči kao da posljednji put nismo ništa riješili?”
On potvrdno klimnuo glavom.
Smjesta sam ga podvrgnula hipnozi kako bih ga vratila na događaj koji je uzrokovao njegovu uznemirenost.
TOM:To je NLO... U meni vladaju dva raspoloženja. Jedan dio mene odbija da prihvati cinjenicu da sam imao susret s alienima. Drugi dio mene je zainteresiran i želi da se s tim pomiri.
DR.FIORE:Pokušaj se sjetiti što je uzrokovalo tvoju uznemirenost.
TOM:Moja reakcija na događanja je nevjerica pomiješana sa jakim strahom. Plašim se šta će mi alieni uraditi. Uz to, potpuno sam nemoćan da bilo šta učinim.
DR.FIORE:Sjetite se drugih negativnih iskustva.
TOM:Nalazim se autu sa svojim roditeljima. Još uvijek sam dijete. Sjedim na zadnjem sjedištu sa bratom i sestrom. Ponovo sam ugledao leteći tanjur. Ne sječam se točno što se prije dogodilo, ali sam se plašio. Neizmjerno želim da me roditelji zaštite. Ali, svjesnost da to oni nisu u stanju, pojačava moju bespomočnost i u meni budi paniku.
DR.FIORE: I što se dogodilo?
TOM:Zajedno sa bratom i sesrom odveden sam u letjelicu. Moji roditelji su nesvjesni tih događanja. To ih drži cijelo vrijeme dok smo mi na brodu.
DR.FIORE:I što se onda dogada?
TOM:Odvedeni smo na brod i ponovno smo podvrgnuti fizičkom ispitivanju. Ne znam gdje su moj brat i sestra. Nisam znao da li su sa mnom na brodu ili su vračeni natrag.
DR.FIORE:Dobro. A što su tebi radili dok su te ispitivali?
TOM:Ponovno sam na stolu i osjecam sondu... (Počinje drhtati) Sonda je ponovno u mom penisu i osječam da se proteže do abdomena. Opet se veoma loše osječam. Isto se događalo i mom bratu i sestri. Sestra sve to lakše podnosi. Ona čak uspjeva s alienima komunicirati...Razmišljao sam ako se ikada opet budem morao s tim suočiti, pokušat cu razgovarati s njima i zatražiti da mi objasne zašto je za mene dobro to što mi cine...
Tom je izgledao nekako napet kada se probudio iz hipnoze. Razgovarali smo neko vrijeme i onda sam primjetila da se konačno opustio. Nakon pet minuta, primjetila sam da se vratio u normalno stanje i da je spreman da ide.
Dvije nedjelje kasnije, Tom me je nazvao i rekao da je mnogo opušteniji nego ranije. Takode se odlično nosio sa stresnim situacijama. Ipak, odlučili smo obaviti još jednu hipnozu...

TOM:Vidim neku vrstu broda na zemlji i aliene kako stoje oko njega. Ja se nalazim na maloj udaljenosti i promatram ih.
DR.FIORE:Detaljno mi opiši letjelicu.
TOM:Liči na disk, sa nekim ispupčenjem u centru. Vani je veoma mračno. Imam jake emocije, i letjelica me previše ne interesira. Svjestan sam da je promatram kriomice, iz nekog grmlja ili slično. Dijete sam i imam 12 ili 13 godina... Polako se približavam brodu. Toliko sam blizu da ga cak diram rukama... Ne znam šta me je natjeralo da se približim brodu. Oko mene su alieni. Sječam se da sam na neki čudan način razgovarao s njima. Samo je jedan bio viši od mene. Njihova letjelica je veoma, veoma velika.
DR.FIOREI što se sada dogada?
TOM:Sada me uvode u brod i ja sam frustiran. Izvor moje frustracije leži u činjenici da moja znatiželja nije zadovoljena. Pitam se ko su i odakle su ova čudna stvorenja. Gdje su krenuli, što će mi učiniti?...
DR.FIORE:Vratimo se na iskustvo koje si preživio. Što ti se sada događa i o čemu razmišljaš?
TOM:Pošto su preko mog tijela stavili neki instrument koji je čvrsto držao moje ruke i noge, osječam se nelagodno. Mogu sa mnom raditi sve što žele... U penis su mi stavili cijev i vjerojatno uzeli uzorak urina.
DR.FIORE:Kako ste vi reagirali na to?
TOM:I dalje imam osječaj da se nalazim pod njihovom kontrolom i da ne mogu ništa poduzeti. Bespomočan sam. To je nasilje... Imam jaku želju da sve ovo vec jednom prestane...
DR.FIOREKo vam to radi? Pogledajte oko sebe i recite kako oni izgledaju?
TOM:Tu su najmanje tri ili četiri osobe. Lice na ljude, ali nisu ljudi. Koža im je svijetla. Moje su visine. Glave su im pljosnate i mene podsjeća na saobračajne znakove. Uši im nisu kao kod ljudi, a u njihove oči me je strah pogledati. Oči su im prekrivene nekom membranom... Kao kod ptica...
DR.FIORE:Što ti radiš?
TOM:Ja ležim. Sa mene su konačno skinuli onaj grozni instrument koji je čvrsto držao moje ruke i noge. Sada mi nešto stavljaju preko glave. To je insrument čija je površina veoma tvrda. Mislim da je metalna. Pošto su me u meduvrmeenu prebacili u sjedeći položaj, oko glave su mi stavili prstenastu spravu, stegnuvši njome moju lobanju. Osjetio sam njen pritisak. Ništa me ne boli i manje se nelagodno osječam nego ranije.
DR.FIORE:I što se sada dogada?
TOM:U moj stomak su sada zaboli neku iglu, i to me je itekako iznenadilo. Isprva sam osjetio malu, brzu reakciju, ali pošto je sve veoma brzo prošlo, nisam osjetio nikakvu bol.
DR.FIORE:Da li su ti alieni sugerirali bilo što?
TOM:Ne. Ja sam sam sebi sugerirao da da je sve ovo samo san. Oni su nekako čuli moje misli i pokušavali ih maknuti... Ni sam ne znam na koji način. Sugerirali su mi da nema potrebe da razmišljam o tome jer ću ionako sve kasnije zaboraviti. Nisam to želio zaboraviti, jer sam smatrao da ce mi biti puno lakše ako budem mogao sve ovo razumjeti i o tome razgovarati sa svojim prijateljima...
DR.FIORE:Pokušaj se sjetiti šta si radio nakon što si napustio brod?
TOM:Otišao sam kuci. Bila je noć i osječao sam se uznemiren. Brinuo sam se što ću reci roditeljima gdje sam bio. Nisam znao što da im kažem.
DR.FIORE:I kad si došao kući što se dogodilo?
TOM:Dočekala me je majka i željela je znati gdje sam bio i što sam radio. Nisam joj mogao objasniti. Plašio sam se da mi neće povjerovati. Zaista nisam znao što da kažem...
NASTAVLJA SE...



~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

petak, 22.05.2009.

ŽRTVE OTMICA (prvi dio)

ISTINA ZAPISANA U PODSVIJESTI
Paranormalni i duhovni aspekti bliskih susreta s alienima iz letećih tanjura, danas su meta brojnih znanstvenih istraživanja. Iako iza sebe ne ostavljaju nikakve materijalne dokaze, žrtve aliena pod hipnozom otkrivaju dramatična iskustva koja se graniće s fantastikom!Posljednjih godina u Sjedinjenim Državama veliki broj znanstvenika istražuje jedan gotovo nevjerovatan fenomen: iskustva ljudi koji su imali « bliske susrete treće vrste». Uz pomoć hipnoze, kod pacijenata se oživljavaju sječanja na susrete sa alienima (tuđinci, vanzemaljci…), koji dolaze odnekud, iz svemira ili iz nekih nama nepoznatih prostorno-vremenskih dimenzija.


SENZACIONALNA KNJIGA
“Mnogi koji sumnjaju da su bili oteti ili da su imali susret sa alienima, dolaze u moju ordinaciju gdje im putem hipnoze pomažem u oživljavanju sječanja pohranjenih negdje duboko u podsvijesti,” kaze dr. Edit Fiore, jedna od najpoznatijih americkih hipnoterapeutkinja, autorica bestselera “Susreti”, knjige koja sadrži fascinantna svjedočanstva ljudi koji su pod najrazličitijim okolnostima bili žrtve aliena.

Edit Fiore je klinička psihologikinja, izvanredan terapeut i profesionalac u svom poslu. Slučajno se prije tridesetak godina počela baviti hipnozom. Na jednom vikend-seminaru o hipnozi, organiziranom u Big Suru, 1973. godine prvi put je doživjela da bude hipnotisana i da nekog hipnotizira. Od tada se bavi hipnoterapijom i znanstvenim istraživanjima u kojima su alieni u središtu pažnje. U tom je poslu stekla i ugled i slavu.
Dr. Fiore je jedna od rijetkih terapeutkinja što svoja saznanja i iskustva redovito razmjenjuju s ostalim znanstvenicima. Uostalom, to je bio i glavni razlog zašto se odlučila objaviti senzacionalnu knjigu “Susreti”, u kojoj ubjedljivo dokazuje da su alieni dio naše stvarnosti.

Pored uzbudljivih sječanja na dramatične susrete, u knjizi se detaljno objašnjava i tehnika prepoznavanja određenih naznaka koje upučuju na potencijalne zrtve dramatičnih susreta, a u zaključku knjige se navodi lista organizacija, i imena svih istraživača i hipnoterapeuta u Americi koji žrtvama mogu pomoći.

DESET NAJČEŠČIH SIMPTOMA
Dr. Fiore iskreno vjeruje da na našoj planeti postoji veliki broj ljudi koji su imali «susrete treće vrste» ali se, zbog izvanrednih sposobnosti aliena, toga ne mogu prisjetiti. Istražujući ove fenomene, američka je znanstvenica uspjela doći do nevjerovatnog uvjerenja – alieni su prisutni među nama i permanentno vrše eksperimente na Zemljanima!Ona stoga poziva sve čitatelje da ispitaju svoja sječanja i da provjere nisu li i oni eventualno bili žrtve zagonetnih bića. Pri tome, ona nudi precizne instrukcije i deset najčeščih znakova koji upučuju da je neko doživio «susret treće vrste»:

- nesposobnost računanja vremena;
- nočne more ili snovi u kojima se javljuju alieni ili NLO-i;
- poremečaji spavanja;
- buđenje sa neobičnim osječajima u tijelu;
- pojava misterioznih ožiljaka na tijelu;
- osječaj da vas stalno neko promatra, nadzire ili komunicira sa vama;
- ako ste više puta vidjeli NLO;
- neodređena sječanja na bliske susrete sa alienima
- neobjašnjeno izlječenje bolesti;
- reagiranje sa strahom ili uzbuđenjem prilikom spomena NLO-a ili aliena.

Ovo je bio uvod u ovu temu kojom ču se dugo pozabaviti u par narednih postova. Ako ste imali nešto od ovih "SIMPTOMA" slobodno ostavite komentar i saznati ćete uskoro o ljudima koji su bili "OTETI"



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 20.05.2009.

