ŽRTVE OTMICA (drugi dio)

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

utorak, 26.05.2009.

LET U NEBESKU BAZU
Prisječam se niza čudnih događanja. Veliki broj različitih bića što me nose iznad drveća. Ne znam kako se to događa... Oni me uopćte ne dotiću. Ne nose me fizički. Kao da sam letim...
Tom je bio moj pacijent oko godinu dana kada sam prvi put otkrila uzroke njegovim problemima zbog kojih mi se javio. On je veoma blaga, inteligentna osoba, a po zanimanju je kompjuterski programer. Moju pomoć je prvi put zatražio zbog kronične depresije i nekoliko teških slomova živaca koje je pretrpio. Međutim, pravi problem ležao je u njegovom nedostatku samopouzdanja i samopoštovanja. Terapija koju sam primjenjivala nad Tomom je morala trajati mnogo duže. No, Tom je uskoro ozdravio i postigao sreću i uspjeh, koje je i zasluživao.
"O čemu ste pisali u toj svojoj novoj knjizi, doktorice?”pitao me je Tom tokom svoje posljednje posjete.
Kada sam mu objasnila da su tema knjige otmice koja su izvršili alieni, on ju je s mnogo interesovanja počeo listati. Poslije nekog vremena, primjetila sam da je postao nervozan.
“Kako se osječaš, dok to čitaš?
“Uznemireno. Osječam da su oni tu negdje i da će me svakog trena ponovo oteti.” Zastao je kao da se i sam iznenadio.”A šta ću onda ja uraditi?!... Možda je ono što ja osječam strah od kontakta s alienima. Ne želim da ponovno prođem kroz ista iskustva.” Potom se nervozno nasmješio.”Zvučim kao da sam već bio otet, zar ne?”
“To me zasigurno ne bi nimalo iznenadilo,” odgovorila sam mu.
“Da li si ikada prije čitao neku knjigu na ovu temu?”
“Da. Pročitao sam knjigu Whitleya Striebera pod nazivom ‘Communion’. Dok je on pisao o velikom užasu koji je osječao, ja sam se počeo osječati nekako čudno. Sve mi je zvučalo nekako poznato. Što sam više čitao knjigu, bio sam sve nervozniji. Isto sam se osječao, dobro se sječam, još kao dijete. Mislim da sam bio nervozan najviše noću, kada bih ostajao sam. Posljednji put je to bilo kasno ljeto. Krenuo sam vani da nešto pojedem. A onda sam, prema vlastitoj intuiciji, sasvim iznenada odlučio da krenem cestom prema observatoriju Mt. Hamilton. Ima nekoliko mjesta koje sam volio promatrati noću. Jedan dio te noći osječao sam se zaista dobro. Bila je to tiha, prelijepa noć. Zaista sam uživao. Stajao sam s druge strane ceste, a preko puta mene je bilo nekoliko veoma visokih stabala drveća. Bilo je mračno, i u tom trenutku mi se pojavila misao:’Šta ako ONI sada dođu i otmu me?(Nervozan smijeh). To je zaista bio užasan, gnusan, nesnosan osječaj. Jedno vrijeme sam se uspješno borio s tim neugodnim osječajem, ali kako se on ponavljao, meni je bivalo sve teže i teže.”
“Da li ti se često vračao taj osječaj, Tome?”
“Da. Tri-četiri puta godišnje.”
“To mi zvuči kao da si imao kontakt s alienima. Tvoj problem je u tome što se ti neugodni osječaji vračaju uvijek kada se nađeš u sličnoj situaciji ili te nešto na bilo koji način podsjeti na to. Najbolja stvar koju bismo sada mogli uraditi je regresija.”
“Odlično. Ali prije toga, moram vam reći da ja možda imam i dokaz koji govori da sam imao kontakt s alienima. Radi se o grudici u mom nosu. Nisam siguran šta je to, a nalazi se u mojoj desnoj nosnici. Izgleda da je hemisferičnog oblika i da je tvrda kao kost. Pojavila se preko noći...”
“Kako se to dogodilo?”, upitala sam znatiželjno.
“Jedne noći sam pošao na spavanje i nisam imao tu grudicu u nosu, ali sam se sljedečeg jutra probudio sa njom. Bilo je to krajem 1976. ili pocetkom 1977. godine. U to vrijeme sam operirao uho i odlučio sam da pitam doktora šta je to. No, kada mi je detaljno pogledao nos, doktor nije želio ništa da komentira. Imao sam osječaj da se i sam svemu čudi... Nakon toga sam odlučio da tu grudicu ne diram.”
“Sječaš li se da li ti je oko nosa ili po posteljini bilo krvi, ili drugih neobičnih znakova, ujutro kada si se probudio?”
“Ne. Ništa nisam primijetio.”
Odlučila sam ga uspavati i uraditi regresiju. Hipnotizirala sam Toma i naredila njegovoj podsvijesti da ga odvede do događaja koji je prouzrokovao njegove “nervozne, gnusne, nesnosne osječaje”. Izbrojala sam do deset i zamolila ga da mi kaže svaku misao koja mu bude dolazila u glavu.

