MORSKA ČUDOVIŠTA(prvi dio)

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

utorak, 12.05.2009.

DRAMA U SJEVERNOM MORU
Oni koji su preživjeli napad, ispričali su priču koja se dugo prepričavala po svjetskim lukama. Iz mora je izronila lignja čiji su pipci bili dugi možda i pedeset metara. Svojim snažnim krakovima dograbila je malu škunu drobeći njenu krhku konstrukciju.
Tog tihog dana, 10. svibnja 1847. godine, brtanska je škuna “Pearl” mirovala na površini Pacifika. Nije bilo ni daška vjetra, pa se posada odmarala, dok je zapovjednik James Floyd u svojoj kabini sređivao brodski dnevnik. Odjednom je s lijeve strane ugledao neki parabrod, a onda mu je pogled skliznuo prema nekoj golemoj sivoj masi što je izronila iz mračnih morskih dubina. Kapetan je dograbio pušku i nekoliko puta opalio na divovsku lignju što se ukazala na površini. To je, izleda, bila greška. Neman je za kratko zaronila a onda se svom silinom ustrijemila na britansku škunu.
Oni koji su preživjeli napad, ispričali su dramatičnu priču koja se dugo prepričavala po svjetskim lukama. Iz mora je izronila lignja cudovišnih dimenzija, čiji su pipci bili dugi možda i pedeset metara. Svojim snažnim krakovima debelim poput debala, dograbila je malu škunu i naprosto je izdigla iz mora drobeći njenu krhku konstrukciju. Tog su časa s palube u more popadali svi mornari, a škuna se prevrnula i uskoro potonula.

OČI BEZ KAPAKA
Uplašene mornare, među kojima je jedan završio u utrobi opake nemani, spasio je parabrod “Strathowen”, čiji su pomorci cijeli događaj bespomoćno promatrali sa palube.
Godinu dana kasnije, 1848. godine, u vodama na jugu Afrike, nalazio se engleski jedrenjak “Dedalus”. Zapovjednik se McQine nalazio na zapovjednom mostu zabrinuto prateći mračno i olujno nebo, kada mu je pogled privuklo nešto bjeličasto što je plivalo bočno od jedrenjaka. Pomislio je kako tako dugu ribu još nikada nije vidio u ovim vodama, kada je more zapjenilo i iznad površine se pojavila divovska zmijolika glava razjapljenih vilica u kojoj su blistala tri reda dugih, oštrih zuba čudno zakrivljenih, poput oštrih srpova!

Užas je bila kompletna kada se glava na dugom, močnom, mišičavom tijelu, s vratom na kome se moglo razabrati nešto nalik grivi, nastavila uzdizati sve više prema palubi. Sada je McQine mogao lijepo vidjeti da su se “u očnim dupljama mutno crvenile "oči bez kapaka” i da ih neman promatra gotovo nezainteresirano. Glava se i dalje uzdizala i uskoro je dosegla visinu vrha jarbola.
I upravo kada je posada pomislila da im je odzvonilo, da će postati žrtve nemani iz priča koje su toliko puta slušali u lučkim krčmama, morska se zmija počela povlačiti u more. Na kraju je snažno pljusnula, ostavljajući iza sebe pjenušavi morski vrtlog, koji se bjelasao još dugo nakon što je potpuno iščezla u morskom plavetnilu.
Morska zmija iz voda na jugu Afrike nazvana je Dedalus po jedrenjaku čija ju je posada prva vidjela. Slljedećih desetljeća vidjeli su je mnoge posade na raznim širinama južnog Atlantika i mada je bila zastrašujučeg izgleda i dimenzija, nikada nije nasrnula niti na jedan brod. Dedalus je tako ostao zapamčen više kao atrakcija, nego kao strah i trepet plavih staza što su vodile prema Indiji.