LOPTASTE MUNJE

KAKO ULOVITI FANTOMA
Iako se radi o prirodnoj pojavi, loptaste munje su kroz povijest ljudskog roda često zbunjivale naučnike!
Dok su se nad gradićem Heymarketom, u američkoj drzavi Virginiji, polako nadvijali tamni oblaci, gospođa Patricia Taunzend je u svojoj kuhinji telefonirala prijateljici. Iznenada se začuo snažan prasak poslije koga je ispred kuće zasijalo jako svjetlo i otpočelo glasno sistanje. Telefon u ruci počeo joj se tresti. Kroz poluotvorena vrata u kuhinju je potekao elektricitet pračen blještavim svjetlom. Iznenada u suprotnom uglu prostorije formirala se velika crvena lopta i poletjela ka zbunjenoj domaćici. Udarila je pravo u grudi i oborila na pod.
Kada se osvijestila, gospođa Taunzend je opazila da je telefon „mrtav" a oštra bol u grudima trajao je danima. Bilo je to u ljeto 1977. godine. Nepunu godinu dana kasnije munje su opet osvjetljavale nebo Haymarketa i u istu kuhinju ponovo je uletjela vatrena lopta precnika 30 centimetara. Ovoga puta Patricia Taunzend je prošla nešto gore. Stajala je na vratima i lopta ju je pogodila pravo u lice. Pošto se osvijestila, privremeno je izgubila moć govora i osječala je oštru bol u vratu.
Iste 1977. godine, 5. kolovoza na drugom kraju svijeta u Moskvi bjesnila je oluja. Nekoliko munja udarilo je u zonu Kremlja i čuvar Velikog dvorca Nikulin izašao je da vidi ima li štete. Ugledao je svijetložutu loptu kako se kreće u pravcu Uspenske crkve, u kojoj je upravo završavana restauracija. Tri osobe su se istog trenutka nalazile u unutrašnjosti crkve, u blizini ulaza, bile su zabezeknute kada su ugledale kako na vrata ulijeće vatrena lopta veličine oko pet centimetara. S obzirom na to da crkva ima dupla vrata i da je tada na prvima bilo otvoreno lijevo a na drugim desno krilo, lopta nije mogla uletjeti pravolinijski već se kretala putanjom oblika latiničnog slova S. Kroz crkvu se, međutim, kretala pravolinijski sve dok nije „naletjela" na oltar i uz manju eksploziju isčezla. Na mjestu udara nestalo je pozlate. Prasak su osim očevidaca čule i sve ostale osobe koje su se nalazile dalje u crkvi.


SMRT PROFESORA RIHMANA
Kako statistike govore jedan od dvije do tri stotine ljudi u toku Života ima priliku da ispriČa priČu sliČnu ovim, dakle i da doŽivi susret sa loptastom munjom. NajČuveniji svjedok pojave loptaste munje profesor Rihman, sa Univerziteta u Petersburgu, nije imao sreĆe. Ostalo je zabiljeŽeno da je on bio prvi nauČnik koji je pao kao Žrtva sopstvenog eksperimenta. Dogodilo se to 1753. godine i tokom istrage, organizovane da objasni smrt profesora Rihmana, poznati ruski nauČnik Lomonosov, koji je također učestvovao u eksperimentu, izjavio je kako su njih dvojica pokušavala razjasniti prirodu munje.
Postupak koji su odabrali podsjeća na eksperiment kojim je nezavisno od njih poznati američki naučnik, kasnije predsjednik Benjamin Franklin, dokazao da su munje električna praznjenja u atmosferi. Tragedija je spriječila ruske naučnike da to i sami dokažu.
Rihman je pred sobom imao neuzemljen metalni stap-gromobran, a u ruci je drzao elektrometar, napravu koja se koristi za mjerenje količine elektriciteta. Jednog trenutka na površini niskog oblaka, koji se valjao iznad njihovih glava, stvorila se vatrena lopta i brzo se spustila na vrh gro
mobrana. Istovremeno se na drugom kraju metalnog stapa formirala blijedoplava usijana lopta veličine pesnice i nečujno poletjela ka nesretnom naučniku. Pogodila ga je u lice i u sobi se začula eksplozija. Usijani komadi metala, dijelovi elektrometra, razletjeti su se i nagorjeli odjeću nekolicine prisutnih. Kada se slegao dim, na čelu profesora Rihmana mogla se vidjeti velika crvena mrlja, a na đonu jedne od cipela jasno su se vidjele dvije poveće rupe iz kojih se jos pušilo. Pošto u to vrijeme nije postojala fotografija, eksperimentu je prisustvovao umjetnik - graver i za potrebe istrage nacrtao svoju verziju događaja. Na slici se jasno vidi da je munja bila loptasta. Policiji i sudcima nije bilo teško da shvate da ovog „ubojicu" ne trebaju da uhvate oni već fizičari. Lov koji je uslijedio traje već 250 godina i ne može se reći da je krivac ulovljen.


PROGONITELJ LJUDSKOG RODA
Na „suđenju", na stranicama strogo naučne stampe, svoju riječ reklo je preko tisuću svjedoka. Oni su opisali susrete sa loptastim munjama i na osnovu tih izvještaja mogu se izvesti neki općti zaključci o osobinama ove neobične prirodne pojave.
PRVO:Loptasta munja je dugotrajno električno praznjenje u zraku
koje se dešava u toku, ili neposredno po prestanku, oluja pračenih grmljavinom. Neki stručnjaci tvrde da se svaka pojava loptaste munje dešava neposredno prije ili poslije udara „obične" munje. Međutim, bar je isti broj onih koji tvrde sasvim suprotno - da su te dvije pojave potpuno nepovezane.
DRUGO:Termin loptasta nagovještava da je oblik ovih električnih čudovišta sferičan i to je točno u oko 90 posto slučajeva. A u preostalih 10 od-to smjestili bi se razni oblici od elipsoida i kruškastih tvorevina pa sve do vrlo izduženih formi nalik na štapove. Ovi se, inaće, smatraju i najdivljijim loptastim munjama, jer nestaju u veoma burnim eksplozijama i tom prilikom u stanju su da učine puno štete. Dimenzije loptastih munja znatno variraju. „Obične" lopte najčešće imaju prećnik od 20 cm, mada mogu varirati od 5 do 150 cm. No, da stvari budu još zamršenije, opažene su i dvije vrste neuobičajenih loptastih munja, minijaturne i gigantske.
Ove prve su manje od dva centimetra i ponekad se za vrijeme grmljavine pojave na ispruženom prstu ili se pojave na podu, pa „skoče" na neki šiljast predmet (prst je uobičajena zrtva). Gigantske lopte su zaista velike. Poznata su nam dva zabilježena slučaja, u prvome se navodi da je prečnik iznosio oko pet metara, a u drugome da je lopta bila veličine autobusa...
Čini se, međutim, da su ovi divovi dobročudni jer za sobom nisu ostavili nikakvu štetu. Po svemu sudeći minijaturne i gigantske loptaste munje razlikuju se od „običnih" ne samo po dimenziji već i po još nekim bitnim osobinama, kao na primjer po gustini energije.
TREĆE:Vrijeme “života” loptastih munja je relativno kratko, obično je oko pet sekundi, mada su zabilježeni slučajevi kada je pojava preživjela i pet minuta. No, i ovo naizgled kratko vrijeme bar je deset puta duže no što predviđaju postojeći teorijski modeli. Dakle, neko tu nije u pravu: priroda ili fizičari?
ČETVRTO:Loptaste munje se tokom postojanja mogu kretati dosta brzo (najčešće dva metra u sekundi), ali mogu i lebdjeti u mjestu. Kretanje je obično veoma promjenljivo. Lopte nastale na oblacima kreću se pravo ka zemlji, a naniže se kreću i lopte nastale u blizini tla. Očigledno jos jedna greška prirode, jer nauka predviđa da se vatrene kugle moraju kretati uvis i to velikom brzinom. Po ovom pitanju jedino su poslušne neobične munje - one koje nastaju na morskim talasima i polijeću pravo ka oblacima.
Posebno se čudno loptaste munje ponašaju prema ljudskom rodu. U stanju su da vrlo uporno progone ljude te su čak bivale optužene i da posjeduju inteligenciju.
Ove nestašne lopte mogu biti i u raznim bojama. Gotovo je podjednaka istina da će biti bijele, narandzaste, crvene ili plave. Očevidci tvrde da sjaj obično odgovara lampi od 100 do 200 vati. l dok se divite lijepim bojama, često čete čuti i zvuk koji podsjeća na zujanje ili šistanje.
PETO:Nestanak loptaste munje je ponekad neprimjetan, ali je najčešće pračen eksplozijom poslije koje ostaje plavičasta izmaglica oštrog mirisa sličnog mirisu ozona iii sumpora. Posljedice eksplozije mogu biti različite. Najčešće su to izgorjeli dijelovi odjeće i lišča, oljuštena kora sa drveća, gubitak boje kod raslinja, istopljen asfalt, pokvareni kučanski uređaji, telefoni i radio-stanice.
U Brizbejnu u Australiji zabilježeno je da se loptasta munja zavukla ispod tramvaja i izazvala vatru na motoru i električnim instalacijama. Najdramatičniji slučajevi su kada dođe do nastanka rupa na zidovima ili prozorima, a jednom je srušena i cijela kuća, koja je istina bila mala i krhka. O količini energije koja je smještena u tipičnoj loptastoj munji slikovito govori i jedan primjer zabilježen u Engleskoj. Pošto je pokidala telefonske žice i zapalila ram prozora kroz koji je ušla u kuću, loptasta munja se srušila pravo u kadu punu vode. Nesuđeni kupać koji je stajao sa strane vidio je kako je voda trenutno prokljucala i nastavila kljucati još nekoliko minuta.
ŠESTO:Među najzanimljivije osobine loptaste munje spada i to da ona može proći kroz prozorska stakla ili pukotine na zidu i da moze opstati ili čak i nastati u zatvorenim prostorijama. Česti izvještaji da se loptasta munja pojavljuje u unutrašnjosti aviona posebno su zbunjivali naučnike. Razlog je sljedeći: električna polja ne mogu prodrijeti u unutrašnjost metalnih posuda (to je takozvani efekat Faradejevog kaveza i iz istog razloga se u kolima ne može slušati tranzistor bez spljoštene antene).
S obzirom na to da sve munje nastaju kao posljedica uspostavljanja snažnog električnog polja između oblaka i zemlje (ili dva oblaka) to polje ne može prodrijeti u unutrašnjost aviona koji je načinjen od metala. Uobičajeni „scenarij" je da loptasta munja “uđe" kroz prozor u pilotskoj kabini i onda se nastavi kretati duž hodnika sve do repa. A baš ta osobina munja, da se komotno šetaju po unutrašnjosti metalnih tvorevina, pravi je trn u oku većini teorija.


KAD MUNJA MIRIŠE
Sistematizovati dokazni materijal nije lako, pogotovo što očevidci ne vole da svjedoče o ovim fantomskim pojavama. Zbog toga su loptaste munje dugo imale sudbinu sličnu meteoritima u 17. vijeku (kada su svi ozbiljni naučnici negirali njihovo postojanje) ili neidentificiranim letećim objektima. Međutim, sve veći broj očevidaca i sve veća pouzdanost izvještaja bitno su promijenili situaciju. Tako se loptastim munjama bavio i poznati ruski fizičar nobelovac Pjotr Kapica. On je jedan od najzaslužnijih što je ovaj problem sa margina „ozbiljne nauke" prebačen u samu srž znanstvenog proučavanja.
No, kada bolje pogledamo do čega su istraživači došli, vidimo da nijedna postojeća teorija nije u stanju da objasni sve osobine loptastih munja. Čak nije postignut ni dogovor oko toga što je osnovni uzrok - odakle munji energija. Većina se slaže da su glavni krivac snažna električna polja, ali veoma je mnogo vrsta polja (od jednosmjernih do visokofrekventnih, koja je predložio Kapica, i koja bi se eventualno mogla ušetati recimo u - avion) i način na koji se u njima stvara oblak jonizovanog, svijetlećeg gasa. No, nije mali broj onih koji smatraju da pojava nije uopće vezana za elektricitet. Naime, promjenjene su burne kemijske reakcije, poplave kosmičkog zračenja, radioaktivni izotopi kratkog života pa čak i meteoriti od antimaterije. Ova lepeza prijedloga manje ilustruje maštovitost naučnika a više njihovu nemoć da objasne fenomen.
Pokušaji da se u laboratoriji načini nešto slično loptastoj munji nisu uspjeli, kaže ugledni beogradski fizičar dr. Zoran Petrović. Ono što je napravljeno ponaša se prema teorijskim predviđanjima, a samo djelomično u skladu s prirodom. Fotografije pravih munja su rijetke i veoma nejasne. Nekoliko snimaka iz blizine, pravih loptastih munja, bili bi od neprocjenjive vrijednosti.
No, mnogi će se pitati čemu toliko buke oko nečeg tako rijetkog. Prije svega u pitanju je električno praznjenje u gasu, koje stvara djelomično jo-nizovan gas - plazmu. Čovječanstvo je suočeno sa potrebom da trajno riješi problem snabdijevanja velikim količinama energije, a to je upravo jedan od osnovnih zadataka fizike plazme. Zato nije i čudo što se intenzivno izučavaju svi plazma sistemi kod kojih se energija efikasno prebacuje iz jednog oblika u drugi.

