MALI SUNCOKRET

26.04.2015., nedjelja

Prilog uz:




thumbup




sretan

P.S.

Za razliku od ovog, pokušaj da pronađem izvorni tekst "osoba tjedna" i ostavim link, bio je bezuspješan…te sam se snašla.




- 12:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.04.2015., petak

Jedna knjiga


Ima knjiga kroz koje se teško probijate i od kojih odustajete nakon svakih nekoliko stranica. Ali ipak ne odustanete, nego nastavljate tražiti onu nit koja će vas napokon pogurati i povući na čitanje. Zna se desiti da je i ne pronađete, ali nekako dogurate do njenog kraja, i zadovoljno odahnete.

Jedna od takvih teško prohodnih knjiga, bila mi je ova nedavno „savladana“, iz koje u Noći knjige 2015. ostavljam odlomak:

„Veruj mi, ni kod jednog italijanskog majstora nema tvoje poezije, tvog ubeđenja, tvoje osećajnosti, čistote i sjaja tvojih boja. Ali su njihove slike uverljivije i mnogo više liče na sam život. Oni ne slikaju kao da svet vide s balkona nekog minareta, zanemarujući ono što nazivaju perspektivom, već slikaju sa ulice, a ako to ne, onda iz unutrašnjosti prinčevske sobe zajedno s njegovim krevetom i jorganom, stolom, ogledalom, njegovim tigrom, ćerkom i novcem; znaš, oni slikaju sve.
Ne nasedam ja na sve što oni rade; kada slika nastoji da imitira svet, meni to deluje kao niskost i vređa moja osećanja. Ali slike koje oni izrađuju tim novim postupcima, imaju takvu jednu privlačnost!

Sve što oko vidi, oni slikaju onako kako to oko vidi.

Oni slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo.“
*

*


Dobro je, i sreća je, što sam svog omiljenog književnika upoznala daleko prije, čitajući: „Snijeg“, „Crnu knjigu“, „Belu tvrđavu“ „Druge boje“, „Muzej nevinosti“, „Novi život“, „Dževdet-bega i njegove sinove“, „Tihu kuću“, pa i „Istanbul“.

U suprotnom, moglo se desiti da odustanem…

Koja bi to šteta bila… odustati od pisca i njegovog djela, zbog jedne knjige koja ti nije sjela.

I bilo bi mi žao, jer, nikad ne bih saznala kako i koliko mogu voljeti
Orhana Pamuka.

*

06. 05. Dodatak:

(obavezno pročitati, :-))



„Ja sam čitavog života potajno priželjkivala izradu dve slike, a da to nikome nisam smela da otkrijem.

1. Želela bih svoju sliku. Ali znala sam koliko god se trudili, to ne bi mogli da izrade, jer čak i kada bi moju lepotu mogli da vide onakvu kakva je, nijedan od padišahovih minijaturista, nažalost, ne bi mogao da veruje da je lice neke žene lepo ukoliko joj oči i usne ne bi nacrtao kao u Kineskinje. Da su me, kao što bi to stari majstori iz Herata učinili, nacrtali kao neku kinesku lepoticu, oni koji me viđaju i poznaju, možda bi i uspeli da razaznaju da iza lica te lepe Kineskinje leži moje lice. Ali oni posle nas, čak i da shvate da moje oči zapravo nisu bile iskošene, uopšte ne bi mogli da razaznaju kako je izgledalo moje lice. Koliko bih ja srećna bila da mi je da danas, u starosti što je provodim uz utehu mojih sinova, imam sliku svog lica izrađenu kad sam bila mlada!

2. Ono nad čim se u jednoj svojoj mesneviji pitao Nazim Plavokosi, pesnik iz Rana: želela bih sliku sreće. Veoma dobro znam kako bi trebala da bude urađena. Želela bih sliku majke; da ima dvoje dece; da mlađe smešeći se drži u naručju i doji, a ono na njenim ogromnim grudima sa osmehom sisa, a da joj se oči susreću sa očima starijeg, malko ljubomornog brata. Želim da ja budem majka na toj slici i želim da slika bude urađena postupkom starih heratskih majstora koji prikazujući pticu na nebu na toj slici tako kao da ona u isto vreme i leti i zauvek srećno na nebu visi, zaustavljaju vreme. Znam, nije lako.


