MALI SUNCOKRET

30.10.2014., četvrtak

Uz Dan mrtvih


i četvrtu godišnjicu smrti,



za POETESU.



Kad bi se moglo otputovati


Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer oni koji plaču polako će se utješiti
a oni koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojim sam plakala.

I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.


VESNA PARUN

- 23:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2014., utorak

" Milenama"


Gledam nas.
Uz moje, lica „mojih Milena“ su ozbiljna u svom lijepom reljefu od bora. Ispisuju anatomiju naših godina, vrhove uspjeha, doline sreća, ulubljenja poraza, brežuljke snova, taloge oborina i tuga, vijugave staze suza, livade sunčevih smijalica, ceste praznih hodova, planine briga, i uvijek mi mirišu na dim i pomade.
I jako ih volim, naročito ove godine, kada o stogodišnjici Velikog rata, i nas tri slavimo šezdeset godina našeg postojanja.
Godinu smo započele poklonjenim knjigama, i nije slučajno, a bilo je slučajno, da je izbor pao na onu koja mi baš nedostaje u biblioteci, a nekad sam je imala, pa poklonila, a moje prijateljice to dobro znaju. Knjiga počinje sa:

„Jesen, i život bez smisla“,

a onda negdje nastavlja:

„Pušiti, kaže jedna turska reč, znači sedeti na oblacima i smešiti se na zemlju".

Da, tako smo započele godinu, i poželjele nam zdravlje, i sretne okrugle rođendane, i sreću našim najbližima, i ostvarenje putovanja Šarganskom osmicom, i za pretkraj godine, po posebnoj želji jedne od nas, odlazak na koncert Andree Bocellija.
Ovogodišnje beskrajne kiše su omele putovanje, zdravlju i sreći nas i najbližih se nadam, knjigu ponovo čitam, a dolazak na koncert očekujem :-); karte su mi „v žepu“...

Drage moje, kada pomislite kako je sve brzo prošlo, i bilo teško, i bilo lijepo, i kako će biti… udahnite, osmjehnite se, i osmijehom licem ispišite: dobro je što smo još ovdje.

Takve vas čekam i trebam.





Arsen Dedic, Milena

(Datum prijenosa: 3. svi 2009. Kanal von chickomi)




Novi Fosili - Milena (2001) live spot HQ

(Datum prijenosa: 16. sij 2012. Rock2105b)



„Jesen, i život bez smisla. Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora, i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, žuta drveta. Gde je život? One krvave, crvene, tople šume, nepregledne poljske šume, kako me umoriše. Vojnik sam, o, niko ne zna, šta to znači. Ali u ovoj buri, što je zavrtela mozak svetu, malo je ljudi, koji tako slatko i mirno žive kao ja. Vučem se tako od grada do grada, i šetam se pod ovim jesenjim drvećem rumenim i žutim, koje ima na mene isto toliko uticaja kao na Hafisa vino. A zatvor, i vežbe i kasarna smradna, vašljiva i crna, tako me malo dira. Ja sam zaljubljen u vode ove, i drveće iza bedema, koje se gubi među barama žutim i zelenim, kraj kojih je trava tako meka, opržena i topla. I volim svoj život čarju, koju sam osetio lane, kad sam se vraćao iz onih blatnih, mladih, poljačkih šuma, gde su onoliki ostali poderani i krvavi, sa razlupanim čelom i pun uspomena, ja ih pišem ponosno, kao Kazanova za one, koji su goreli u požaru života, i koji su sasvim razočarani. U mračnim noćima, po malim kućicama i kolibama, gde se nađoh na straži sa nekoliko momaka, ja pišem mnogo šta, čega se nerado sećam.

* * *

U to doba se igrao tango, a mi, Banaćani nosili smo svilene čarape. Da, nije više đački život kao nekada u Hajdelbergu; ne, bilo nas je svakojakih. Dani su prolazili. Učio sam.