Raspisao se ja o loptastim munjama... uglavnom u idućih par postova koji slijede pisati ću o ljudima koji su imali blizak susret sa izvanzemaljcima, znači ljudi koji su bili oteti, a onda malo kasnije ću se vratiti kriptozoologiji.
Pozdrav do tadamah



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 17.05.2009.

TAJNE ZVJEZDANIH PROSTRANSTAVA

BOLESTI IZ SVEMIRA
Prenose li se epidemije kašljanjem, kihanjem ili preko zaraženih organizama iz kometa koje prilikom prolaska pokraj Zemlje padaju u našu atmosferu.Glavna tema znanstveno-fantastičnih romana je invazija vanzemaljaca na Zemlju. No, ideje autora tih priča ne razlikuju se previše od naučnih pretpostavki. Po mišljenju dvaju uglednih znanstvenika na Zemlju redovito padaju vanzemaljski organizmi koji potom »klijaju« u našim tijelima. Ti nametnici su malene bakterije i virusi koji uzrokuju bolesti, prije svega prehladu i gripu ali i epidemije poput ospica, boginja i kuge.
Sir Fred Hoyle i Chandra Wickramasin ghe sa Sveučilišta u Cardiffu smatraju da se sve bolesti ne prenose kašljanjem i kihanjem, već da mnogi uzročnici bolesti dospijevaju u atmosferu Zemlje s kometa koji prolaze pored Zemlje. Oni padaju na Zemlju, ljudi ih udišu i tako nastaju bolesti.
Ako je ta zastrašujuča teorija točna, onda su nedjelotvorne sve akcije za suzbijanje epidemija kao što su boginje ili dječja paraliza, jer su njihovi uzročnici neprestano prisutni u atmosferi. Isto tako iznenada se mogu pojaviti čak i nove bolesti.
Hovleova i Wickramasingheova pretpostavka o bolestima iz svemira potječu od njihovih teorija o nastanku života, što su ih prvi put objavili 1977. godine. Oni tvrde da se oblaci plina i prašine u svemiru sastoje od jednostaničnih organizama koji su se ondje razvili. Život na našem planetu je nastao kada su ti organizmi pali na Zemlju. Budući da se to po njihovoj pretpostavci moglo dogoditi i na drugim planetima, po cijeloj galaksiji bi morali postojati nastanjeni planeti slični Zemlji. Nadalje tvrde da je uzrok evolucije na Zemlji stalna genetska informacija u obliku biološke materije iz svemira.
Znanstvenici su osporili teoriju Hoylea i Wickramasinghea, ali ipak u jednome postoji slaganje: složene molekule od kojih mnoge sadrže ugljik, osnovni element cjelokupnog života na Zemlji, jedan su od bitnih sastojaka oblaka plina i prašine u svemiru. Najgušči oblaci u kojima je pronađena večina molekula nalaze se u blizini zvijezda, poput poznate Orionove maglice. Zvijezde i planeti su, dakle, okruženi gustim oblacima kemijskih elemenata od kojih je večina važna za život.
Dok je vecina astronoma i biologa već odavno uvjerena u to da se složeni kemijski proces evolucije odvio u atmosferi i u morima, Hoyle i Wickramasinghe smatraju da prapočetak cjelokupnog života valja tražiti u
kometima, tim sablasnim kuglama od prašine i leda koje lutaju Sunčevim sustavom. Oni ne vjeruju da se život na Zemlji razvio zbog povoljnih klimatskih uvjeta. Naš planet po njihovoj teoriji nije imao gustu atmosferu niti mora, vec je bio pust, zrakoprazan planet sličan Mjesecu. Atmosfera i mora su se formirali tek pod utjecajem objekata sličnih kometima izvan Sunčevog sustava. A kada su stvoreni povoljni uvjeti za život, otprilike prije četiri milijarde godina, onda je i »pao život s neba«.

POKAZATELJI IZ OBLAKA
Oni svoju teoriju potkrepljuju tvrdnjama da oblaci prašine u svemiru sadrže velike količine celuloze, najvažnije organske tvari na Zemlji, koja je jedan od najvažnijih sastojaka staničnih stijenki svih biljaka i drveća. Ako je to točno, a u oblacima je doista utvrđena prisutnost organskih tvari, onda je svemir ispunjen tvarima važnim za Žive stanice. One navodno ostaju u jezgri kometa, koja sadrži vodu i sve važne kemijske elemente, tako dugo dok se ne nađe za njih pogodan planet.
Hoyle i Wickramasinghe tvrde da te žive stanice još uvijek postoje u kometima Sunčevog sustava, da padaju na Zemlju i uzrokuju bolesti čim naš planet dospije u prašinu kometa, što se dogada vrlo često, jer kometi prilikom obilaska oko Sunca uzvitlaju prašinu. Prehlade i gripe su navodno tipične svemirske bolesti, Zanimljivo je da medicinski pojam influenca potječe iz 15. stoljeca, kada se vjerovalo da tu bolest uzrokuju zvijezde! Tako je jedno praznovjerje iz 15. st. danas u 20. st. postalo aktualno.
Neobično je da su tu teoriju provjeravali samo na osnovi pojave gripe među učenicima u Walesu. Hoyle i Wickramasinghe su proučavali medicinske izvještaje o pojavi gripe u školama u Walesu i utvrdili da se bolest nije prenijela u istoj spavaonici. Taj neočekivan rezultat ih je potakao na pretpostavku da se gripa nije prenosila zarazom, već da su je uzrokovali virusi iz svemira.

Utvrdili su da su azijsku gripu 1957. i hon gkonšku gripu 1968. uzrokovali virusi, koji su punih 77, odnosno 78 godina »padali« na Zemlju. Hoyle i Wickramasinghe su smatrali da su te epidemije komadići iz Halleve vog kometa koji svakih 75-78 godina obide oko Sunca. To je ujedno bio njihov jedini pokušaj da pojavu neke bolesti pokušaju dovesti u vezu s nekim kometom.
Ostale bolesti koje se svakodnevno pojavljuju uzrokuju virusi koji neprestano padaju iz svemira. Jedna od zaraza od koje se zasigurno najviše strahuje jesu boginje, koje haraju svakih nekoliko stoljeća. Oba znanstvenika su uvjerena da boginje uzrokuje neki dosad nepoznat komet koji kruži oko Sunca svakih nekoliko stoljeca. Danas smo srećom prilično poštedeni epidemija, za razliku od srednjeg vijeka kada su bolesti poput crne kuge desetkovale cijele narode. No, ipak se ne bismo smjeli prerano radovati, jer Hoyle i Wickramasinghe tvrde: »Doći će dan, kada će nas te bolesti iznova napasti iz svemira.«

Utvrdili su da su azijsku gripu 1957. i hon gkonšku gripu 1968. uzrokovali virusi, koji su punih 77, odnosno 78 godina »padali« na Zemlju. Hoyle i Wickramasinghe su smatrali da su te epidemije komadici iz Halleve vog kometa koji svakih 75-78 godina obide oko Sunca. To je ujedno bio njihov jedini pokušaj da pojavu neke bolesti pokušaju dovesti u vezu s nekim kometom.
Ostale bolesti koje se svakodnevno pojavljuju uzrokuju virusi koji neprestano padaju iz svemira. Jedna od zaraza od koje se zasigurno najviše strahuje jesu boginje, koje haraju svakih nekoliko stoljeca. Oba znanstvenika su uvjerena da boginje uzrokuje neki dosad nepoznat komet koji kruži oko Sunca svakih nekoliko stoljeca. Danas smo srecom prilicno poštedeni epidemija, za razliku od srednjeg vijeka kada su bolesti poput crne kuge desetkovale cijele narode. No, ipak se ne bismo smjeli prerano radovati, jer Hoyle i Wickramasinghe tvrde: »Doci ce dan, kada ce nas te bolesti iznova napasti iz svemira.«
Ako epidemije doista dolaze iz svemira, onda bi se određene bolesti morale ponavljati svake godine za vrijeme godišnjih pljuskova meteorita, tj. dok na Zemlju pada najgušča prašina kometa.
No, između pljuska meteorita i izbijanja bolesti, nije uočena nikakva veza. Osim toga dva bi pljuska meteorita, akvardis, koji pada na Zemlju svakog svibnja, i oriondis, koji dolazi svakog listopada, mogla potjecati od Hallevevog kometa, dakle, od one zvijezde repatice koju Hoyle i VVickramasinghe smatraju uzrokom azijske i hongkonške gripe. Zašto, dakle, te gripe ne haraju svake godine u isto vrijeme? Na to pitanje nitko nije dao odgovor.

IMA LI ŽIVIH BIĆA U SVEMIRU?
Teorija o bolestima iz svemira raspirila je žustre rasprave na području školske medicine, koja nije odobravala odstupanje od uobičajenih učenja mikrobiologije. Zanimljivo je da je najglasnija kritika došla od strane istraživača svemira Carla Sagana i njegova kolege Bishuna Kharea sa Sveučilišta u Cornellu. Oni ne vjeruju da u svemiru postoje celuloza ili slične molekule važne za život. Po njihovu mišljenju se zvjezdana prašina sastoji od složenih otpadnih estica kakve nastaju u laboratorijima kada se mješavina pliTeorija o bolestima iz svemira raspirila je žustre rasprave na podrucju školske medicine, koja nije odobravala odstupanje od uobicajenih ucenja mikrobiologije. Zanimljivo je da je najglasnija kritika došla od strane istraživaca svemira Carla Sagana i njegova kolege Bishuna Kharea sa Sveucilišta u Cornel lu. Oni ne vjeruju da u svemiru postoje celuloza ili slicne molekule važne za život. Po njihovu mišljenju se zvjezdana prašina sastoji od složenih otpadnih cestica kakve nastaju u laboratorijima kada se mješavina Teorija o bolestima iz svemira raspirila je žustre rasprave na podrucju školske medicine, koja nije odobravala odstupanje od uobicajenih ucenja mikrobiologije. Zanimljivo je da je najglasnija kritika došla od strane istraživaca svemira Carla Sagana i njegova kolege Bishuna Kharea sa Sveucilišta u Cornel lu. Oni ne vjeruju da u svemiru postoje celuloza ili slicne molekule važne za život. Po njihovu mišljenju se zvjezdana prašina sastoji od složenih otpadnih cestica kakve nastaju u laboratorijima kada se mješavina
Teorija o bolestima iz svemira raspirila je žustre rasprave na podrucju školske medicine, koja nije odobravala odstupanje od uobicajenih ucenja mikrobiologije. Zanimljivo je da je najglasnija kritika došla od strane istraživaca svemira Carla Sagana i njegova kolege Bishuna Kharea sa Sveucilišta u Cornel lu. Oni ne vjeruju da u svemiru postoje celuloza ili slicne molekule važne za život. Po njihovu mišljenju se zvjezdana prašina sastoji od složenih otpadnih cestica kakve nastaju u laboratorijima kada se mješavina pli

nova iz zvjezdanih oblaka, prije svega metana, amonijaka i vode, zrači ultraljubičastim svjetlom. Sagan i Khare vjeruju da se smeđa tvar koja pritom nastaje i koja nema nikakvo biološko značenje, u obliku malenih zrnaca poput čestica cađe raspršuje po oblacima.
Oni odlučno pobijaju Hovleovu i Wickra masingheovu teoriju dokazujući da organske tvari, pa tako i celuloza, moraju zbog svojih atoma vodika i ugljika biti zamjetljive na valnoj dužini od 3,4 mikrometra u svom infracrvenom spektru, ali to se nije nikad vidjelo pri infracrvenom promatranju zvjezdane prašine. Dakle, u zvjezdanoj prašini ipak nema celuloze, virusa niti bilo kakvih živih stanica. »Zvjezdano smece« Sagana i Kharea ipak sadrži nešto malo kisika i ne dopušta prodiranje svjetlosti u duboke slojeve; ono bi, dakle, moglo potjecati iz zvjezdane prašine. Hipotezu Hoylea i Wickramasin ghea, Sagan i Khare odbijaju sljedećim argumentom: čak kada bi život i nastao u svemiru »krajnje je nevjerojatno da biokemija tih vanzemaljskih organizama nalikuje onima na našem planetu«. Vrlo je mala vjerojatnost da bi se organizmi iz svemira, poput virusa gripe, mogli povezati s oblicima života na našem planetu.



