PROLJETNI MIXProleće Sunce se, eno, kao vreteno nad gradom vrti i glavom klima. Sve je u meni danas šareno. I u tebi je možda šareno. U nama svima šarenog ima. Bila je zima. Prošla je zima. Tu negde, blizu al' ne znam gde je, vetar se topli vrti i smeje, čupka nam kosu i krošnje njiše. Bile su kiše. Prošle su kiše. Sad sunce, eno, kao vreteno ispreda gradom nešto šareno i – miriše. Reci mi zašto s tobom u hodu odjednom danas govorim tiše i zašto misli nekud odu, pa samo trepćem i ništa više? Kad ispod lipa senke se ruše, zašto sam tako odjednom smušen, pa kad te kući iz škole pratim, sve ne bih hteo da se vratim. Već dugo stojim i dugo ćutim pod vetrom toplim i suncem žutim, a u glavu mi nebo stalo i još malo Čega malo? Svega pomalo! Ako se setim, ja ću ti reći i – uteći. Miroslav Antić Tijelo i proljeće Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata. Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine. Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata, razmakni bolne zavjese da gledam u modrine. Oživi šaptom ploda, tiha družice moja, promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče! Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja, mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče. Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom. Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni. Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom. Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni! Vesna Parun Proljeće koje nije moje Ja ne vidim od svoje sjene Ni sunca, ni te mlade boje. Proljeće svuda sja i cvate, Al ono nigdje nije moje. Ne živim u njem, već sa strane. I kuda god mi noga krene Na svim je putovima radost, A sva je radost izvan mene. Bez pokoja sam. Kakvom tugom Kažnjava život svog bjegunca! Nijedna zraka nije moja Od ovog svima danog sunca. Dobriša Cesarić Prolećna pesma Osećam večeras dok posmatram laste i pupoljke rane kako srce moje polagano raste k’o vidik u lepe, nasmejane dane; kako s mladim biljem postaje sve veće i lako k’o krilo, i kako mu celo jedno nebo sreće i pakao bola ne bi dosta bilo; kako čezne za svim što bi život mog’o lepog da mu dade, i da mu ničega ne bi bilo mnogo; tako su velike čežnje mu i nade. Osećam, da dosad sve je bilo šala moga srca vrela; da još nikom nisam ljubav svoju dala koliko bih mogla i koliko htela. Da ima u meni cela nežna plima reči nerečeni’, da bih srce mogla poklanjati svima i da opet mnogo ostane ga meni. Desanka Maksimović |
< | travanj, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |