BERMUDSKI TROKUT(drugi dio)-Mreža ukletih zona

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

petak, 08.05.2009.

Prikupljajući podatke o misterioznim nestancima brodova i aviona, američki je istraživač A. Sanderson otkrio da postoji točno deset područja u kojima se, s vremena na vrijeme, odigravaju nevjerovatni događaji!To nisu uvijek “trokuti”, vec ponekad “rombovi”, “krugovi”... Smješteni su gotovo simetrično s obje strane ekvatora - pet s jedne pet s druge strane - točno na 72. stupnju duljine, i svi se odlikuju stalnim magnetskim i drugim anomalijama.

ZEMLJA MRTVE LINIJE

O točnim lokacijama ukletih zona do sada se malo pisalo. Pored Bermuda i Vražijeg mora, one su smještene u zapadnom dijelu Mediterana, sjeveroistočno od Havaja (u sjevernom Pacifiku), uz sjeveroistočnu obalu Argentine, uz jugoistočnu obalu Afrike, u Tasmanskom moru, u istočnom dijelu Indijskog oceana, u zapadnom dijelu Indijskog ocena (uz jugozapadnu obalu Australije) i u, po mnogo čemu jedinstvenom, predjelu - u “zemlji mrtve linije” - u Afganistanu!
Ukoliko su A. Sanderson i njegove pristaše u pravu, onda je naš planet obavijen veoma preciznom mrežom ukletih zona, koje su podjednako udaljene jedna od druge. Ako u ta misteriozna podrucja uključimo i polove, onda mreža izgleda kompletna - dvanaest nevjerojatnih područja u kojima se događaju čudni i neobjašnjivi nestanci!
Istražujuci ova opasna područja, američki su i ruski znanstvenici otkrili brojne zagonetke na koje nisu našli racionalne odgovore. Odakle, na primjer, “izviru” golemi unutarnji valovi u oceanima i kakva je njihova sudbina kada se ne pojave na povrsini mora? Zašto voda ispod ekvatora, na dubini izmedu 200 i 600 metara, relativno uskom strujom teče u suprotnom smjeru od površinskih morskih struja? Zbog čega se nad tom strujom povremeno (ili uvijek?) stvaraju valovi, kao na “zmijolikom konopcu”, ponekad dugi čak i nekoliko tisuća kilometara? Kako je izgledao ocean prije milijardu ili vise godina? Kako oceani utječu na sve uočljivije promjene klime na našem planetu i kakva je njihova uloga u svemu tome?
Na drugoj je strani, veliki broj stručnjaka iz različitih područja znanosti, pokušavao proteklih desetljeća objasniti uzroke zagonetnih nesreća i misterioznih nestanaka, te proniknuti u tajnu (ne)prirodnih mehanizama, koji vladaju u ukletim područjima.
Ralph Barker, autor knjige “Velika misterija u zraku”, pise da određena otkrića nekih fizičara upučuju na opasne gravitacione čestice materije. On smatra da “materija koja se ne podvrgava zakonima sile teze, a narav joj je protivna prirodi materije Zemlje, posjeduje golemu eksplozivnu snagu kad dođe u dodir sa zemaljskom materijom...” i da se “lokalizira u određenim područjima Zemlje”.
Glasovita je i hipoteza o “skoku u vremenu”. Riječ je o tome da magnetske bure, koje izazivaju radio-smetnje, mijenjaju magnetsko polje našeg planeta, a mozda mijenjaju čak i silu tezu. U određenim uvjetima i okolnostima, koje znanost još uvijek nije uspjela definirati i, dakako, objasniti, te pojave, mozda, mogu izazvati pomak brodova i aviona u druge točke prostorno-vremenske dimenzije!

NESTALI 10 MINUTA!!!