Moj sin Orhan, koji je toliko nepromišljen da pokušava u svemu da bude razložan, već godinama me podseća na to da heratski majstori koji bi zaustavili vreme mene nikada ne bi mogli da nacrtaju onakvom kakva sam, objašnjava mi kako franački majstori koji, sa svoje strane, neprestano crtaju lepe slike majke koja grli sina, uopšte ne bi mogli da zaustave vreme i govori mi kako moja slika ionako ne bi mogla da bude izrađena.

Možda je u pravu. Čovek u suštini ne traga za osmehom na slici sreće, već srećom u životu. Znaju to slikari, ali to je i ono što ne bi mogli da naslikaju. Zbog toga na mesto sreće življenja, postavljaju sreću posmatranja.

Zato sam ja ovu priču koja se ne bi mogla oslikati, ispričala svom sinu Orhanu, da je možda on napiše. Bez snebivanja sam mu dala pisma koja su mi slali Hasan i Crni i crteže konja na kojima se mastilo razmazalo, nađene kod sirotog efendi Otmenog. Orhan je stalno razdražljiv, mrzovoljan, nesrećan, a uopšte se ne boji da prema onima koje ne voli ne bude nepravedan.

Zato pazite, ne verujte mu ako je Crnog opisao smetenijim no što je bio, naše živote težim, Ševketa gorim, a mene lepšom i nevaspitanijom no što jesam. Jer nema laži koju taj izvalio ne bi da bi mu priča lepa i uverljiva bila.“



Orhan Pamuk, Zovem se Crveno, Geopoetika, Beograd 2013.








- 00:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.04.2015., srijeda

Teško smo se večeras rastali...


Hvala Arsenu!

Hvala Štuliću.

Hvala Milici, Loši, Zapadnom kolodvoru i Danilu, i gostu iz Slovenije.

Hvala Ivici, Ljubi, Fabijanu i Kemi.

Hvala Ines ...



Hvala ti Rade.
kiss , party






I, hvala Šeširima...





P.S.

Izdaleka i izbliza:






- 00:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2015., subota

„Vrijeme je, draga, vrijeme je“



Vrijeme je, draga, vrijeme je

Vrijeme je, draga, vrijeme je
Vrijeme je da se kaže,
vrijeme da se mora.
Vrijeme se u meni slaže,
k'o raspuknula kora.
Vrijeme se olujno vije,
vrijeme me napokon treba.
Uspinju se kletve
do ovog tmurnog neba.
Da li sam dovoljno znao,
za tebe riječi prave?!
A sve sam čini se dao,
sve od snova i od jave.
Vrijeme se u meni množi,
moji slavni trenuci.
Vrijeme se upija u koži,
vrijeme su nebeski zvuci.
Vrijeme je, draga, vrijeme je...

I ne pitaj me zašto,
i ne pitaj me kako.
Bilo je neke sreće,
al' bio je i pako.
Znam trebalo bi reći,
a srce bi da šuti.
Vrijeme su naši
ugasli minuti,
sve što smo dali.
Što još zavjetno se moli,
krade nam mladost, ubija do boli...
I kako da se nadam,
i što da se kaže.
Ovo vrijeme krade,
ovo vrijeme laže.
Vremena ta, vremena ta...

Potamnjeli kipovi,
od bronce i mjeda.
Ulice razdrte
od žute kiše.
Svuda oko nas
mrak i bijeda.
Ni što smo voljeli
ne voli se više.
A kad svijetlo mine
u okrilju noći.
Bit ćemo skupa
mrak i tama,
ti ćeš mi prići,
ti ćeš mi doći.
Na vrhovima prstiju
tiha i sama.
Dragana moja, moja dragana...
Dragana moja, moja dragana...



P.S.