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 14.05.2009.

MORSKA ČUDOVIŠTA(drugi dio)

RIJEČ ZNANOSTI
Postoji pedesetak vrsta morskih zmija različitih veličina, boje i oblika. Najveće mogu narasti i do tri metra, ali uglavnom njihove dimenzije ne prelaze 120 cm. Usta, oči i nosni otvori su im raspoređeni na različite načine, zavisno od staništa i vrste hrane. Rep spljošten s bočnih strana, podsjeća na veslo ili kormilo.
Iako je o morskim zmijama prikupljeno malo činjeničnog materijala, zna se da su sve vrlo otrovne!

POJAVA ČUDOVIŠTA
Samo u jednom tjednu, u rujnu 1984. godine, na četiri različita mjesta u svijetu registrirana su “morska čudovišta”. Prvo je iz Wellingtona (Novi Zeland) javljeno da je divovska hobotnica u vodama otoka Cirbuty odvukla u more dvojicu ribara, zatim su s indonežanske Jave javili da je na tamošnjoj obali nađeno mrtvo tijelo nepoznate divovske ribe, duge osam metara, široke tri i teške više od četiri tone, koja po obliku liči na ribu-mačku, “crne je boje, s malim očima i glomaznim ustima dužim od 1,5 metra”!
U vodama pacifičkog otočja Cook, jedan je protestantski svečenik, tih dana vidio morsko čudovište slično dinosaurusu, a u blizini Australije neki je fotograf snimio morsko stvorenje za koje je jedan prirodnjak izjavio:
- Da nije nevjerojatno, moglo bi se reći da se radi o pleziosaurusu, vodenom reptilu, koji je živio u antidiluvijalnom dobu!

KNJIGE O MORSKIM ZMIJAMA
U knjizi “Velika morska zmija” (1892), nizozemski biolog Antun Cornelis Oudemans (1858 -1943) detaljno opisuje 187 slučajeva viđenja divovskih vodenih zmija. Oudemans je, na žalost, umro vjerujući da postoji samo jedna vrsta morskih čudovišta, monstruozna zmijolika stvorenja koja su - “bliski srodnici tuljana”!


OPASNE UBOJICE
Velike zmije nisu opasne samo zbog svojih snažnih tjelesnih konstrukcija kojim dave i ubijaju i najsnažnije protivnike. Na Filipinskom otoČju, tvrde prirodnjaci, postoje otrovnice koje se po svom Čudovišnom tjelesnom izgledu ništa ne razlikuju od divovskih anakondi i udava. One se nerjetko pojavljuju i u naseljenim mjestima gdje svojim otrovom ubijaju i odnose čak i krupnu stoku. No, nisu rijetki ni napadi na seljane.
U martu 2002. godine ma periferiji gradića Matia, 1050 kilometara južno od Manile, u provinciji Davao, jedna je od tih monstruoznih zmijurina samo u jednom danu ubila dvije djevojčice, jedna je bila stara četiri a druga šest godina. Organizirana je hajka, ali je sve bilo uzaludno, jer se opaki gmaz izgubio u obližnjoj džungli.

FOTO-ROBOT ČUDOVIŠTA
Jednog predvečerja u ožujku 1975. godine, šest je učenica šetalo obalom zaliva Cardigan, na zapadnoj obali Walesa, kada su ugledale dugovratu životinju kako s obale bježi u more. Djevojčice su čitav slučaj prijavile obalskoj straži, a o svom doživljaju izvjestile i svog nastavnika biologije. Nastavnik je nacrtao foto-robot, koji je sljedećih dana pokazan posadi jednog ribarskog broda, koja takoder imala susret s morskim čudovištem. Posada ga je odmah prepoznala!

ŠTO JE OTKRIO Dr.BRUUN?
Početkom je 1930. godine danski istraživač dr. Brunn krenuo u južne dijelove Atlantskog oceana kako bi provjerio priče lokalnih ribara o čestim viđenjima ogromnog zmijolikog bića. Nedaleko od zapadne obale Afrike, znanstvenik je uspio pronaći samo velika jata jegulja koja su oblikom veoma podsječala na bića iz ribarskih priča, ali su bila dugačka najviše dva metra. Poznato je, naime, da Anguilla vulgaris, šiljate glave i sitne krljušti na ljigavoj sivoj koži, živi u slatkim vodama, ali kada polno sazrije odlazi u Atlantik gdje se mrijesti u Sargaskom moru.
“Moguće je da su na tom putu afrički ribari vidjeli neobične formacije ovih životinja, koje su izlazile na površinu kako bi se odmarale, i pomislili da je u pitanju morsko čudovište” - zabilježio je dr. Brunn. -”S druge strane, iako se vjeruje da jegulje mogu biti duge najviše dva metra, uvjeren sam da njihova dužina može dostići i 10, pa čak i 20 metara, a težina i nekoliko tona!”
NASTAVLJA SE...

pošto na zadnja 3 posta nema komentara, morati ću malo manje pisati jer da barem komentirate nastavio bih svaki dan vas obavještavat o novim misterijama.



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

utorak, 12.05.2009.

MORSKA ČUDOVIŠTA(prvi dio)

DRAMA U SJEVERNOM MORU
Oni koji su preživjeli napad, ispričali su priču koja se dugo prepričavala po svjetskim lukama. Iz mora je izronila lignja čiji su pipci bili dugi možda i pedeset metara. Svojim snažnim krakovima dograbila je malu škunu drobeći njenu krhku konstrukciju.
Tog tihog dana, 10. svibnja 1847. godine, brtanska je škuna “Pearl” mirovala na površini Pacifika. Nije bilo ni daška vjetra, pa se posada odmarala, dok je zapovjednik James Floyd u svojoj kabini sređivao brodski dnevnik. Odjednom je s lijeve strane ugledao neki parabrod, a onda mu je pogled skliznuo prema nekoj golemoj sivoj masi što je izronila iz mračnih morskih dubina. Kapetan je dograbio pušku i nekoliko puta opalio na divovsku lignju što se ukazala na površini. To je, izleda, bila greška. Neman je za kratko zaronila a onda se svom silinom ustrijemila na britansku škunu.
Oni koji su preživjeli napad, ispričali su dramatičnu priču koja se dugo prepričavala po svjetskim lukama. Iz mora je izronila lignja cudovišnih dimenzija, čiji su pipci bili dugi možda i pedeset metara. Svojim snažnim krakovima debelim poput debala, dograbila je malu škunu i naprosto je izdigla iz mora drobeći njenu krhku konstrukciju. Tog su časa s palube u more popadali svi mornari, a škuna se prevrnula i uskoro potonula.


OČI BEZ KAPAKA
Uplašene mornare, među kojima je jedan završio u utrobi opake nemani, spasio je parabrod “Strathowen”, čiji su pomorci cijeli događaj bespomoćno promatrali sa palube.
Godinu dana kasnije, 1848. godine, u vodama na jugu Afrike, nalazio se engleski jedrenjak “Dedalus”. Zapovjednik se McQine nalazio na zapovjednom mostu zabrinuto prateći mračno i olujno nebo, kada mu je pogled privuklo nešto bjeličasto što je plivalo bočno od jedrenjaka. Pomislio je kako tako dugu ribu još nikada nije vidio u ovim vodama, kada je more zapjenilo i iznad površine se pojavila divovska zmijolika glava razjapljenih vilica u kojoj su blistala tri reda dugih, oštrih zuba čudno zakrivljenih, poput oštrih srpova!

Užas je bila kompletna kada se glava na dugom, močnom, mišičavom tijelu, s vratom na kome se moglo razabrati nešto nalik grivi, nastavila uzdizati sve više prema palubi. Sada je McQine mogao lijepo vidjeti da su se “u očnim dupljama mutno crvenile "oči bez kapaka” i da ih neman promatra gotovo nezainteresirano. Glava se i dalje uzdizala i uskoro je dosegla visinu vrha jarbola.
I upravo kada je posada pomislila da im je odzvonilo, da će postati žrtve nemani iz priča koje su toliko puta slušali u lučkim krčmama, morska se zmija počela povlačiti u more. Na kraju je snažno pljusnula, ostavljajući iza sebe pjenušavi morski vrtlog, koji se bjelasao još dugo nakon što je potpuno iščezla u morskom plavetnilu.
Morska zmija iz voda na jugu Afrike nazvana je Dedalus po jedrenjaku čija ju je posada prva vidjela. Slljedećih desetljeća vidjeli su je mnoge posade na raznim širinama južnog Atlantika i mada je bila zastrašujučeg izgleda i dimenzija, nikada nije nasrnula niti na jedan brod. Dedalus je tako ostao zapamčen više kao atrakcija, nego kao strah i trepet plavih staza što su vodile prema Indiji.

SUDAR SA MORSKOM ZMIJOM
Bogata kronika pojavljivanja gigantskih morskih stvorenja bilježi i događaj koji se odigrao 17. studenog 1861. godine u blizini Kanarskih otoka. Tog je dana posada ratnog broda “Alecton” opazila u moru divovsku lignju na koju je čak ispalila i nekoliko plotuna. Iako je bila ranjena, lignja je uspjela pobjeći i nestati u morskim dubinama.

Dvadeset godina kasnije, 1881, škotski se brod “Bertie” nalazio oko 140 kilometara duboko u vodama Sjevernog mora. Iznenada, posada je primijetila tri neobične “grbe” kako paraju površinu mora. Nije se odmah moglo zaključiti o kakvoj se životinji radi, ali kada se iznad morske površine pojavio dio ogromne ružne glave prekriven nečim što je najviše ličilo morskim algama, posadi je zastao dah. Nije ni čudo, jer se morsko čudovište ustrijemilo pravo na njihov brod.
Posada “Bertie” panično je pokušala da izbjegne direkti sudar i otvoreni okršaj, ali je jedan preplašeni mornar u panici počeo da puca. To je još više razjarilo morsko cudovište, koje je svojim ogromnim snažnim zmijolikim tijelom toliko ustalasalo more da je prijetila realna opasnost da se ribarski brod prevrne. Kompletan pribor i oprema za lov ribe u sjevernim vodama naprosto je pometen s pramca, a dva člana posade su teško povrijeđena. Na kraju, zapovjednik je morao promijeniti kurs i upraviti brod ka najbližoj luci, ali ih je čak i tada razdražena orijaška morska zmija nastavila da progoni. Tek kada je pala noć, razjareno je cudovište napokon odustalo od potjere i izgubilo se u mračnim vodama Sjevernog mora.


ČUDOVIŠNA KORNJAČA
Pri pomisli na morska čudovišta, većina ljudi u glavi stvori sliku o ogromnim oktopodima ili zmijolikim monstrumima što vrebaju iz mračnih dubina. Medutim, mnogi vjeruju da postoji i drugačija vrsta morskih čudovišta primiječenih u oceanima širom svijeta – gigantske kornjače.
Dok je putovao blizu jugoistočne španjolske obale 1484. godine, Christopher Columbo spazio je nepoznatu ogromnu pojavu. Bilo je to, zapisao je glasoviti moreplovac,"ružno morsko čudovište veličine skoro srednjeg morskog kita, s oklopom sličnim kornjačinim, užasnom glavom poput gigantskog balona, i -dva krila".
Skoro 500 godina kasnije, octobra mjeseca 1937. godine, jedan je kubanski ribar, takoder, uočio čudovište slično kornjači. Životinja je bila zastrašujučih dimenzija: duga preko pedeset metara i teška možda više i od stotinu tona. Na lice mjesta sljedečih su dana stigli prirodnjaci koji su procijenili da je "nepoznati divovski reptil najmanje 500 godina star".
U martu 1955. godine, čovjek zalutao na kolumbijskoj obali, posmatrao je more. Najedanput je ugledao sličnu kreaturu dugu najvjerovatnije četiri metra. Prema noviskim agencijama, Gabriel Garcia Marquez, dobitnik Nobelove nagrade, je izjavio da je čovjek , "vidio veliku žutu kornjaču, ogromne glave i 'napuhanih' očiju koje podsječaju na velike staklene lopte".