SUDAR SA MORSKOM ZMIJOM
Bogata kronika pojavljivanja gigantskih morskih stvorenja bilježi i događaj koji se odigrao 17. studenog 1861. godine u blizini Kanarskih otoka. Tog je dana posada ratnog broda “Alecton” opazila u moru divovsku lignju na koju je čak ispalila i nekoliko plotuna. Iako je bila ranjena, lignja je uspjela pobjeći i nestati u morskim dubinama.

Dvadeset godina kasnije, 1881, škotski se brod “Bertie” nalazio oko 140 kilometara duboko u vodama Sjevernog mora. Iznenada, posada je primijetila tri neobične “grbe” kako paraju površinu mora. Nije se odmah moglo zaključiti o kakvoj se životinji radi, ali kada se iznad morske površine pojavio dio ogromne ružne glave prekriven nečim što je najviše ličilo morskim algama, posadi je zastao dah. Nije ni čudo, jer se morsko čudovište ustrijemilo pravo na njihov brod.
Posada “Bertie” panično je pokušala da izbjegne direkti sudar i otvoreni okršaj, ali je jedan preplašeni mornar u panici počeo da puca. To je još više razjarilo morsko cudovište, koje je svojim ogromnim snažnim zmijolikim tijelom toliko ustalasalo more da je prijetila realna opasnost da se ribarski brod prevrne. Kompletan pribor i oprema za lov ribe u sjevernim vodama naprosto je pometen s pramca, a dva člana posade su teško povrijeđena. Na kraju, zapovjednik je morao promijeniti kurs i upraviti brod ka najbližoj luci, ali ih je čak i tada razdražena orijaška morska zmija nastavila da progoni. Tek kada je pala noć, razjareno je cudovište napokon odustalo od potjere i izgubilo se u mračnim vodama Sjevernog mora.

ČUDOVIŠNA KORNJAČA
Pri pomisli na morska čudovišta, većina ljudi u glavi stvori sliku o ogromnim oktopodima ili zmijolikim monstrumima što vrebaju iz mračnih dubina. Medutim, mnogi vjeruju da postoji i drugačija vrsta morskih čudovišta primiječenih u oceanima širom svijeta – gigantske kornjače.
Dok je putovao blizu jugoistočne španjolske obale 1484. godine, Christopher Columbo spazio je nepoznatu ogromnu pojavu. Bilo je to, zapisao je glasoviti moreplovac,"ružno morsko čudovište veličine skoro srednjeg morskog kita, s oklopom sličnim kornjačinim, užasnom glavom poput gigantskog balona, i -dva krila".
Skoro 500 godina kasnije, octobra mjeseca 1937. godine, jedan je kubanski ribar, takoder, uočio čudovište slično kornjači. Životinja je bila zastrašujučih dimenzija: duga preko pedeset metara i teška možda više i od stotinu tona. Na lice mjesta sljedečih su dana stigli prirodnjaci koji su procijenili da je "nepoznati divovski reptil najmanje 500 godina star".
U martu 1955. godine, čovjek zalutao na kolumbijskoj obali, posmatrao je more. Najedanput je ugledao sličnu kreaturu dugu najvjerovatnije četiri metra. Prema noviskim agencijama, Gabriel Garcia Marquez, dobitnik Nobelove nagrade, je izjavio da je čovjek , "vidio veliku žutu kornjaču, ogromne glave i 'napuhanih' očiju koje podsječaju na velike staklene lopte".