Bilo je slučajeva - najčešće u Bermudskom trokutu - da su se zrakoplovi sa zadaće vraćali mnogo prije nego što je trebalo, kao da su letjeli uz nevjerojatnu snagu povoljnog vjetra. A atmosferske prilike, registrirani u vrijeme tih letova, nisu mogle izazvati slične otklone. Pretpostavlja se da su se u tim slučajevima zrakoplovi samo “očesali o krajičke” nastalih anomalija, dok su prolazili pored nekakve “prostorno-vremenske rupe”!
Naravno, ova teza zvuči vise nego fantasticno, jer je do danas nitko nije uvjerljivo objasnio. Ali, to nikako ne znači da je “izvan pameti”.
Dogodilo se to 1970. godine u zrakoplovnoj luci Miami. U glavnoj ulozi je bio putnički zrakoplov kompanije National Airlines, koji se - pod kontrolom radara - sa 127 putnika sa sjevero-istoka približavao svom odredištu. Iznenada, a to i jeste ono što se ne da nikako racionalno objasniti, zrakoplov je nestao s radarskog ekrana i ponovo se pojavio tek nakon deset minuta, kada je već u zračnoj luci dignuta uzbuna. Zrakoplov se zatim prizemljio bez ikakvih poteškoća.
Iskusni pilot i članovi posade bili su iznenađeni zaprepaščenošću personala Kontornog tornja, posto se po njihovom uvjerenju nije dogodilo nista neobično. Tada je jedan od kontrolora leta ljutito reagirao:
- Zaboga prijatelju, pa vi punih deset minuta naprosto niste postojali!
Sada je i pilot bio zbunjen.
- Kako? - upitao je.
- Pogledajte u vaš sat!
Tada je pilot sravnio vrijeme na satovima posade i u zrakoplovu s vremenom u zrakoplovnoj luci. Rezultat je bio vise nego apsurdan: satovi u zrakoplovu i satovi njegove posade, kao i putnika, zaostajali su za regularnim vremenom - deset minuta! Sve ovo je bilo utoliko čudnije što dvadesetak minuta ranije, pri obaveznom sravnjavanju satova, nije bilo - nikakvih razlika!
Slični su slučajevi zabilježeni u još nekim krajevima i podnebljima našeg planeta i govorenje o njima oduzelo bi nam dosta vremena i prostora. S toga ćemo navesti samo još jedan.

SUDAR S PROŠLOŠĆU

Događaj se odigrao u ljeto 1961. godine u zračnom prostoru drzave Ohio (SAD). Leteći kroz teške kišne oblake, jedan je američki pilot primijetio da pravo na njega leti neki drugi zrakoplov. Zbunjeni i preplašeni pilot, učinio je sve kako bi izbjegao tragediju. To mu je pošlo za rukom iako nije u potpunosti izbjegao opasni susret - okrznuo je krilom nepoznati zrakoplov!
što se dalje dogodilo? Da li je udarac bio tragičan za nepoznatog pilota koji mu se našao na liniji leta?!...
Pilot je pogledao ispod sebe i s olakšanjem konstatirao da do tragedije nije došlo. Pogledao je pažljivije: nepoznati je avion bio muzejski primjerak dvomotorca od drveta i kanvasa, model starinskog aparata koji se proizvodio davno, jos prije Prvog svjetskog rata!
I sam je zrakoplovac izgledao nekako staromodno. Na sebi je imao kožno odijelo, kožnu kapu na glavi i ogromne naočale. Sljedećeg momenta, stari je zrakoplov skrenuo u stranu, uletio u neki oblak i - nestao!
Kada se spustio na obližnji aerodrom, pilot o čijem je doživljaju riječ, prijavio je da se “neki idiot nalazi u zraku u svom zakrpanom, starom zrakoplovu” i da stvara kaos u avio-saobračaju. Međutim, kada je kasnije provjeravao podatke u Kontrolnom tornju, saznao je da nigdje nije bio primijećen stari zrakoplov s kojim se za malo sudario. Pretražio je i listu dozvola za letenje, ali ni u njoj nije našao nikakav podatak o starom zrakoplovu!
Cijeli doživljaj ostao bi mu u sjećanju kao jedan od najdramatičnijih i najmisterioznijih u životu da nekoliko mjeseci kasnije iz novina nije saznao za neobicno otkriće: zrakoplov, upravo onakav s kakvim je, na sreću, izbjegao sudar, bio je pronađen na nekoj livadi prekriven sijenom.

Istodobno je istražna komisija, a to je ono što još uvijek zbunjuje znanstvenike, detaljno ispitujući stari zrakoplov, nedvojbeno zaključila da se aparat nalazio na tom mjestu, dakle, na livadi, posljednjih nekoliko desetljeća i da za to vrijeme zasigurno nije uopće letio. Nije ni mogao, jer je bio već u raspadajućem stanju!
Ali, ni to nije bilo sve: u pilotovoj kabini pronađen je stari dnevnik u kome je pilot zabilježio i neobićni doživljaj, koji je doživio prije više od 50 godina:
“Leteći kroz oblake”, zapisao je stari zrakoplovac “najednom sam se našao nasuprot ogromne srebrne letjelice nalik zrakoplovu, koja me je okrznula svojim srebrnim krilom. Momenat kasnije, sjajni se zrakoplov okrenuo i nestao u drugom oblaku!”
Pilot iz Ohia je bio krajnje iznenađen ovim otkrićem. Dnevnik je odmah odnesen ekspertima civilnog zrakoplovstva, koji su bili uvjereni da je cijeli slučaj bio izmišljen, a dnevnik da je bio falsificiran. Međutim, iznenađenju nije bilo kraja kada se ispostavilo da je dnevnik stopostotno autentičan, a posljednje bilješke u njemu da su stare najmanje - pet desetljeća!
Ovo je, uistinu, jos vise zbunilo znanstvenike, pa je formirana nova komisija eksperata, koja je detaljno pregledala stari zrakoplov. I sto je otkrila?

