ORANG-PENDEK

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

ponedjeljak, 11.05.2009.

SUSRET S ORANG-PENDEKOM

Kriptozoologija ne spada u sustav prirodnih znanosti. Njeni su izvori mitovi i stara predanja, a mnoge tvrdnje suvremenika vise počivaju na njihovoj intuiciji negoli na valjanim dokazima. Pa ipak, kriptozoolozi svojom upornošču uspješno krče put ka definitivnoj afirmaciji.
Ali, vratimo se, na trenutak, istraživaču i kriptozoologu Johnu MacKinnu. On je više od deset godina istraživao život orangutana na otoku Borneu, ali se jednoga dana susreo i s nepoznatim, bićem koje ga je duboko impresioniralo i potreslo:
- Kleknuo sam u namjeri da ga bolje razgledam. Njegove su oći bile nalik ljudskim, ali su pripadale nekom drugom, drukčijem biću. Postalo mi je hladno oko srca i imao sam samo jednu želju - pobijeći što dalje od tog stvorenja!
Glava mu je bila trokutasta, ne duža od petnaestak, niti šira od desetak centimetara. Izraz lica i njegovo tijelo, odista je bilo veoma slično čovjekovom, samo sto su mu tabani bili prekratki i previše široki. U kampu je MacKinn napravio detaljnu skicu stvorenja i pokazao je domorocima. To je crtež jednog “Batututa”, složili su se jednoglasno, objasnivši da se to stidljivo i plašljivo stvorenje od 1,20 metara visine kreće uglavnom noću, hrani se vodenim puževima, ide uspravno na dvije noge, kao čovjek, i ima crnu glavu.
John je MacKinn, naravno, dobro znao za izvješča o čovjekolikim majmunima ili majmunolikim ljudima, koji navodno egzistiraju u mnogim zemljama južnoazijskog prostora, jednako kao i za izvješča o Orang-Pendeku, “malom čovjeku” sa Sumatre. No, jednostavno se nije nadao da će ga ikada sresti.

Vec stoljećima se na zapadu Sumatre priča o ovom tajanstvenom stvorenju, koje i nije zapravo čovjek, ali zasigurno nije ni majmun. Orang-Pendek uvijek ide uspravno i dugim rukama rasciscava sebi put kroz prašumsko rastinje.
Jedan od prvih Europljana koji je vidio Orang-Pendeka bio je nizozemski naseljenik van Herwaarden. Loveći divlje svinje, on je 1923. godine primijetio jednu kosmatu “zvijer” kako nehajno sjedi na drvetu. Biće je potom mirno sišlo s drveta i, za trenutak, veliki i mali čovjek, gledali su jedan drugom ravno u oči.
- Njegove su oči bile tamne i izuzetno živahne - sječat će se kasnije van Herwaarden. - Izgledale su kao oći čovjeka!
Biće je napokon otrčalo u šumu. Van Herwaarden se nije usudio pucati:
- Kad sam vidio kako mu kosa leprša, jednostavno nisam mogao pritisnuti okidač. Učinilo mi se kao da bih ubio čovjeka...!

BIĆE KOJE OTIMA ŽENE
Novinarka Deborah Martyr prvi put je 1989. godine čula za Orang-Pendeka. Engleskinja se zainteresirala za njega i od domorodaca saznala da se radi o opakom stvorenju, “koje otima žene i krade mlijeko”.
Deborah se stalno vračala na Sumatru kako bi, definitivno, prikupila dokaze o njegovom postojanju. Na osnovu iskaza očevidaca uskoro je napravila robot-crtez misterioznog Orang-Pendeka. Kada ga je pokazala jednom čuvaru nacionalnog parka Kerinci-Seblat, ovaj je izjavio da je u dzungli vidio isto takvo stvorenje prije dva mjeseca.
Ipak, mnogi znanstvenici i eksperti za primate, kao i dobri poznavaoci, prašumskih prostora zapadne Sumatre, sa skepsom gledaju na istraživanje Deborah Martyr.

- Ona trči za pričom - smatra John MacKinn. - Možda i ima nešto što treba otkriti. Ali, ono što me čini sumnjičavim je činjenica s kakvom žestinom ona godinama pokušava da nađe ovo biće, a nikako, napokon, da nađe dokaze o njegovom postojanju!
Drugčije misle iz ugledne britanske organizacije za zaštitu prirode Fauna i flora International (FFI), koji su preuzeli patronat nad istraživanjem Deborah Martyr.
- Njeni precizni opisi i otisci tragova, uvjerili su nas u ozbiljnost njezinog pothvata - kaze Douglas Muller iz FFI - Tu su još i stotine iskaza domorodaca. Svi oni opisuju istu životinju, a u zemlji u kojoj nema ni telefona, ni telegrafa, ne može se na tako velike udaljenosti prenijeti baš identična priča...
To je točno. Ne samo Deborah, nego i drugi članovi njenog istraživačkog tima već su imali priliku da vide Orang-Pendeka, ali nikada duže od tri-četiri sekunde. Pošto je biće tako plašljivo, postavili su mu foto-zasjede s poluautomatskim kamerama.
- Sigurna sam da ćemo Orang-Pendeka vrlo brzo skinuti s kriptozooloske liste misterioznih stvorenja - nada se Douglas Muller. - Nedavno smo našli pramen njegove kose. Poslali smo je na analizu i naš nalaz je potvrđen.

šta će na kraju ispasti od misterioznog Orang-Pendeka? Nova vrsta čovjekolikih majmuna? Ili možda nešto spektakularnije? Zar nije nizozemski istraživač Eugene Dubois na ušču rijeke Solo na susjednom otoku Javi našao ostatke jednog pračovjeka, koji je danas poznat kao - Homo erectus?
Zar je sve to važno? Bitno je da u ovom potrošačkom vremenu ima neko da traga za bićima iz mitova i legendi, pučkih predanja i domorodačkih kazivanja. Bude li i dalje tako, doći će vrijeme i za otkrivanje čudovišta iz jezera, mora i oceana.
Treba biti strpljiv i nadati se.

~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31