POD HIPNOZOM
TOM:Nalazim se u šumskom području, veoma je mračno, noć je. Prilaze mi neka bića čiji izgled ne odgovara ovozemaljskim bićima. Njihove glave su zaobljene i donekle podsjećaju na ljude, ali to nisu ljudi. Imaju manja, kraća tijela i veoma, veoma su mršavi. Ne želim im se približiti i ne usuđujem se da ih izbliza pogledam.
DR.FIORE: Pokušaj se svega sjetiti.
TOM:Kada se to dogodilo, želio sam pobjeći, nisam želio to dožiljavati, tako da moja sječanja nisu kompletirana. Odveden sam protiv vlastite volje. Da su mi dali da biram, svakako ne bih izabrao da budem s njima. Nisam spreman za takve vrste iskustava.
DR.FIORE:Gdje si se nalazio kada su te odveli?
TOM:Upravo sam izašao iz kuće i krenuo prema dvorištu... A onda su me nepoznata bića odvela protiv moje volje. Poželio sam da nikada nisam izašao. Da sam samo ostao unutra bio bih siguran. Ovako, osječao sam se potpuno nesigurno. Kroz glavu mi je prošla misao da - gdje god da se nađem - više nikada neću biti siguran. Jedini način da se osječam siguran jeste da ne dozvolim sebi da povjerujem da mi se ovo ikada dogodilo. To je veoma zastrašujuče sječanje. Nisam spreman s tim se nositi...
DR.FIORE:Pokušaj se sjetiti što se točno dogodilo!...
TOM:Nalazim se u nekoj prostoriji, na stolu, nag, i veoma sam nezadovoljan. Potpuno sam bespomočan. Nemam sposobnost da bilo šta kontroliram. Ne osječam bolove, ali mi je definitivno neugodno i plašim se. Mogu s mojim tijelom da rada sve što žele, a ja se tome ne mogu oduprijeti... Pipaju me i na određenim dijelovima tijela pritiskaju nekim hladnim predmetom. U ruke uzimaju moje genitalije i posmatraju... (Pauza) Mrzim to!...
DR.FIORE: Nastavi! Što se dalje događa?
TOM:Otimam se. Vrištim. Pokušavam se oduprijeti. Ali, nemoćan sam. Svaki pokušaj da se oduprem, potpuno je bezuspješan. Zbog toga sam očajan.
DR.FIORE:Ako želiš da se izlječiš i oslobodiš ove traume moraš se prisjetiti svega što ti se događalo.
TOM:U meni se sada javlja otpor koji mi ne da da se sječam. Postoji jedan dio mene koji ne želi da se sječam... Oni mogu doći i oteti me kada god to žele.
DR.FIORE: Pokušajte se sjetiti kada se to prvi puta dogodilo.
TOM:Mislim da mi se to prvi put dogodilo kada sam bio veoma mlad. Bilo je rano predvečerje. Vidio sam nešto na nebu, a onda sam se našao u šumi. (Pauza) Sada je već malo kasnije. Hladno mi je i tresem se. A to je trenutak kada su me prvi put do gola svukli. Prisječam se niza čudnih događanja. Veliki broj različitih bića što me nose iznad drveća. Ne znam kako se to događa... Oni me uopćte ne dotiću. Ne nose me fizički. Kao da sam letim. To je istovremeno uzbudujuće i zastrašujuće iskustvo. Nevjerojatno! Mislim da je sve ovo samo san. Iako ne mogu shvatiti kako mi se sve ovo događa, svjestan sam da je sve ovo istina... Da je stvarnost... Dolje, ispod sebe, vidim krošnje drveća. Muci me osječaj da bih mogao pasti, a opet jedan dio mene sugerira mi da se to neće i ne može dogoditi. Kada bih se samo moga opustiti... Možda bih u svemu ovome uživao...
DR. FIORE:Što se sada događa?
TOM:Još uvijek letim iznad drveća.
DR.FIORE:Nastavi iznositi svoja zapažanja.
TOM:Nepoznata bića su me na silu odvela do letjelice koja lebdi u zraku. U ovom momentu gledam dolje. Krošnje drveća su sasvim male. U letjelicu ulazimo odozgo... Sada ulazimo u neku sobu ili kancelariju, veoma slabo osvjetljenu. Jedina svjetlost, crveno-narandžasta, dolazi iz nekog izvora sa strane. U prostoriji se nalaze najmanje tri-četiri bića. Zbog slabe osvjetljenosti imam osječaj kao da su to sjenke koje se kreću. Ne želim gledati direktno u njih. U meni se javlja otpor prema njima. Preko mog tijela stavljaju nešto kao ogrtač. Ne znam kako, ali ostajem nag. Zanimaju ih moje genitalije. To mi se ne sviđa...
DR. FIORE:Što se sada dogada?
TOM:Diraju me rukama, zatim nekim veoma haldnim instrumentima. Ubadaju me i sondiraju. Nešto stavljaju u moj penis. Sada se veoma loše osječam iako me ništa ne boli. Pokušavam se opustiti, ali ne uspjevam. Osječam psihičku bol, jer sam bespomočan... (Plače) Loše mi je o tome razmišljati. Želim da to već jednom stane... (i dalje plače) Pokušavaju mi objasniti da to čine za moje dobro. Pokušavam se oduprijeti. Sugeriraju mi da se ne opirem jer bi mi to moglo prouzrokovati bol ili povredu... (Njegovo tijelo se opušta.
DR.FIORE:Da li su vam objasnili zašto to rade?
TOM:Ne sječam se. Mislim da sam premlad i da ne bih razumio. Rekli su mi da to neće imati nikakve negativne posljedice. Ne žlim više o tome... Želio bih zauvijek blokirati taj dio mog sječanja.
DR.FIORE: Da li su ti oni sugerirali da blokiraš taj dio sječanja?
TOM:Oni su bili svjesni moje želje da blokiram misli i pomogli su mi da to uradim.

