TAJNE ZVJEZDANIH PROSTRANSTAVA

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

nedjelja, 17.05.2009.

BOLESTI IZ SVEMIRA
Prenose li se epidemije kašljanjem, kihanjem ili preko zaraženih organizama iz kometa koje prilikom prolaska pokraj Zemlje padaju u našu atmosferu.Glavna tema znanstveno-fantastičnih romana je invazija vanzemaljaca na Zemlju. No, ideje autora tih priča ne razlikuju se previše od naučnih pretpostavki. Po mišljenju dvaju uglednih znanstvenika na Zemlju redovito padaju vanzemaljski organizmi koji potom »klijaju« u našim tijelima. Ti nametnici su malene bakterije i virusi koji uzrokuju bolesti, prije svega prehladu i gripu ali i epidemije poput ospica, boginja i kuge.
Sir Fred Hoyle i Chandra Wickramasin ghe sa Sveučilišta u Cardiffu smatraju da se sve bolesti ne prenose kašljanjem i kihanjem, već da mnogi uzročnici bolesti dospijevaju u atmosferu Zemlje s kometa koji prolaze pored Zemlje. Oni padaju na Zemlju, ljudi ih udišu i tako nastaju bolesti.
Ako je ta zastrašujuča teorija točna, onda su nedjelotvorne sve akcije za suzbijanje epidemija kao što su boginje ili dječja paraliza, jer su njihovi uzročnici neprestano prisutni u atmosferi. Isto tako iznenada se mogu pojaviti čak i nove bolesti.
Hovleova i Wickramasingheova pretpostavka o bolestima iz svemira potječu od njihovih teorija o nastanku života, što su ih prvi put objavili 1977. godine. Oni tvrde da se oblaci plina i prašine u svemiru sastoje od jednostaničnih organizama koji su se ondje razvili. Život na našem planetu je nastao kada su ti organizmi pali na Zemlju. Budući da se to po njihovoj pretpostavci moglo dogoditi i na drugim planetima, po cijeloj galaksiji bi morali postojati nastanjeni planeti slični Zemlji. Nadalje tvrde da je uzrok evolucije na Zemlji stalna genetska informacija u obliku biološke materije iz svemira.
Znanstvenici su osporili teoriju Hoylea i Wickramasinghea, ali ipak u jednome postoji slaganje: složene molekule od kojih mnoge sadrže ugljik, osnovni element cjelokupnog života na Zemlji, jedan su od bitnih sastojaka oblaka plina i prašine u svemiru. Najgušči oblaci u kojima je pronađena večina molekula nalaze se u blizini zvijezda, poput poznate Orionove maglice. Zvijezde i planeti su, dakle, okruženi gustim oblacima kemijskih elemenata od kojih je večina važna za život.
Dok je vecina astronoma i biologa već odavno uvjerena u to da se složeni kemijski proces evolucije odvio u atmosferi i u morima, Hoyle i Wickramasinghe smatraju da prapočetak cjelokupnog života valja tražiti u
kometima, tim sablasnim kuglama od prašine i leda koje lutaju Sunčevim sustavom. Oni ne vjeruju da se život na Zemlji razvio zbog povoljnih klimatskih uvjeta. Naš planet po njihovoj teoriji nije imao gustu atmosferu niti mora, vec je bio pust, zrakoprazan planet sličan Mjesecu. Atmosfera i mora su se formirali tek pod utjecajem objekata sličnih kometima izvan Sunčevog sustava. A kada su stvoreni povoljni uvjeti za život, otprilike prije četiri milijarde godina, onda je i »pao život s neba«.