Rade opet ima pjesmu za „mene“, a ja, opet, ulaznicu za njegov koncert.





- 23:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.04.2015., četvrtak

KAD SE SLOMI...

ŠTIKLA




Postoji jedan trenutak u životu žene kada shvati da nije više u „igri“. Nema pravila kad i kako on stiže, ali te stigne. Slomi se štikla. Nestaju pitanja, jer odgovore znaš. Starenje je tu, s nama i u nama.
Nije to samo svijest o količini bora i celulita kao trajnim ukrasima, nego... o uzaludnosti, o rastanku s dragim dijelom sebe i zrncem ženske „moći“.
Upoznajete nove strahove, osluškujete svoje tijelo i razmišljate dublje o svakoj vrsti boli koji vas budi i prati u san, a bioprognozu s ozbiljnošću pratite. Vraćate se često izvjesnosti prošlosti kao utočištu, a budućnost vas plaši slikama već viđenih tuđih života. Mudrost kao oslonac i najjači saveznik, uporište i putokaz, dolazi sporo i djeluje neuvjerljivo.
Tako živite svoje danas. Prebirete po željama kojih je sve manje ili ih više ne prepoznajete kao svoje. Spuštajući se s „visoke potpetice“, kao da silazite sa nekog svog „trona“… Pripremate se za nove uloge koje život znače, i lagano zaostajete za sobom.
Istovremeno teče i proces izvana. Ljudi vas doživljavaju upravo tako kako se i osjećate. Emitirate nesvjesno signale „poraza“, pa umjesto onog raskošnog:

„Jaooo, što doobrooo izgledaš“,

čujete, stidljivo i skromno, često reda radi izgovorenu frazu:

„Super izgledaš… za svoje godine.“

Ili:

„Danas si mi baš svježa, za razliku od prošlog susreta.“

Ma koliko se trudili da ublažite starenje, vrijeme vas nepotkupljivo potkrada. Iskre u vašim očima umorno sjaje. A vaši pogledi lijeno se mimoilaze s poznatim radostima i sitnim tajnama. Još se samo vi okrećete za sobom.

*

Ima Kundera zgodan prizor u romanu „Identitet“:

Sa terase hotela omiljenog ljetovališta, muškarac pokušava pogledom pronaći svoju suprugu koja se ranije spustila na plažu. Ne uspijeva, jer omađijan morem i suncem, traži atraktivnu ženu i iščezlu sliku s nekih prošlih ljetovanja na istom mjestu.
Istovremeno, supruga u kupaćem kostimu lagano korača plažom, i neprimijećena od bilo koga, sjetno se suočava sa spoznajom:

„Muškarci se više ne okreću za mnom.“

Što sve nisu radili, (u nastavku romana), da povrate odbjeglu sliku sebe, da probude zaspalu želju, i ožive ugasle snove.

*

Iako složenost življenja ostavlja dosta prostora za poneko nadrastanje sebe od prije, neka naša Mala Sunca se polako i neminovno gase. Sve skupa, nije ružno, a možda ni tužno; samo konstatiram.

P.S.

I da nije bilo slučajnog net susreta sa (baš) ovim štiklama, a i simbolom
plaže,



vjerojatno se danas ne bih vraćala temi započetoj nekim prastarim postom (26. 07. 2008.), i knjizi, davno pročitanoj.


(Slike s portala www.cromoda.com)


- 16:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.04.2015., utorak

PROLJETNI MIX


Proleće


Sunce se, eno, kao vreteno
nad gradom vrti i glavom klima.
Sve je u meni danas šareno.
I u tebi je možda šareno.
U nama svima šarenog ima.

Bila je zima.
Prošla je zima.

Tu negde, blizu al' ne znam gde je,
vetar se topli vrti i smeje,
čupka nam kosu i krošnje njiše.

Bile su kiše.
Prošle su kiše.

Sad sunce, eno, kao vreteno
ispreda gradom nešto šareno
i – miriše.

Reci mi zašto s tobom u hodu
odjednom danas govorim tiše
i zašto misli nekud odu,
pa samo trepćem i ništa više?

Kad ispod lipa senke se ruše,
zašto sam tako odjednom smušen,
pa kad te kući iz škole pratim,
sve ne bih hteo da se vratim.

Već dugo stojim i dugo ćutim
pod vetrom toplim i suncem žutim,
a u glavu mi nebo stalo i još malo
Čega malo? Svega pomalo!

Ako se setim, ja ću ti reći
i – uteći.


Miroslav Antić








Tijelo i proljeće


Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Vesna Parun








Proljeće koje nije moje


Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.

Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.

Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.


Dobriša Cesarić








Prolećna pesma


Osećam večeras dok posmatram laste
i pupoljke rane
kako srce moje polagano raste
k’o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k’o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako čezne za svim što bi život mog’o
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo;
tako su velike čežnje mu i nade.

Osećam, da dosad sve je bilo šala
moga srca vrela;
da još nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela.

Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni’,
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.

Desanka Maksimović




- 15:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.04.2015., subota

„Rukuju se rukuju…“


Kažem ja Njoj, uz želje za sretan put i ugodan odmor:

Ti uvijek tamo gdje se kroji povijest Svijeta, ha ha…
Od Zida u ljeto pred rušenje do pješčane plaže sa 60 hotela u nizu, baš pred rukovanje.

Smije se Ona, pa veli:
Samo pratim Sunce…




P.S.

Dok čekam slike s putovanja po Kubi dijela svoje obitelji, raduje me ovo rukovanje.
Ma gdje bilo i ma što sad značilo, bitno je da se ipak dogodilo.



*

Uz odabranu sliku s neta, najsličniju onoj koja živi u mom sjećanju na najdraži dio bakine uskršnje trpeze, želim sretan Uskrs svima koji danas slave.



- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.04.2015., subota

ANIN CVIJET

Kako ne mogu danas kupiti ni u jednom od 60 naših gradova omiljeni cvijet drage
Ane Rukavine, simbolično se priključujem humanitarnoj akciji Foruma žena SDP-a.
Na rođendan mog oca, koji je umro mlad od leukemije na isti dan kada i neprežaljena djevojčica Nora Šitum, sjetno i s nadom, na zaslonu mijenjam sliku:






*



Sretan Uskrs!




*

Hvala mojoj susjedi, koja mi je danas uz puno svježih jaja poklonila
i jedan pisanac,
kiss



- 11:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.04.2015., četvrtak

Jedan toranj i dva mosta


Google je prekjučer prigodnim Doodleom obilježio 126. godišnjicu otvorenja Eiffelovog tornja. Matematički slijedi da bi sarajevski Eiffelov most ovu godinu trebao slaviti 122. rođendan.

*

Ponekad se čudom čudim kako to da Ajfelov toranj nisam dosad vidjela, a od djetinjstva živim tu želju, rođenu teškim mirisom parfema iz plave bočice sa njegovom slikom, koji je netko od pariških turista donio u moju kuću.





A i „ko bi reko“ da će mi Ajfelov most biti sve udaljeniji, a u mladosti je bio na dohvat… i ruke, i noge.

No, za utjehu, ima jedan drugi Ajfelov most, s kojim starim i koji mi je na sreću svakodnevno pri oku. Ponekad, sedacijom i užitkom, zna mi nadoknaditi propuštene tornjeve i odnesene mostove.
"Projektirao"
ga je naš književnik, a iz dana u dan ga grade odabrani neimari, najčešće riječju, a znaju i crtežom, slikom i zvukom. Uskoro će i njemu rođendan, prvi okrugli, a za svoje godine je čudesno, tornjevski visok, i razgranat, i golem kao što rijeke velikana riječi znaju biti.

Ili, kako reče jedan od mosto-graditelja:

„Velika literatura jeste velika baš po količini nas koji se u njoj nalazimo.“

Dragan Velikić, 29. 03. 2015.

P.S.

A na ovo tulim od utorka u podne.





- 14:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (11)
Svibanj 2015 (12)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (10)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (9)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (2)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (12)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (9)
Svibanj 2013 (14)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se