DR.FIORE: Ako si vidio bića, pokušaj se sjetiti kako izgledaju.
TOM:Da, vidio sam ih. Oni se nalaze u porstoriji. Bića su tamne, kao sjenke. Na sebi imaju neku vrstu odjeće koja liči na ogrtač sa kapuljačom. Iz očiju im sija slaba svjetlost, ali ipak mislim da je to reflektirajuča svjetlost. Nisu mnogo visoki. Ja sam malen i ne mogu ih usporediti sa sobom. Manji su od mojih roditelja. Ne usuđujem se gledati ih izbliza. Imaju pljosnata, ravna lica...
Tom mi je kazao da postaje umoran i da bi svakog trena mogao zaspati, te sam stoga odlučila da prekinem s hipnozom. Međutim, za dva dana Tom me je ponovno nazvao i rekao da me mora odmah vidjeti. “Osječao sam veliku uznemirenost kada sam posljednji put izlazio iz vaše ordinacije. Od tada je moja energija na nuli... Tako sam se osječao i jučer, ali i danas.”

“To zvuči kao da posljednji put nismo ništa riješili?”
On potvrdno klimnuo glavom.
Smjesta sam ga podvrgnula hipnozi kako bih ga vratila na događaj koji je uzrokovao njegovu uznemirenost.
TOM:To je NLO... U meni vladaju dva raspoloženja. Jedan dio mene odbija da prihvati cinjenicu da sam imao susret s alienima. Drugi dio mene je zainteresiran i želi da se s tim pomiri.
DR.FIORE:Pokušaj se sjetiti što je uzrokovalo tvoju uznemirenost.
TOM:Moja reakcija na događanja je nevjerica pomiješana sa jakim strahom. Plašim se šta će mi alieni uraditi. Uz to, potpuno sam nemoćan da bilo šta učinim.
DR.FIORE:Sjetite se drugih negativnih iskustva.
TOM:Nalazim se autu sa svojim roditeljima. Još uvijek sam dijete. Sjedim na zadnjem sjedištu sa bratom i sestrom. Ponovo sam ugledao leteći tanjur. Ne sječam se točno što se prije dogodilo, ali sam se plašio. Neizmjerno želim da me roditelji zaštite. Ali, svjesnost da to oni nisu u stanju, pojačava moju bespomočnost i u meni budi paniku.
DR.FIORE: I što se dogodilo?
TOM:Zajedno sa bratom i sesrom odveden sam u letjelicu. Moji roditelji su nesvjesni tih događanja. To ih drži cijelo vrijeme dok smo mi na brodu.
DR.FIORE:I što se onda dogada?
TOM:Odvedeni smo na brod i ponovno smo podvrgnuti fizičkom ispitivanju. Ne znam gdje su moj brat i sestra. Nisam znao da li su sa mnom na brodu ili su vračeni natrag.
DR.FIORE:Dobro. A što su tebi radili dok su te ispitivali?
TOM:Ponovno sam na stolu i osjecam sondu... (Počinje drhtati) Sonda je ponovno u mom penisu i osječam da se proteže do abdomena. Opet se veoma loše osječam. Isto se događalo i mom bratu i sestri. Sestra sve to lakše podnosi. Ona čak uspjeva s alienima komunicirati...Razmišljao sam ako se ikada opet budem morao s tim suočiti, pokušat cu razgovarati s njima i zatražiti da mi objasne zašto je za mene dobro to što mi cine...
Tom je izgledao nekako napet kada se probudio iz hipnoze. Razgovarali smo neko vrijeme i onda sam primjetila da se konačno opustio. Nakon pet minuta, primjetila sam da se vratio u normalno stanje i da je spreman da ide.
Dvije nedjelje kasnije, Tom me je nazvao i rekao da je mnogo opušteniji nego ranije. Takode se odlično nosio sa stresnim situacijama. Ipak, odlučili smo obaviti još jednu hipnozu...