POKAZATELJI IZ OBLAKA
Oni svoju teoriju potkrepljuju tvrdnjama da oblaci prašine u svemiru sadrže velike količine celuloze, najvažnije organske tvari na Zemlji, koja je jedan od najvažnijih sastojaka staničnih stijenki svih biljaka i drveća. Ako je to točno, a u oblacima je doista utvrđena prisutnost organskih tvari, onda je svemir ispunjen tvarima važnim za Žive stanice. One navodno ostaju u jezgri kometa, koja sadrži vodu i sve važne kemijske elemente, tako dugo dok se ne nađe za njih pogodan planet.
Hoyle i Wickramasinghe tvrde da te žive stanice još uvijek postoje u kometima Sunčevog sustava, da padaju na Zemlju i uzrokuju bolesti čim naš planet dospije u prašinu kometa, što se dogada vrlo često, jer kometi prilikom obilaska oko Sunca uzvitlaju prašinu. Prehlade i gripe su navodno tipične svemirske bolesti, Zanimljivo je da medicinski pojam influenca potječe iz 15. stoljeca, kada se vjerovalo da tu bolest uzrokuju zvijezde! Tako je jedno praznovjerje iz 15. st. danas u 20. st. postalo aktualno.
Neobično je da su tu teoriju provjeravali samo na osnovi pojave gripe među učenicima u Walesu. Hoyle i Wickramasinghe su proučavali medicinske izvještaje o pojavi gripe u školama u Walesu i utvrdili da se bolest nije prenijela u istoj spavaonici. Taj neočekivan rezultat ih je potakao na pretpostavku da se gripa nije prenosila zarazom, već da su je uzrokovali virusi iz svemira.

Utvrdili su da su azijsku gripu 1957. i hon gkonšku gripu 1968. uzrokovali virusi, koji su punih 77, odnosno 78 godina »padali« na Zemlju. Hoyle i Wickramasinghe su smatrali da su te epidemije komadići iz Halleve vog kometa koji svakih 75-78 godina obide oko Sunca. To je ujedno bio njihov jedini pokušaj da pojavu neke bolesti pokušaju dovesti u vezu s nekim kometom.
Ostale bolesti koje se svakodnevno pojavljuju uzrokuju virusi koji neprestano padaju iz svemira. Jedna od zaraza od koje se zasigurno najviše strahuje jesu boginje, koje haraju svakih nekoliko stoljeća. Oba znanstvenika su uvjerena da boginje uzrokuje neki dosad nepoznat komet koji kruži oko Sunca svakih nekoliko stoljeca. Danas smo srećom prilično poštedeni epidemija, za razliku od srednjeg vijeka kada su bolesti poput crne kuge desetkovale cijele narode. No, ipak se ne bismo smjeli prerano radovati, jer Hoyle i Wickramasinghe tvrde: »Doći će dan, kada će nas te bolesti iznova napasti iz svemira.«

Utvrdili su da su azijsku gripu 1957. i hon gkonšku gripu 1968. uzrokovali virusi, koji su punih 77, odnosno 78 godina »padali« na Zemlju. Hoyle i Wickramasinghe su smatrali da su te epidemije komadici iz Halleve vog kometa koji svakih 75-78 godina obide oko Sunca. To je ujedno bio njihov jedini pokušaj da pojavu neke bolesti pokušaju dovesti u vezu s nekim kometom.
Ostale bolesti koje se svakodnevno pojavljuju uzrokuju virusi koji neprestano padaju iz svemira. Jedna od zaraza od koje se zasigurno najviše strahuje jesu boginje, koje haraju svakih nekoliko stoljeca. Oba znanstvenika su uvjerena da boginje uzrokuje neki dosad nepoznat komet koji kruži oko Sunca svakih nekoliko stoljeca. Danas smo srecom prilicno poštedeni epidemija, za razliku od srednjeg vijeka kada su bolesti poput crne kuge desetkovale cijele narode. No, ipak se ne bismo smjeli prerano radovati, jer Hoyle i Wickramasinghe tvrde: »Doci ce dan, kada ce nas te bolesti iznova napasti iz svemira.«
Ako epidemije doista dolaze iz svemira, onda bi se određene bolesti morale ponavljati svake godine za vrijeme godišnjih pljuskova meteorita, tj. dok na Zemlju pada najgušča prašina kometa.
No, između pljuska meteorita i izbijanja bolesti, nije uočena nikakva veza. Osim toga dva bi pljuska meteorita, akvardis, koji pada na Zemlju svakog svibnja, i oriondis, koji dolazi svakog listopada, mogla potjecati od Hallevevog kometa, dakle, od one zvijezde repatice koju Hoyle i VVickramasinghe smatraju uzrokom azijske i hongkonške gripe. Zašto, dakle, te gripe ne haraju svake godine u isto vrijeme? Na to pitanje nitko nije dao odgovor.

IMA LI ŽIVIH BIĆA U SVEMIRU?
Teorija o bolestima iz svemira raspirila je žustre rasprave na području školske medicine, koja nije odobravala odstupanje od uobičajenih učenja mikrobiologije. Zanimljivo je da je najglasnija kritika došla od strane istraživača svemira Carla Sagana i njegova kolege Bishuna Kharea sa Sveučilišta u Cornellu. Oni ne vjeruju da u svemiru postoje celuloza ili slične molekule važne za život. Po njihovu mišljenju se zvjezdana prašina sastoji od složenih otpadnih estica kakve nastaju u laboratorijima kada se mješavina pliTeorija o bolestima iz svemira raspirila je žustre rasprave na podrucju školske medicine, koja nije odobravala odstupanje od uobicajenih ucenja mikrobiologije. Zanimljivo je da je najglasnija kritika došla od strane istraživaca svemira Carla Sagana i njegova kolege Bishuna Kharea sa Sveucilišta u Cornel lu. Oni ne vjeruju da u svemiru postoje celuloza ili slicne molekule važne za život. Po njihovu mišljenju se zvjezdana prašina sastoji od složenih otpadnih cestica kakve nastaju u laboratorijima kada se mješavina Teorija o bolestima iz svemira raspirila je žustre rasprave na podrucju školske medicine, koja nije odobravala odstupanje od uobicajenih ucenja mikrobiologije. Zanimljivo je da je najglasnija kritika došla od strane istraživaca svemira Carla Sagana i njegova kolege Bishuna Kharea sa Sveucilišta u Cornel lu. Oni ne vjeruju da u svemiru postoje celuloza ili slicne molekule važne za život. Po njihovu mišljenju se zvjezdana prašina sastoji od složenih otpadnih cestica kakve nastaju u laboratorijima kada se mješavina
Teorija o bolestima iz svemira raspirila je žustre rasprave na podrucju školske medicine, koja nije odobravala odstupanje od uobicajenih ucenja mikrobiologije. Zanimljivo je da je najglasnija kritika došla od strane istraživaca svemira Carla Sagana i njegova kolege Bishuna Kharea sa Sveucilišta u Cornel lu. Oni ne vjeruju da u svemiru postoje celuloza ili slicne molekule važne za život. Po njihovu mišljenju se zvjezdana prašina sastoji od složenih otpadnih cestica kakve nastaju u laboratorijima kada se mješavina pli

nova iz zvjezdanih oblaka, prije svega metana, amonijaka i vode, zrači ultraljubičastim svjetlom. Sagan i Khare vjeruju da se smeđa tvar koja pritom nastaje i koja nema nikakvo biološko značenje, u obliku malenih zrnaca poput čestica cađe raspršuje po oblacima.
Oni odlučno pobijaju Hovleovu i Wickra masingheovu teoriju dokazujući da organske tvari, pa tako i celuloza, moraju zbog svojih atoma vodika i ugljika biti zamjetljive na valnoj dužini od 3,4 mikrometra u svom infracrvenom spektru, ali to se nije nikad vidjelo pri infracrvenom promatranju zvjezdane prašine. Dakle, u zvjezdanoj prašini ipak nema celuloze, virusa niti bilo kakvih živih stanica. »Zvjezdano smece« Sagana i Kharea ipak sadrži nešto malo kisika i ne dopušta prodiranje svjetlosti u duboke slojeve; ono bi, dakle, moglo potjecati iz zvjezdane prašine. Hipotezu Hoylea i Wickramasin ghea, Sagan i Khare odbijaju sljedećim argumentom: čak kada bi život i nastao u svemiru »krajnje je nevjerojatno da biokemija tih vanzemaljskih organizama nalikuje onima na našem planetu«. Vrlo je mala vjerojatnost da bi se organizmi iz svemira, poput virusa gripe, mogli povezati s oblicima života na našem planetu.

~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31