I još jedan svjedok imao je "susret treće vrste" sa čudovišnom kornjačom. Ribar iz Majamija, Bruce Mournier izjavio je da se, dok je ronio u vodama Bahama, susreo oči u oči sa "ogromnom životinjom koja je na leđima imala oklop". Mournier tvrdi da je težila najmanje dvije stotine kilograma, i da je "imala izrazito naprijed izbačenu majmunoliku glavu". Ze svo vrijeme se tromo uvijala, praveći pokrete slične zmiji.
Ako monstrouzne kornjače uistinu postoje, gdje bi im onda mogla biti "mrijestišta"? Gdje žive i odakle dolaze?
Čudovišta su, navodno, primiječena i na Karibima, i u blizini Kanade, ali i u evropskim morima. Sva tri zemljopisna područja imaju jednu zajedničku stvar: leže u vodama kojima struji Golfska morska struja. Zahvaljujući tom podatku, prirodnjaci su zaključili da bi vode golfske struje mogle biti njihova prirodna životna sredina i pogodno područje za opstanak. Da li je baš tako, teško je potvrditi ali i osporiti. Čekaju se nova svjedočanstva i novi podaci, a nekoliko međunarodnih znanstvenih timova tokom idućih godina sprovest ce složena istraživanja na mnogim područjima Atlantika.

TOPOVNJAČA PROTIV ČUDOVIŠTA
U godinama koje su oznacčle kraj 19. stoljeca, svijet je uzbuđivalo novinsko izvješče zapovjednika francuske topovnjače “Lavina”, koji je 1897. i 1898. godine u vijetnamskim vodama doživio niz dramatičnih susreta s nepoznatim morskim monstrumima.
“U srpnju 1897.” - piše kapetan L’grezil - “prvi put smo sreli dvije ogromne životinje čudovišnog izgleda. Bile su dugačke oko 20 metara, a debele izmedu dva i tri metra. Karakteristično je da te životinje nisu imale ukručeno tijelo kao što to imaju kitovi, nego su se kretale valovito, kao zmije, ali u vertikalnim pokretima. Ispalili smo na njih jedan hitac iz topa na daljinu od 600 metara, ali ih nismo pogodili. Životinje su odmah zaronile, bučno duvajući i pjeneći morsku površinu. Više se nisu pojavile, ali nam se ucinilo da smo na trenutak vidjeli njihove glave koje su bile vrlo male i ne srazmjerne ogromnim tijelima.

Sedam mjeseci kasnije, 15. veljače 1898. godine, ploveći zaljevom Faici Long, ponovo sam ugledao neobične morske kreature i naredio da se pripremi pokretni top. S daljine od 300-400 metara ispalili smo nekoliko plotuna i siguran sam da su najmanje dva projektila pogodila jednu od čudovišnih životinja. Tada sam odlucio da je dotučem jednim udarcem pramcem broda, ali je ona bila brža od ‘Lavina’. Krenula je prema obali, ali svaki put kada bi zašla u pličak životinja se vračala što mi je omogućilo da je sustignem i da se uvjerim kakvih je monstruoznih dimenzija. Bila je ocito upaničena i svaki čas je izranjala na površinu, krecuci se valovito. Njenom izranjanju uvijek bi prethodio mlaz pare i vodoskok sitnih morskih kapljica, pračen reskim i prodornim zvižducima.
Životinja je bila siva, s više crnih peraja. Lako smo je slijedili po krugovima od četiri-pet metara u precniku, koje je na potpuno mirnoj površini mora izazivalo njeno disanje. U jednom sam trenutku pomislio da cu je zakačiti pramcem broda, ali nam je ipak uspjela izmaći. Potjera je trajala oko sat i pol, a onda smo bili prisiljeni da odustanemo, jer se spustila noć.”
Priča o čudovišnim morskim zmijama iz vijetnamskog zaljeva time se ne završava. Sljedećih mjeseci i godina viđale su ih posade mnogih brodova, među njima i zapovjednik jedne francuske krstarice, koji je 1905. plovio uz vijetnamsku obalu. On je neman opisao ovako:
“Velika glava na snažnom vratu pomolila se iz mora na visini većoj od dva metra. Ličila je na divovsku glavu kornjače. Zatim se ukazalo sivo peraje dugo najmanje jedan i visoko pola metra. Nije se dugo zadržala iznad vode. Tek toliko da bi znatiželjno osmotrila okolinu. Zatim je nestala u dubinama ostavljajuči iza sebe pjenušavo more...”
NASTAVLJA SE...

~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31