TOM:Vidim neku vrstu broda na zemlji i aliene kako stoje oko njega. Ja se nalazim na maloj udaljenosti i promatram ih.
DR.FIORE:Detaljno mi opiši letjelicu.
TOM:Liči na disk, sa nekim ispupčenjem u centru. Vani je veoma mračno. Imam jake emocije, i letjelica me previše ne interesira. Svjestan sam da je promatram kriomice, iz nekog grmlja ili slično. Dijete sam i imam 12 ili 13 godina... Polako se približavam brodu. Toliko sam blizu da ga cak diram rukama... Ne znam šta me je natjeralo da se približim brodu. Oko mene su alieni. Sječam se da sam na neki čudan način razgovarao s njima. Samo je jedan bio viši od mene. Njihova letjelica je veoma, veoma velika.
DR.FIOREI što se sada dogada?
TOM:Sada me uvode u brod i ja sam frustiran. Izvor moje frustracije leži u činjenici da moja znatiželja nije zadovoljena. Pitam se ko su i odakle su ova čudna stvorenja. Gdje su krenuli, što će mi učiniti?...
DR.FIORE:Vratimo se na iskustvo koje si preživio. Što ti se sada događa i o čemu razmišljaš?
TOM:Pošto su preko mog tijela stavili neki instrument koji je čvrsto držao moje ruke i noge, osječam se nelagodno. Mogu sa mnom raditi sve što žele... U penis su mi stavili cijev i vjerojatno uzeli uzorak urina.
DR.FIORE:Kako ste vi reagirali na to?
TOM:I dalje imam osječaj da se nalazim pod njihovom kontrolom i da ne mogu ništa poduzeti. Bespomočan sam. To je nasilje... Imam jaku želju da sve ovo vec jednom prestane...
DR.FIOREKo vam to radi? Pogledajte oko sebe i recite kako oni izgledaju?
TOM:Tu su najmanje tri ili četiri osobe. Lice na ljude, ali nisu ljudi. Koža im je svijetla. Moje su visine. Glave su im pljosnate i mene podsjeća na saobračajne znakove. Uši im nisu kao kod ljudi, a u njihove oči me je strah pogledati. Oči su im prekrivene nekom membranom... Kao kod ptica...
DR.FIORE:Što ti radiš?
TOM:Ja ležim. Sa mene su konačno skinuli onaj grozni instrument koji je čvrsto držao moje ruke i noge. Sada mi nešto stavljaju preko glave. To je insrument čija je površina veoma tvrda. Mislim da je metalna. Pošto su me u meduvrmeenu prebacili u sjedeći položaj, oko glave su mi stavili prstenastu spravu, stegnuvši njome moju lobanju. Osjetio sam njen pritisak. Ništa me ne boli i manje se nelagodno osječam nego ranije.
DR.FIORE:I što se sada dogada?
TOM:U moj stomak su sada zaboli neku iglu, i to me je itekako iznenadilo. Isprva sam osjetio malu, brzu reakciju, ali pošto je sve veoma brzo prošlo, nisam osjetio nikakvu bol.
DR.FIORE:Da li su ti alieni sugerirali bilo što?
TOM:Ne. Ja sam sam sebi sugerirao da da je sve ovo samo san. Oni su nekako čuli moje misli i pokušavali ih maknuti... Ni sam ne znam na koji način. Sugerirali su mi da nema potrebe da razmišljam o tome jer ću ionako sve kasnije zaboraviti. Nisam to želio zaboraviti, jer sam smatrao da ce mi biti puno lakše ako budem mogao sve ovo razumjeti i o tome razgovarati sa svojim prijateljima...
DR.FIORE:Pokušaj se sjetiti šta si radio nakon što si napustio brod?
TOM:Otišao sam kuci. Bila je noć i osječao sam se uznemiren. Brinuo sam se što ću reci roditeljima gdje sam bio. Nisam znao što da im kažem.
DR.FIORE:I kad si došao kući što se dogodilo?
TOM:Dočekala me je majka i željela je znati gdje sam bio i što sam radio. Nisam joj mogao objasniti. Plašio sam se da mi neće povjerovati. Zaista nisam znao što da kažem...
NASTAVLJA SE...

~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31