I još jedan svjedok imao je "susret treće vrste" sa čudovišnom kornjačom. Ribar iz Majamija, Bruce Mournier izjavio je da se, dok je ronio u vodama Bahama, susreo oči u oči sa "ogromnom životinjom koja je na leđima imala oklop". Mournier tvrdi da je težila najmanje dvije stotine kilograma, i da je "imala izrazito naprijed izbačenu majmunoliku glavu". Ze svo vrijeme se tromo uvijala, praveći pokrete slične zmiji.
Ako monstrouzne kornjače uistinu postoje, gdje bi im onda mogla biti "mrijestišta"? Gdje žive i odakle dolaze?
Čudovišta su, navodno, primiječena i na Karibima, i u blizini Kanade, ali i u evropskim morima. Sva tri zemljopisna područja imaju jednu zajedničku stvar: leže u vodama kojima struji Golfska morska struja. Zahvaljujući tom podatku, prirodnjaci su zaključili da bi vode golfske struje mogle biti njihova prirodna životna sredina i pogodno područje za opstanak. Da li je baš tako, teško je potvrditi ali i osporiti. Čekaju se nova svjedočanstva i novi podaci, a nekoliko međunarodnih znanstvenih timova tokom idućih godina sprovest ce složena istraživanja na mnogim područjima Atlantika.

TOPOVNJAČA PROTIV ČUDOVIŠTA
U godinama koje su oznacčle kraj 19. stoljeca, svijet je uzbuđivalo novinsko izvješče zapovjednika francuske topovnjače “Lavina”, koji je 1897. i 1898. godine u vijetnamskim vodama doživio niz dramatičnih susreta s nepoznatim morskim monstrumima.
“U srpnju 1897.” - piše kapetan L’grezil - “prvi put smo sreli dvije ogromne životinje čudovišnog izgleda. Bile su dugačke oko 20 metara, a debele izmedu dva i tri metra. Karakteristično je da te životinje nisu imale ukručeno tijelo kao što to imaju kitovi, nego su se kretale valovito, kao zmije, ali u vertikalnim pokretima. Ispalili smo na njih jedan hitac iz topa na daljinu od 600 metara, ali ih nismo pogodili. Životinje su odmah zaronile, bučno duvajući i pjeneći morsku površinu. Više se nisu pojavile, ali nam se ucinilo da smo na trenutak vidjeli njihove glave koje su bile vrlo male i ne srazmjerne ogromnim tijelima.

Sedam mjeseci kasnije, 15. veljače 1898. godine, ploveći zaljevom Faici Long, ponovo sam ugledao neobične morske kreature i naredio da se pripremi pokretni top. S daljine od 300-400 metara ispalili smo nekoliko plotuna i siguran sam da su najmanje dva projektila pogodila jednu od čudovišnih životinja. Tada sam odlucio da je dotučem jednim udarcem pramcem broda, ali je ona bila brža od ‘Lavina’. Krenula je prema obali, ali svaki put kada bi zašla u pličak životinja se vračala što mi je omogućilo da je sustignem i da se uvjerim kakvih je monstruoznih dimenzija. Bila je ocito upaničena i svaki čas je izranjala na površinu, krecuci se valovito. Njenom izranjanju uvijek bi prethodio mlaz pare i vodoskok sitnih morskih kapljica, pračen reskim i prodornim zvižducima.
Životinja je bila siva, s više crnih peraja. Lako smo je slijedili po krugovima od četiri-pet metara u precniku, koje je na potpuno mirnoj površini mora izazivalo njeno disanje. U jednom sam trenutku pomislio da cu je zakačiti pramcem broda, ali nam je ipak uspjela izmaći. Potjera je trajala oko sat i pol, a onda smo bili prisiljeni da odustanemo, jer se spustila noć.”
Priča o čudovišnim morskim zmijama iz vijetnamskog zaljeva time se ne završava. Sljedećih mjeseci i godina viđale su ih posade mnogih brodova, među njima i zapovjednik jedne francuske krstarice, koji je 1905. plovio uz vijetnamsku obalu. On je neman opisao ovako:
“Velika glava na snažnom vratu pomolila se iz mora na visini većoj od dva metra. Ličila je na divovsku glavu kornjače. Zatim se ukazalo sivo peraje dugo najmanje jedan i visoko pola metra. Nije se dugo zadržala iznad vode. Tek toliko da bi znatiželjno osmotrila okolinu. Zatim je nestala u dubinama ostavljajuči iza sebe pjenušavo more...”
NASTAVLJA SE...



~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 11.05.2009.

ORANG-PENDEK

SUSRET S ORANG-PENDEKOM

Kriptozoologija ne spada u sustav prirodnih znanosti. Njeni su izvori mitovi i stara predanja, a mnoge tvrdnje suvremenika vise počivaju na njihovoj intuiciji negoli na valjanim dokazima. Pa ipak, kriptozoolozi svojom upornošču uspješno krče put ka definitivnoj afirmaciji.
Ali, vratimo se, na trenutak, istraživaču i kriptozoologu Johnu MacKinnu. On je više od deset godina istraživao život orangutana na otoku Borneu, ali se jednoga dana susreo i s nepoznatim, bićem koje ga je duboko impresioniralo i potreslo:
- Kleknuo sam u namjeri da ga bolje razgledam. Njegove su oći bile nalik ljudskim, ali su pripadale nekom drugom, drukčijem biću. Postalo mi je hladno oko srca i imao sam samo jednu želju - pobijeći što dalje od tog stvorenja!
Glava mu je bila trokutasta, ne duža od petnaestak, niti šira od desetak centimetara. Izraz lica i njegovo tijelo, odista je bilo veoma slično čovjekovom, samo sto su mu tabani bili prekratki i previše široki. U kampu je MacKinn napravio detaljnu skicu stvorenja i pokazao je domorocima. To je crtež jednog “Batututa”, složili su se jednoglasno, objasnivši da se to stidljivo i plašljivo stvorenje od 1,20 metara visine kreće uglavnom noću, hrani se vodenim puževima, ide uspravno na dvije noge, kao čovjek, i ima crnu glavu.
John je MacKinn, naravno, dobro znao za izvješča o čovjekolikim majmunima ili majmunolikim ljudima, koji navodno egzistiraju u mnogim zemljama južnoazijskog prostora, jednako kao i za izvješča o Orang-Pendeku, “malom čovjeku” sa Sumatre. No, jednostavno se nije nadao da će ga ikada sresti.

Vec stoljećima se na zapadu Sumatre priča o ovom tajanstvenom stvorenju, koje i nije zapravo čovjek, ali zasigurno nije ni majmun. Orang-Pendek uvijek ide uspravno i dugim rukama rasciscava sebi put kroz prašumsko rastinje.
Jedan od prvih Europljana koji je vidio Orang-Pendeka bio je nizozemski naseljenik van Herwaarden. Loveći divlje svinje, on je 1923. godine primijetio jednu kosmatu “zvijer” kako nehajno sjedi na drvetu. Biće je potom mirno sišlo s drveta i, za trenutak, veliki i mali čovjek, gledali su jedan drugom ravno u oči.
- Njegove su oči bile tamne i izuzetno živahne - sječat će se kasnije van Herwaarden. - Izgledale su kao oći čovjeka!
Biće je napokon otrčalo u šumu. Van Herwaarden se nije usudio pucati:
- Kad sam vidio kako mu kosa leprša, jednostavno nisam mogao pritisnuti okidač. Učinilo mi se kao da bih ubio čovjeka...!


BIĆE KOJE OTIMA ŽENE
Novinarka Deborah Martyr prvi put je 1989. godine čula za Orang-Pendeka. Engleskinja se zainteresirala za njega i od domorodaca saznala da se radi o opakom stvorenju, “koje otima žene i krade mlijeko”.
Deborah se stalno vračala na Sumatru kako bi, definitivno, prikupila dokaze o njegovom postojanju. Na osnovu iskaza očevidaca uskoro je napravila robot-crtez misterioznog Orang-Pendeka. Kada ga je pokazala jednom čuvaru nacionalnog parka Kerinci-Seblat, ovaj je izjavio da je u dzungli vidio isto takvo stvorenje prije dva mjeseca.
Ipak, mnogi znanstvenici i eksperti za primate, kao i dobri poznavaoci, prašumskih prostora zapadne Sumatre, sa skepsom gledaju na istraživanje Deborah Martyr.

- Ona trči za pričom - smatra John MacKinn. - Možda i ima nešto što treba otkriti. Ali, ono što me čini sumnjičavim je činjenica s kakvom žestinom ona godinama pokušava da nađe ovo biće, a nikako, napokon, da nađe dokaze o njegovom postojanju!
Drugčije misle iz ugledne britanske organizacije za zaštitu prirode Fauna i flora International (FFI), koji su preuzeli patronat nad istraživanjem Deborah Martyr.
- Njeni precizni opisi i otisci tragova, uvjerili su nas u ozbiljnost njezinog pothvata - kaze Douglas Muller iz FFI - Tu su još i stotine iskaza domorodaca. Svi oni opisuju istu životinju, a u zemlji u kojoj nema ni telefona, ni telegrafa, ne može se na tako velike udaljenosti prenijeti baš identična priča...
To je točno. Ne samo Deborah, nego i drugi članovi njenog istraživačkog tima već su imali priliku da vide Orang-Pendeka, ali nikada duže od tri-četiri sekunde. Pošto je biće tako plašljivo, postavili su mu foto-zasjede s poluautomatskim kamerama.
- Sigurna sam da ćemo Orang-Pendeka vrlo brzo skinuti s kriptozooloske liste misterioznih stvorenja - nada se Douglas Muller. - Nedavno smo našli pramen njegove kose. Poslali smo je na analizu i naš nalaz je potvrđen.

šta će na kraju ispasti od misterioznog Orang-Pendeka? Nova vrsta čovjekolikih majmuna? Ili možda nešto spektakularnije? Zar nije nizozemski istraživač Eugene Dubois na ušču rijeke Solo na susjednom otoku Javi našao ostatke jednog pračovjeka, koji je danas poznat kao - Homo erectus?
Zar je sve to važno? Bitno je da u ovom potrošačkom vremenu ima neko da traga za bićima iz mitova i legendi, pučkih predanja i domorodačkih kazivanja. Bude li i dalje tako, doći će vrijeme i za otkrivanje čudovišta iz jezera, mora i oceana.
Treba biti strpljiv i nadati se.



~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

subota, 09.05.2009.

VU-QUANG-Misteriozni jelen

Za njih ne postoje prazni odgovori. Oni vjeruju svakoj priči, svakoj legendi, svakom pučkom pričanju. Za njih su Yeti, sirene, zmajevi, morska i jezerska cudovišta stvarnost, kao što su stvarnost životinje koje vidimo u zoološkim vrtovima. Oni su kriptozoolozi. Lovci na misterije!
Svjetlost se zore tek počela probijati kroz krošnje prašumskog drveća. Bijeli je čovjek proveo na drvetu cijelu noć. I bio je pun neugodnih uboda komaraca, mada je svakih pola sata lice, vrat i ruke mazao odgovarjučim sredstvom protiv dosadnih napasnika. Nije smio tjerati komarce rukom, jer bi i najmanji šum, najmanji mig, mogli otjerati cilj njegove nočašnje istraživačke znatiželje.
Freddy Wulff je vec drugu noć stražario u zasjedi, duboko u zelenom beskraju laoskoj prašumi, na malenojimproviziranoj platformi od bambusa. Očekivao je životinju koja ne postoji ni u jednom udzbeniku, niti i jednoj enciklopediji flore i faune našeg planeta i koju do sada svojim očima nije vidio niti jedan bijeli čovjek.
Nitko!

NEPOZNATA VRSTA JELENA

Priča započinje devedesetih godina 20. stoljeća. Tijekom dvije znanstvene ekspedicije 1992. i 1993. godine danskom se novinaru i fotografu Freddy Wulffu posrećilo da u Vijetnamu otkrije novu vrstu sisavaca – legendarno govedo zvano Vu-Quang. Upravo mu je tada John MacKinn, suradnik Svjetske zdravstvene organizacije dao prve naznake o postojanju još jedne nepoznate životinje, slične indijskom divljem bivolu, samo dvostruko večoj!
Pošto su i medu lovcima središnjeg Laosa kolale slične priče, Freddy Wolff je zaključio da bi bilo dobro organizirati ekspediciju, koja bi provjerila sve glasine i, eventualno, snimila misteriozno stvorenje. Upravo zahvaljujući toj svojoj žarkoj želji, on je sada nenaspavan, razdražljiv, izujedan komarcima i na kraju strpljenja, sjedio na prašumskom drvetu i čekao.
I nije mrdao.

Nepunih 500 metara dalje, na sličnoj je platformi čučala njegova francuska prijateljica Pascale Pinay. I ona je očajavala zbog nasrtljivih insekata, ali je kao pravi profesionalac čvrsto držala kameru u rukama i bila svakog trena spremna da započne snimati.
Tjedan dana ranije oboje su četiri noći uzastopno proveli na drveću u planinama Phu-Donga, južnije od mjesta gdje su sada čučali u neizvjesnoj zasjedi. To im se isplatilo, jer su tamo vidjeli šest ženki nepoznate divlje životinje. Tri su uspjeli snimiti. Ali, zbog svog izleda, ženke nije bilo moguće identificirati kao sasvim novu i nepoznatu vrstu jelena, što su, zapravo, tajanstvene životinje i bile. Samo bi rogovi kakvog odraslog mužjaka bili jasan i nedvojben dokaz o postojanju do sada nepoznate vrste životinja.

NAPOKON USPJEH!

Da takvih doista i ima, Freddy Wulff uopće nije sumnjao. Analiza genetske strukture jedne tajanstvene životinjske kože, koju je donio iz Laosa, pokazala je velike razlike u odnosu na dosad poznate jakove, tako da se medu zoolozima i kriptozoolozima posumnjalo u to da više nije riječ samo o drukčijoj vrsti jakova (indijskih bivola), vec da je riječ o sasvim novoj životinjskoj vrsti.

Tim su zanimljivim saznanjem Freddy i Pacal bili naoružani dok su u laoskoj džungli, Bogu iza leđa, očekivali da im misteriozni divlji jelen, napokon, stane pred kamere. U tom je trenutku Wulff spazio životinju, koju su dotad viđali samo lokalni lovci. Crvenosmeđa je životinja, nesrazmjerno velikih rogova, koračala kroz močvarno tlo; okrenula je fotografu leda i nehajno legla na zemlju da se odmori. To je trajalo pola sata. Tada je sa nezgodne strane zapuhao povjetarac i do njenih osjetljivih čula donio nepoznati miris opasnosti. Miris čovjeka. Životinja je poskočila, pogledala u pravcu fotografa i - nestala u džungli. Te je trenutke iskoristio Wulff da napravi snimke zbog kojih je zavređivao svaki napor.
Divlji jak-jelen, napokon, je izašao iz misterije. Postao je stvarnost koju su i znanstvenici morali priznati. Morfolozi su mu dali sljedeće karakteristike - visina glave 140 cm, visina ramena 65 do 75 cm, tezina 45 do 55 kg, duzina rogova 20 cm - i stručno, latinsko ime: Megamuniacus vuquagensis !
MISTERIJA RJEŠENAthumbup



~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

petak, 08.05.2009.

BERMUDSKI TROKUT(drugi dio)-Mreža ukletih zona

Prikupljajući podatke o misterioznim nestancima brodova i aviona, američki je istraživač A. Sanderson otkrio da postoji točno deset područja u kojima se, s vremena na vrijeme, odigravaju nevjerovatni događaji!To nisu uvijek “trokuti”, vec ponekad “rombovi”, “krugovi”... Smješteni su gotovo simetrično s obje strane ekvatora - pet s jedne pet s druge strane - točno na 72. stupnju duljine, i svi se odlikuju stalnim magnetskim i drugim anomalijama.


ZEMLJA MRTVE LINIJE

O točnim lokacijama ukletih zona do sada se malo pisalo. Pored Bermuda i Vražijeg mora, one su smještene u zapadnom dijelu Mediterana, sjeveroistočno od Havaja (u sjevernom Pacifiku), uz sjeveroistočnu obalu Argentine, uz jugoistočnu obalu Afrike, u Tasmanskom moru, u istočnom dijelu Indijskog oceana, u zapadnom dijelu Indijskog ocena (uz jugozapadnu obalu Australije) i u, po mnogo čemu jedinstvenom, predjelu - u “zemlji mrtve linije” - u Afganistanu!
Ukoliko su A. Sanderson i njegove pristaše u pravu, onda je naš planet obavijen veoma preciznom mrežom ukletih zona, koje su podjednako udaljene jedna od druge. Ako u ta misteriozna podrucja uključimo i polove, onda mreža izgleda kompletna - dvanaest nevjerojatnih područja u kojima se događaju čudni i neobjašnjivi nestanci!
Istražujuci ova opasna područja, američki su i ruski znanstvenici otkrili brojne zagonetke na koje nisu našli racionalne odgovore. Odakle, na primjer, “izviru” golemi unutarnji valovi u oceanima i kakva je njihova sudbina kada se ne pojave na povrsini mora? Zašto voda ispod ekvatora, na dubini izmedu 200 i 600 metara, relativno uskom strujom teče u suprotnom smjeru od površinskih morskih struja? Zbog čega se nad tom strujom povremeno (ili uvijek?) stvaraju valovi, kao na “zmijolikom konopcu”, ponekad dugi čak i nekoliko tisuća kilometara? Kako je izgledao ocean prije milijardu ili vise godina? Kako oceani utječu na sve uočljivije promjene klime na našem planetu i kakva je njihova uloga u svemu tome?
Na drugoj je strani, veliki broj stručnjaka iz različitih područja znanosti, pokušavao proteklih desetljeća objasniti uzroke zagonetnih nesreća i misterioznih nestanaka, te proniknuti u tajnu (ne)prirodnih mehanizama, koji vladaju u ukletim područjima.
Ralph Barker, autor knjige “Velika misterija u zraku”, pise da određena otkrića nekih fizičara upučuju na opasne gravitacione čestice materije. On smatra da “materija koja se ne podvrgava zakonima sile teze, a narav joj je protivna prirodi materije Zemlje, posjeduje golemu eksplozivnu snagu kad dođe u dodir sa zemaljskom materijom...” i da se “lokalizira u određenim područjima Zemlje”.
Glasovita je i hipoteza o “skoku u vremenu”. Riječ je o tome da magnetske bure, koje izazivaju radio-smetnje, mijenjaju magnetsko polje našeg planeta, a mozda mijenjaju čak i silu tezu. U određenim uvjetima i okolnostima, koje znanost još uvijek nije uspjela definirati i, dakako, objasniti, te pojave, mozda, mogu izazvati pomak brodova i aviona u druge točke prostorno-vremenske dimenzije!

NESTALI 10 MINUTA!!!

Bilo je slučajeva - najčešće u Bermudskom trokutu - da su se zrakoplovi sa zadaće vraćali mnogo prije nego što je trebalo, kao da su letjeli uz nevjerojatnu snagu povoljnog vjetra. A atmosferske prilike, registrirani u vrijeme tih letova, nisu mogle izazvati slične otklone. Pretpostavlja se da su se u tim slučajevima zrakoplovi samo “očesali o krajičke” nastalih anomalija, dok su prolazili pored nekakve “prostorno-vremenske rupe”!
Naravno, ova teza zvuči vise nego fantasticno, jer je do danas nitko nije uvjerljivo objasnio. Ali, to nikako ne znači da je “izvan pameti”.
Dogodilo se to 1970. godine u zrakoplovnoj luci Miami. U glavnoj ulozi je bio putnički zrakoplov kompanije National Airlines, koji se - pod kontrolom radara - sa 127 putnika sa sjevero-istoka približavao svom odredištu. Iznenada, a to i jeste ono što se ne da nikako racionalno objasniti, zrakoplov je nestao s radarskog ekrana i ponovo se pojavio tek nakon deset minuta, kada je već u zračnoj luci dignuta uzbuna. Zrakoplov se zatim prizemljio bez ikakvih poteškoća.
Iskusni pilot i članovi posade bili su iznenađeni zaprepaščenošću personala Kontornog tornja, posto se po njihovom uvjerenju nije dogodilo nista neobično. Tada je jedan od kontrolora leta ljutito reagirao:
- Zaboga prijatelju, pa vi punih deset minuta naprosto niste postojali!
Sada je i pilot bio zbunjen.
- Kako? - upitao je.
- Pogledajte u vaš sat!
Tada je pilot sravnio vrijeme na satovima posade i u zrakoplovu s vremenom u zrakoplovnoj luci. Rezultat je bio vise nego apsurdan: satovi u zrakoplovu i satovi njegove posade, kao i putnika, zaostajali su za regularnim vremenom - deset minuta! Sve ovo je bilo utoliko čudnije što dvadesetak minuta ranije, pri obaveznom sravnjavanju satova, nije bilo - nikakvih razlika!
Slični su slučajevi zabilježeni u još nekim krajevima i podnebljima našeg planeta i govorenje o njima oduzelo bi nam dosta vremena i prostora. S toga ćemo navesti samo još jedan.

SUDAR S PROŠLOŠĆU

Događaj se odigrao u ljeto 1961. godine u zračnom prostoru drzave Ohio (SAD). Leteći kroz teške kišne oblake, jedan je američki pilot primijetio da pravo na njega leti neki drugi zrakoplov. Zbunjeni i preplašeni pilot, učinio je sve kako bi izbjegao tragediju. To mu je pošlo za rukom iako nije u potpunosti izbjegao opasni susret - okrznuo je krilom nepoznati zrakoplov!
što se dalje dogodilo? Da li je udarac bio tragičan za nepoznatog pilota koji mu se našao na liniji leta?!...
Pilot je pogledao ispod sebe i s olakšanjem konstatirao da do tragedije nije došlo. Pogledao je pažljivije: nepoznati je avion bio muzejski primjerak dvomotorca od drveta i kanvasa, model starinskog aparata koji se proizvodio davno, jos prije Prvog svjetskog rata!
I sam je zrakoplovac izgledao nekako staromodno. Na sebi je imao kožno odijelo, kožnu kapu na glavi i ogromne naočale. Sljedećeg momenta, stari je zrakoplov skrenuo u stranu, uletio u neki oblak i - nestao!
Kada se spustio na obližnji aerodrom, pilot o čijem je doživljaju riječ, prijavio je da se “neki idiot nalazi u zraku u svom zakrpanom, starom zrakoplovu” i da stvara kaos u avio-saobračaju. Međutim, kada je kasnije provjeravao podatke u Kontrolnom tornju, saznao je da nigdje nije bio primijećen stari zrakoplov s kojim se za malo sudario. Pretražio je i listu dozvola za letenje, ali ni u njoj nije našao nikakav podatak o starom zrakoplovu!
Cijeli doživljaj ostao bi mu u sjećanju kao jedan od najdramatičnijih i najmisterioznijih u životu da nekoliko mjeseci kasnije iz novina nije saznao za neobicno otkriće: zrakoplov, upravo onakav s kakvim je, na sreću, izbjegao sudar, bio je pronađen na nekoj livadi prekriven sijenom.

Istodobno je istražna komisija, a to je ono što još uvijek zbunjuje znanstvenike, detaljno ispitujući stari zrakoplov, nedvojbeno zaključila da se aparat nalazio na tom mjestu, dakle, na livadi, posljednjih nekoliko desetljeća i da za to vrijeme zasigurno nije uopće letio. Nije ni mogao, jer je bio već u raspadajućem stanju!
Ali, ni to nije bilo sve: u pilotovoj kabini pronađen je stari dnevnik u kome je pilot zabilježio i neobićni doživljaj, koji je doživio prije više od 50 godina:
“Leteći kroz oblake”, zapisao je stari zrakoplovac “najednom sam se našao nasuprot ogromne srebrne letjelice nalik zrakoplovu, koja me je okrznula svojim srebrnim krilom. Momenat kasnije, sjajni se zrakoplov okrenuo i nestao u drugom oblaku!”
Pilot iz Ohia je bio krajnje iznenađen ovim otkrićem. Dnevnik je odmah odnesen ekspertima civilnog zrakoplovstva, koji su bili uvjereni da je cijeli slučaj bio izmišljen, a dnevnik da je bio falsificiran. Međutim, iznenađenju nije bilo kraja kada se ispostavilo da je dnevnik stopostotno autentičan, a posljednje bilješke u njemu da su stare najmanje - pet desetljeća!
Ovo je, uistinu, jos vise zbunilo znanstvenike, pa je formirana nova komisija eksperata, koja je detaljno pregledala stari zrakoplov. I sto je otkrila?


NEVJEROJATAN DOŽIVLJAJ

Na jednom dijelu zrakoplova otkriven je trag boje i aluminija. Ovi ostaci su detaljno ispitivani i provjeravani i u znanstvenim laboratorijima, ali nije bilo sumnje u to da se radi o materijama od kojih se izrađuju – moderni avioni!
Kako objasniti ovaj nejerovatni slučaj? Da li se na našem planetu, pod određenim okolnostima, događaju “vremenska preklapanja” ili nekakve kaotične vremensko-prostorne anomalije?!…
Na ovo pitanje je dosta teško odgovoriti, ali uporni novinari su u arhivama Oksforda otkrili jos jedan “dokaz” da je to izgleda moguće. Evo ćime oni to dokazuju…
Događaj o kojem će biti riječi odigrao se u Versaju (Francuska) davnog 10. srpnja 1901. godine. Glavne ličnosti su bile dvije engleske učiteljice, dakle, za to vrijeme veoma obrazovane osobe. Njihova imena su Elinora Chordan i Charlota Meberly.
Kada su tog dana pune ushičenja ušle u Versajski park I došetale do jednog zelenog proplanka, najednom su počele da osjećaju kako se oko njih sve mijenja. Do njih je počeo dopirati neobično zucan zvuk, a oko njih ambijent je poprimao nekakav drugačiji izgled. Ispred njih je, na neki čudan način, nestajalo predivne aleje i – Elinora i Charlota su ulazile u neko drugo vrijeme!
Ulazile su u – prošlost!
Naravno, engleske učiteljice su bile silno zbunjene, ali I nemoćne da bilo što poduzmu. Nastavile su sa šetnjom jedna drugu šapatom ohrabrujući. Pored njih su prolazili francuski plemici iz vremena Marije Antoanete; podalje su dvorkinje o nečemu glasno raspravljale; bastovani su strpljivo dotjerivali zeleno rastinje; čuo se zveket starinskih kočija, sve skupa, prizor jednog davnog vremena bio je dosta kompletan i, nadasve, ubjedljiv!
Koliko su dugo boravile u drugoj vremenskoj dimenziji, čciteljice nisu mogle da objasne čak ni u svojim detaljnim bilješkama, kojima su zapanjile čitav znanstveni svijet svog vremena. Sjećaju se svoje prevelike zbunjenosti, ali i takvih detalja koji su, kasnije, znanstvenike ubijedili da Engleskinje u Versaju nisu maštale i sanjarile, vćc da je njihov doživljaj “po svoj prilici autentičan, ali i neobjašnjiv”!

UTJECAJI SUNCA I MJESECA

Rješenje misterije Bermudskoga trokuta traži se i u osobinama meteoroloških uvjeta, što ih karakteriziraju promjenjljivost vremena i česti uragani. Time se, međutim, ni izdaleka ne mogu objasniti svi tajanstveni slučajevi zabilježeni u ostalim ukletim područjima.
Neki stručnjaci drže da se uzrok nalazi u morskim potresima - iznenadnome pomicanju morskog dna, što moze stvoriti val poput oblakodera, visok cak i do 60 metara, i proizvesti vrtlog koji je u stanju usisati svaki brod ili zrakoplov. Ali, ni seizmički udari, ni divovski valovi ne mogu ostati nevidljivim, a njihovo orgijanje nije zabilježeno ni u jednom slučaju nestanaka brodova i zrakoplova.
Ruski znanstvenik, nekadašnji sef katedre za fiziku moskovskog inženjersko-građevinskog instituta, dr. Aleksandar Jeljkin, smatra da rješenje bermudske zagonetke treba tražiti na drugom mjestu.
Analizirajući svaki ponaosob slučaj nestanaka brodova i zrakoplova u ukletom Bermudskom trokutu, on je uočio da se “momenti njihova nestanka” ponavljaju po sasvim određenim zakonitostima koje su u svezi s astronomskim pojavama. Preciznije, do nestanaka dolazi uvijek u okolnostima kada se naš planet, Mjesec i Sunce, na svojim svemirskim putanjama, nađu u određenim točkama, pod određenim kutovima i na stanovitim međusobnim udaljenostima.
Poznato je - veli dr. Jeljkin - da se naš svemirski dom, planet Zemlja, okreće u beskrajnim prostranstvima vrlo kompliciranom putanjom. U toj “plovidbi” neprekidno se mijenjaju koordinate Zemlje u odnosu na Sunce i Mjesec, koji također ne stoji na jednom mjestu. U tim različitim međusobnim odnosima dolazi i do različite snage međusobnih utjecaja tih tijela jednoga na drugo. Kako je k tome Zemlja još i spljoštena na polovima, to Sunce i Mjesec snažnije privlače one njezine dijelove koji su im blize, to jest ona područja oko ekvatora. Pri tom nastaju različite sile i protusile koje kao da žele izmijeniti zamišljenu osovinu oko koje se okreće naš planet. Te sile najsnažnije djeluju - zbog položaja u kojima se nađu Zemlja, Mjesec i Sunce - u prosincu i lipnju, a najslabije u ožujku i rujnu!...


ZEMLJA POPUT KRISTALA

Osim tih fenomena, dr. Jeljkin podsjeća i na sile što utječu na plimu i oseku. Ni njihova snaga i usmjerenost nisu stalne, nego se mijenjaju. Najsnažnije su u doba “mladoga” i “punoga” Mjeseca. Putujući oko Zemlje, naš nebeski susjed - podsjeća dr. Aleksandar Jeljkin - čas nam je bliži, a čas se udaljuje. Kad se nađe u najbližoj točki prema našem planetu, njegova je privlačna snaga 40 posto veća od one kad je Mjesec najudaljeniji od Zemlje.
- Kružeći istim putanjama Sunce, Zemlja i Mjesec dolaze u određenim vremenskim razdobljima u “zakonite” međusobne položaje u kojima se ponavlja djelovanje međusobnih sila. U takvim trenucima, u Bermudskom trokutu i drugim ukletim područjima, moguće su i takve prirodne pojave kao što je pokretanje magme duboko, ispod oceanskog dna, usljed čega dolazi do anomalija u magnetskim polovima Zemlje. To opet onemogućuje funkcioniranje kompasa i svih drugih brodskih instrumenata za orijentaciju, zaustavljaju se satovi, elektricni i elektronski uredaji, bas kako to opisuju rijetki sretnici, koji su preživjeli na nastradalim brodovima i zrakoplovima...
U prilog svemu sto je rečeno nemoguće je zaobići i zanimljivu pretpostavku Jeljkinovih kolega, ruskih istraživaća Nikolaja Goncarova, Valerija Makarova i Vjaceslava Morozova. Oni promatraju Zemlju kao svojevrsni golemi kristal, obložen velikim pločama. Njihova je prva shema dodekaedar, tijelo sastavljeno od dvanaest petokuta.
Druga je shema ikozaedar, koji se sastoji od dvadeset trokuta. Pri spajanju tih shema, dobija se na globusu kostur Zemlje-kristala, a u kristalu dolazi do najzanimljivijih pojava na rebrima i čvorovima mreže.
Cini se da na spojevima poliedara dolazi do mnogih globalnih lomova Zemljine kore, a na čvorovima, gdje se sastaju vrhovi trokuta - sve svjetske magnetske anomalije, središta najvećega i najmanjega atmosferskog tlaka, najveće naslage korisnih ruda, čak i izvorišta najstarijih kultura i glavna zimovališta ptica-selica!
Jedan od čvorova točno poklapa Bermudski trokut, drugi japansko Vrazije more, a ostali se slažu s preostalih osam “područja nestanka”. Dakako, to je tek “luda zamisao” i zasad ništa više, ali - kako bi se reklo - sve se slaže!
Bez obzira na sve, posljednjih se godina u ukletim područjima obavljaju intenzivna, složena geomagnetska, gravitacijska, meteorološka i druga znanstvena istraživanja, a uključena je čak i svemirska tehnika. Sve se čini ne bi li se ušlo u bit bermudske misterije i otkrili razlozi nestanaka brodova i zrakoplova. No, ocean za sada uspješno odolijeva svim pokušajima, duboko skrivajući svoje stare tajne.
A jedna od njih, nesumnjivo su i fantomski otoci..

Pošto sam se raspisao o bermudskom trokutu za vaše i moje veselje biti će još postova o ovome,ali za sada ću ostaviti po strani...NASTAVLJA SE
Sutra se kreće sa novim postom,novom misterijom koja će vas također držati budnima...Pozdrav do tada



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 07.05.2009.

BERMUDSKI TROKUT (PRVI DIO)

NESTALI U NIŠTAVILU

Nitko ne zna što se, zapravo, dogodilo s tisućama brodova i zrakoplova što su netragom nestali u ukletom Bermudskom trokutu i sličnim opakim zonama na našem planetu. Zajedno s njima nestalo je i više tićuca ljudi, a da nitko od njih nije uspio pozvati u pomoć i izvući živu glavu.
Drama je započela mnogo prije nego što je radio-telegrafist, “Eskadrile 19”, koju su sačinjavali pet torpednih zrakoplova “Grumman TB M3 Avenger” Američke ratne mornarice s 14 zrakoplovnih profesionalaca, odaslao krajnje dramatičnu poruku:
- Tonemo u bjelu vodu... Gotovi smo!

Tog je dana, 5. decembra/prosinca 1945. godine, iz američke vojne baze u Fort Lauderdaleu, na Floridi, eskadrila je uzletjelala na uobičajni rutinski let zračnim prostorom Bermuda i Bahama. Prvi je avion uzletio u 14,02, a šest minuta kasnije za njim su, leteći u formaciji, krenula i ostala četiri bombardera. Vrijeme je bilo lijepo i ništa nije ukazivalo na moguću tragediju. Pa, ipak...
? “Ne vidimo zemlju!...”
Drama se dogodila u trenucima kada su se američki zrakoplovi, u povratku, približavali bazi i kada se očekivalo da će tražiti upute za slijetanje. Umjesto toga, u 15,45 sati, Centar za navođenje je u bazi primio krajnje uznemiravajuču poruku:
- Govori zapovjednik “Eskadrile 19”. U neprilici smo. Ne vidimo zemlju. Ponavljam, Ne vidimo zemlju!...
U bazi Fort Lauderdale istog je časa dat znak za uzbunu.
- Recite nam vaše koordinate! - tražili su iz Centra.
Zapovjednik eskadrile potporučnik Charles Taylor bio je smušen:
- Ne možemo odrediti položaj!... Ne vidimo zemlju!...Nismo sigurni u smjer... Nismo sigurni kamo nas je odnijelo... čak ni ocean ne izgleda kao obično... Dođavola, pa ovo...
Veza je prekinuta.


ŠTO SE DOGODILO

U američkoj je vojnoj bazi nastalo pravo zaprepaščenje. Ne samo što je tog dana bilo lijepo, tiho vrijeme, već su i atmosferske prilike u tom dijelu Atlantika bile gotovo idealne. Osim toga i zapovjednik se eskadrile sasvim čudno ponašao. Nije pratio ni jednu od instrukcija, niti se koristio postupkom kojeg je, kao profesionalni pilot, odlično poznavao i nerijetko koristio. Mogao je zatražiti poziciju bilo koje određene točke za spuštanje, ali nije.
Zašto? Što se događalo s “Eskadrilom 19”?

Dežurni časnik u Kontrolnom tornju pokušavao je od ostalih navigatora da dobije točnu poziciju “Eskadrile 19”. No, radio-veza se iz neobjašnjivih razloga sve više pogoršavala i uskoro je postalo sasvim jasno da su avioni prestali primati poruke iz Baze. Pa ipak, na neki čudan način, u Kontroli letenja mogli su pratiti uznemirene glasove pilota, koji su među sobom održavali radio-vezu.
Iz njihovih isprekidanih dramatičnih dijaloga moglo se zaključiti da su svi kompasi prestali raditi(!?), da su navigacioni uređaji “poludjeli”(!?) i da - kakvog li užasa - daju različite i zbunjujuće podatke. Iz nekog krajnje misterioznog razloga, piloti nisu vidjeli, čak, ni sunce!
U 16,23 sati primljena je posljednja poruka “Eskadrile 19”. Radio-telegrafist je javljao:
- Tonemo u bijelu vodu... Gotovi smo...
Potom je nastala tišina. Piloti američke “Eskadrile 19” više se nikada nisu javili.
NASTAVLJA SE...



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 06.05.2009.

UKLETI JEDRENJACI(prvi dio)

Postoji bezbroj teorija o pojavama ukletih jedrenjaka, ali istinsko objašnjenje još uvijek izmiće istraživačima!


UKLETA PODMORNICA
Zbog niza nesreča, zapadanja u najneobičnije nevolje, gubljenja posade, doživljavanja brodoloma, mnogi su ploveći objekti u prošlosti sticali nazive ukletih i prokletih. Ipak, na vrhu ove neobične top liste ne nalazi se niti jedan brod ili jedrenjak. Na vrhu je jedna zlohuda podmornica – UB-65. Sve dok nije definitivno nestala, ovu su podmornicu pratile mnoge nesreće i nesvakidašnji događaji, a na njoj su se redovito pojavljivali duhovi, najčešče duh zapovjednika koji je bio prva zrtva ove uklete podmornice!


UMJETNIČKA INSPIRACIJA
Nitko ne zna kada su se prvi put pojavili sablasni jedrenjaci, ali se zna da su priče o brodovima - lutalicama, oduvijek rasplamsavale ljudsku maštu. O njima su napisani romani, nacrtani stripovi, snimljeni filmovi, a i znameniti slikari posvečivali su toj temi mnoga svoja platna. Tom su se temom nadahnjivali pjesnici i glazbeni klasici. Njemački je pjesnik Heinrich Heine (1797-1856) napisao predivnu baladu, a Richard Wagner (1813-1883) poznatu operu o tragicnoj odiseji “lutajuceg Nizozemca”!

SLUČAJ “Jamesa Chestera”
Medu najsablasnije brodove proŠlosti spada jedrenjak “James Chester”, koji je 26. veljače 1855. godine nađen na sred Atlantika. Njegova jedra bila su u veoma lošem stanju, a zapovjednički most u neredu. Uopće, na brodu je vladao neopisiv kaos, ali nije bilo tragova nasilja, krvi i borbe.
Kompasi i brodski papiri bili su isčezli, ali su svi pojasevi za spasavanje i pričuvni čamci bili na svom mjestu. Na brodu je bilo vode i hrane, a sam je brod bio u izuzetno dobrom stanju. Istraga koja je pokrenuta nije donijela nikakve rezultate. Ni jedan član posade “Jamesa Chestera” nikada nije pronađen, niti se saznalo kako su i kamo nestali!

ŽRTVE OPAKIH BOLESTI
Mnogi istraživaci smatraju da su u prošlosti epidemije žute groznice, kuge ili druge zarazne bolesti, podjednako harale na brodovima, kao i na kopnu, u pojedinim lukama. Poznat je slučaj bokeljskog brika “Pierrino”, kojim je zapovijedao kapetan Vlado Ivelić iz Risnja.
U ljeto 1881. godine, brik je isplovio iz kubanske luke Santa Cruz, u kojoj je harala žuta groznica. No, petog se dana strašna bolest pojavila i na brodu, koseći upaničene mornare. Na kraju, kada brodom vise nije imao tko da upravlja, “Pierrino” se, nošen vjetrom i snažnom Golfskom strujom, nasukao na morsko grebenje, ali su ga uskoro vjetrovi ponovo bacili na pučinu gdje je nastavio da luta. Nekoliko mornara i bokeljski kapetan bili su do te mjere iscpljeni strašnom bolešču da su se, na kraju, naprosto prepustili zloj sudbini. No, srečom, uskoro je naišao jedan ribarski brod, koji je uspio spasiti Ivelica i jos samo dvojicu mornara. Svi ostali već bili mrtvi, a njihova tijela bačena u more!
Da su kojim slučajem spasitelji zakasnili samo nekoliko tjedana, zatekli bi “Pierrino” kako bez posade luta morem i zasigurno bi ga proglasili fantomskim brodom!
NASTAVLJA SE...



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

utorak, 05.05.2009.

YETI-Gospodari bijelih divljina

Yeti - karika koja nedostaje
Gospodari bijelih divljina
Nema nedvojbenih dokaza. Nema nalaza lobanja ili kostiju. Nema uginulih, zarobljenih i ubijenih. Nema grobova. Nema jasnih fotografija, niti autenticnih filmskih snimaka, ali se o divljem, snježnom covjeku, ipak, gotovo sve zna...

To je medvjed! Ne, majmun! Mozda, covjek?! Ili odmetnuti razbojnik? Pustinjak koji je pobjegao od ljudi i svijeta? Posljednji neandertalac koji je zaostao na putu evolucije? Prezivjeli gigantopek iz treceg roda primata, koji je davno išcezao, dok su se dva reda razvila u dva smjera - jedan u majmuna, a drugi u covjeka?
Što je, zapravo, snjezni covjek?
Da li uopce postoji?
Takva sumnja ni najmanje ne postoji kod Tibetanaca, Kašmiraca, Nepalaca ili prostodušnih himalajskih vodica Sherpasa. Postoji u njihovim vjerovanjima, sagama, mitovima i legendama, ali i u cestim uzbudljivim kazivanjima oko vatre, dok sjede ispunjeni tjeskobama i dok zestokom himalajskom rakijom, koju nazivaju "arak", razbijaju strahove i utoljuju zed. U tim je trenucima postojanje snjeznog divljeg covjeka neupitno. On egzistira, on je tu, u studenoj pomrcini, iza prve nepristupacne stijene, ceka i vreba!


Tibetanci ga nazivaju mi-go, što bi se moglo prevesti kao prljavi čovjek, Nepalci su mu dali ime metchkangami, što doslovno znaći prljav, smrdljiv, odvratan, jednom riječju - užasan; na Pamiru ga zovu alma; na Kavkazu almas ili almast; u istocnom Sibiru chuchunaa (cucuna); a u Kanadi i Sjedinjenim Drzavama "bigfoot" (veliko stopalo, velikonožac) i sasquatch, kako su ga nekad nazvali Indijanci. U juznom Brazilu i prostranoj Amazoniji,mapinguary, capelobo i pelobo; u Equadoru, Kolumbiji i Venezueli zovu ga jednostavno didi, ali je u latinskoj Americi njegovo najcešce ime - mono grande, što na španjolskom jeziku znaci - veliki majmun!
Divlji covjek nosi još nekoliko imena, ali je - zasigurno - njegovo najpopularnije ime jeti, vjerojatno nastalo od tibetanskih rijeci "yeh" (kamenit kraj) i "the" (zivotinja)! Na nepalskom, kako je poznato, jeti simbolizira - snaznog divljeg snježnog čovjeka!

Bez obzira kakvim imenima ga u svijetu sve nazivali, stanovnici visokih planina i divljih, teško pristupačnih oblasti na našem planetu ne sumnjaju u njegovo postojanje. Naprotiv. Uvjereni su da je on cinjenica kao što je cinjenica da se svako jutro, sunce budi na istoku, a uvece gasi na zapadu. No, druga je stvar što još uvijek niko ne nudi prave dokaze o njegovom nesumnjivom postojanju!
Dokaze, na zalost, ne nude ni suvremeni istrazivaci, koji se svadaju vec više od 400 godina, otkako je sredinom 16. stoljeca njegovo postojanje nagovjestio jedan njemacki prirodnjak koji je boravio na neistrazenim azijskim planinama. Jetijevo postojanje pokušali su dokazati i alpinisti, znanstvenici i avanuristi, dokoni bogatuni i brojne međunarodne ekspedicije, ali do sada nikome nije pošlo za rukom da okonca i razjasni tu staru enigmu.
Ljudi su čuli uzbudljive priće i bezbrojna svjedočanstva; u snijegu i blatu vidjeli i fotografirali neobićne tragove; nacrtali bezbroj crteža i skica; sakupili pregršti sasušenog i smrznutog izmeta i dlaka, što bi trebalo da pripadaju snježnom čovjeku, ali nikada nijedna njegova fotografija, trag ili otisak golemih stopala, niti bilo što drugo nije razbilo sumnje i potvrdilo njegovo postojanje!
Svejedno, mnogi ga danas smatraju prezivjelom životinjskom vrstom; divljim, majmunolikim čovjekom; preživjelim neandertalcem; "izgubljenom karikom u lancu ljudske evolucije", što je - nekim čudom - zaostala iza "svog vremena" i još uvijek vješto izmiće suvremenoj znanosti. Mozda je baš zbog toga, zbog svoje misterioznosti i neuhvatljivosti, jeti i stekao u svijetu tako veliku popularnost. No, ako po strani ostavimo sage i mitove, ako osluhnemo rijeci znanosti - da li je moguce da neandertalski covjek, koji je egzistirao u diluviju (Ledeno doba) još uvijek živi na prostorima ove planete? Je li moguće da je prezivio?

Vecina znanstvenika odogovorit će negativno, ali dr. Myra Shackley, profesorica arheologije na sveucilištima Leicester i Southampton, u Velikoj Britaniji, u svojoj zanimljivoj knjizi "Wild Man" ("Divlji ljudi") objavljenoj 1982. godine, smatra (i dokazuje!) da neandertalci nisu izumrli i da na našem planetu i danas zive!
Tu je senzacionalnu tvrdnju britanska znanstvenica ponovila i u uglednom casopisu "Antiquity":
"Bića nalik neandertalskom čovjeku, preživjela još od vremena posljednjeg Ledenog doba u teško pristupacnim predjelima Himalaje, Sovjetskog Saveza i Mongolije, viđana su do sada bezbroj puta. U Mongoliji ih zovu almasti, što oznacava divlja kosmata ljudska bića, i oni sasvim sigurno postoje!..."
Zanimanje dr. Myrae Shackley za almaste (ponekad ih zovu kratko - alme!) datira od 1979. godine, kada je izvjesno vrijeme - kao stipendista British Councila - radila na Sveucilištu u Ulan Batoru, glavnom gradu Mongolije. Tih je mjeseci, istraživala drevne arheološke lokalitete na Altajskim planinama, pa je često slušala priće lokalnih nomada o pojavljivanju almasta, susretima s njima, njihovom čovjekolikom izgledu i ponašanju.
- Oni postoje! - kaže britanska znanstvenica - i tu nema sumnje!














~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se