NEVJEROJATAN DOŽIVLJAJ

Na jednom dijelu zrakoplova otkriven je trag boje i aluminija. Ovi ostaci su detaljno ispitivani i provjeravani i u znanstvenim laboratorijima, ali nije bilo sumnje u to da se radi o materijama od kojih se izrađuju – moderni avioni!
Kako objasniti ovaj nejerovatni slučaj? Da li se na našem planetu, pod određenim okolnostima, događaju “vremenska preklapanja” ili nekakve kaotične vremensko-prostorne anomalije?!…
Na ovo pitanje je dosta teško odgovoriti, ali uporni novinari su u arhivama Oksforda otkrili jos jedan “dokaz” da je to izgleda moguće. Evo ćime oni to dokazuju…
Događaj o kojem će biti riječi odigrao se u Versaju (Francuska) davnog 10. srpnja 1901. godine. Glavne ličnosti su bile dvije engleske učiteljice, dakle, za to vrijeme veoma obrazovane osobe. Njihova imena su Elinora Chordan i Charlota Meberly.
Kada su tog dana pune ushičenja ušle u Versajski park I došetale do jednog zelenog proplanka, najednom su počele da osjećaju kako se oko njih sve mijenja. Do njih je počeo dopirati neobično zucan zvuk, a oko njih ambijent je poprimao nekakav drugačiji izgled. Ispred njih je, na neki čudan način, nestajalo predivne aleje i – Elinora i Charlota su ulazile u neko drugo vrijeme!
Ulazile su u – prošlost!
Naravno, engleske učiteljice su bile silno zbunjene, ali I nemoćne da bilo što poduzmu. Nastavile su sa šetnjom jedna drugu šapatom ohrabrujući. Pored njih su prolazili francuski plemici iz vremena Marije Antoanete; podalje su dvorkinje o nečemu glasno raspravljale; bastovani su strpljivo dotjerivali zeleno rastinje; čuo se zveket starinskih kočija, sve skupa, prizor jednog davnog vremena bio je dosta kompletan i, nadasve, ubjedljiv!
Koliko su dugo boravile u drugoj vremenskoj dimenziji, čciteljice nisu mogle da objasne čak ni u svojim detaljnim bilješkama, kojima su zapanjile čitav znanstveni svijet svog vremena. Sjećaju se svoje prevelike zbunjenosti, ali i takvih detalja koji su, kasnije, znanstvenike ubijedili da Engleskinje u Versaju nisu maštale i sanjarile, vćc da je njihov doživljaj “po svoj prilici autentičan, ali i neobjašnjiv”!

UTJECAJI SUNCA I MJESECA

Rješenje misterije Bermudskoga trokuta traži se i u osobinama meteoroloških uvjeta, što ih karakteriziraju promjenjljivost vremena i česti uragani. Time se, međutim, ni izdaleka ne mogu objasniti svi tajanstveni slučajevi zabilježeni u ostalim ukletim područjima.
Neki stručnjaci drže da se uzrok nalazi u morskim potresima - iznenadnome pomicanju morskog dna, što moze stvoriti val poput oblakodera, visok cak i do 60 metara, i proizvesti vrtlog koji je u stanju usisati svaki brod ili zrakoplov. Ali, ni seizmički udari, ni divovski valovi ne mogu ostati nevidljivim, a njihovo orgijanje nije zabilježeno ni u jednom slučaju nestanaka brodova i zrakoplova.
Ruski znanstvenik, nekadašnji sef katedre za fiziku moskovskog inženjersko-građevinskog instituta, dr. Aleksandar Jeljkin, smatra da rješenje bermudske zagonetke treba tražiti na drugom mjestu.
Analizirajući svaki ponaosob slučaj nestanaka brodova i zrakoplova u ukletom Bermudskom trokutu, on je uočio da se “momenti njihova nestanka” ponavljaju po sasvim određenim zakonitostima koje su u svezi s astronomskim pojavama. Preciznije, do nestanaka dolazi uvijek u okolnostima kada se naš planet, Mjesec i Sunce, na svojim svemirskim putanjama, nađu u određenim točkama, pod određenim kutovima i na stanovitim međusobnim udaljenostima.
Poznato je - veli dr. Jeljkin - da se naš svemirski dom, planet Zemlja, okreće u beskrajnim prostranstvima vrlo kompliciranom putanjom. U toj “plovidbi” neprekidno se mijenjaju koordinate Zemlje u odnosu na Sunce i Mjesec, koji također ne stoji na jednom mjestu. U tim različitim međusobnim odnosima dolazi i do različite snage međusobnih utjecaja tih tijela jednoga na drugo. Kako je k tome Zemlja još i spljoštena na polovima, to Sunce i Mjesec snažnije privlače one njezine dijelove koji su im blize, to jest ona područja oko ekvatora. Pri tom nastaju različite sile i protusile koje kao da žele izmijeniti zamišljenu osovinu oko koje se okreće naš planet. Te sile najsnažnije djeluju - zbog položaja u kojima se nađu Zemlja, Mjesec i Sunce - u prosincu i lipnju, a najslabije u ožujku i rujnu!...

ZEMLJA POPUT KRISTALA

Osim tih fenomena, dr. Jeljkin podsjeća i na sile što utječu na plimu i oseku. Ni njihova snaga i usmjerenost nisu stalne, nego se mijenjaju. Najsnažnije su u doba “mladoga” i “punoga” Mjeseca. Putujući oko Zemlje, naš nebeski susjed - podsjeća dr. Aleksandar Jeljkin - čas nam je bliži, a čas se udaljuje. Kad se nađe u najbližoj točki prema našem planetu, njegova je privlačna snaga 40 posto veća od one kad je Mjesec najudaljeniji od Zemlje.
- Kružeći istim putanjama Sunce, Zemlja i Mjesec dolaze u određenim vremenskim razdobljima u “zakonite” međusobne položaje u kojima se ponavlja djelovanje međusobnih sila. U takvim trenucima, u Bermudskom trokutu i drugim ukletim područjima, moguće su i takve prirodne pojave kao što je pokretanje magme duboko, ispod oceanskog dna, usljed čega dolazi do anomalija u magnetskim polovima Zemlje. To opet onemogućuje funkcioniranje kompasa i svih drugih brodskih instrumenata za orijentaciju, zaustavljaju se satovi, elektricni i elektronski uredaji, bas kako to opisuju rijetki sretnici, koji su preživjeli na nastradalim brodovima i zrakoplovima...
U prilog svemu sto je rečeno nemoguće je zaobići i zanimljivu pretpostavku Jeljkinovih kolega, ruskih istraživaća Nikolaja Goncarova, Valerija Makarova i Vjaceslava Morozova. Oni promatraju Zemlju kao svojevrsni golemi kristal, obložen velikim pločama. Njihova je prva shema dodekaedar, tijelo sastavljeno od dvanaest petokuta.
Druga je shema ikozaedar, koji se sastoji od dvadeset trokuta. Pri spajanju tih shema, dobija se na globusu kostur Zemlje-kristala, a u kristalu dolazi do najzanimljivijih pojava na rebrima i čvorovima mreže.
Cini se da na spojevima poliedara dolazi do mnogih globalnih lomova Zemljine kore, a na čvorovima, gdje se sastaju vrhovi trokuta - sve svjetske magnetske anomalije, središta najvećega i najmanjega atmosferskog tlaka, najveće naslage korisnih ruda, čak i izvorišta najstarijih kultura i glavna zimovališta ptica-selica!
Jedan od čvorova točno poklapa Bermudski trokut, drugi japansko Vrazije more, a ostali se slažu s preostalih osam “područja nestanka”. Dakako, to je tek “luda zamisao” i zasad ništa više, ali - kako bi se reklo - sve se slaže!
Bez obzira na sve, posljednjih se godina u ukletim područjima obavljaju intenzivna, složena geomagnetska, gravitacijska, meteorološka i druga znanstvena istraživanja, a uključena je čak i svemirska tehnika. Sve se čini ne bi li se ušlo u bit bermudske misterije i otkrili razlozi nestanaka brodova i zrakoplova. No, ocean za sada uspješno odolijeva svim pokušajima, duboko skrivajući svoje stare tajne.
A jedna od njih, nesumnjivo su i fantomski otoci..

Pošto sam se raspisao o bermudskom trokutu za vaše i moje veselje biti će još postova o ovome,ali za sada ću ostaviti po strani...NASTAVLJA SE
Sutra se kreće sa novim postom,novom misterijom koja će vas također držati budnima...Pozdrav do tada

~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31