* * *

Knjige, čitava brda od knjiga ležala su kojekuda po sobi; napolju je bilo kobno proleće o kojem još niko slutio nije šta donosi. A mi smo nosili svilene čarape i cele dane provodili po ulici i kafanama. Hteli smo da spasemo svet mi, slovenski đaci.
Ko zna? Možda će jednom sve nestati u umetnosti, koja neće reći ni šta hoće, ni šta znači ono što kaže. Možda će nestati govor, i pisanje, i određivanje; da je ovo smrt, a ovo ljubav, a ovo proleće, a ovo muzika. Ko zna?


* * *

Ah, sećam se: tada sam se u pismima potpisivao "siromah Jorik", a majka mi je po ceo dan išla po komšilucima i pitala šta je to Jorik. E, tako se živelo pre rata.

Ah, bio sam mlad i imao sam tako lepa, vitka, bela krila i pleća.“


Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću


P.S.

Večeras uz sjećanja ostavljam malo glazbeno-književne lektire, a o našem koncertu, akoBogda, po koncertu…kiss


- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.10.2014., srijeda

Je li ovo depresija!



Sjećam se da smo stigli zajedno s početka 2008. - ja na blog, a ona u društvo. Rekli su da se zove Recesija.

Na blogu je bilo relativno veselo i raznovrsno: boje, kokteli, poezija, cvijeće, muzika, kuce i mace, nebesko i morsko plavetnilo, male i velike kritike društva, priče ispovjednog karaktera, druženje u troznamenkastim brojkama i još puno koječega. Prilazila sam svemu iskreno i radoznalo, sa široko otvorenim očima i ušima. Od sveg što sam znala o blogu bila je wikipedijska definicija: internetski dnevnik.
Kreiraš svoj blog, i pišeš, pišeš što i koliko ti duša išće. A onda, klikneš i uživaš u sadržajima petsto tisuća otvorenih blogova , kako ozvaničiše na vijestima 13. 04. 2008., s tendencijom rasta ka 800 000.
Zbunjena tom raskoši, uz neke on-off poteze, baš se i nisam snašla u toj prvoj godini bloganja, ali sam opstajala i trajala i ponekad bila presretna što se i moj blog nalazi u toj respektabilnoj brojci od pola milijuna nikova. Među tim nadimcima, koliko je bilo ljudi, nisam imala pojma. Kao što ni dugo nisam znala da postoje neke liste popularnosti i značaja koje vezuju blogosferu i realu, kako su se tad često nazivala ta dva područja ljudskog bivanja.
Blogove sam slučajno sretala i namjerno im se vraćala, ravnajući se prema svom ukusu, afinitetima i radu srca.

I pisala, pisala… ne uljepšavajući prošlost, nego stvarnost.
Jer, najprepisivaniji lijek te moje prve blogerske i naše recesijske godine zvanično je bio Praxiten.

U godinama koje su slijedile i otišle, a skoro ih je sedam, odoše i mnogi ljudi, i nikovi i blogeri, a odlazila sam ponekad i ja.
Od one pompozno objavljene brojke s proljeća 2008., živih blogova ostade malo , a aktivnih blogera, danas je, brat bratu oko 1%, ma koliko se mi rastezali i zvanična statistika željela da nas je više.
Recesija je proteklih godina svakako bila puno uspješnija, i od bloga općenito, i od mojih osobnih pisanija. S tendencijom rasta snalazila se u galopu, i nije ju zaustavio ni nama obećani „vjetar u leđa“, ni „svjetlo na kraju tunela“, ni „gladi neće biti“. I svih ovih godina, istog je zvaničnog imena, iako u Wikipediji piše: „Recesija su povremena usporavanja u privrednoj aktivnosti neke zemlje. Ekonomska definicija kaže da je država u recesiji ako u dva trimestra to jest 6 mjeseci bilježi pad BDP-a. U slučaju većeg pada BDP ili recesije koja traje više od 24 mjeseca tada se govori o depresiji.“

Kako je utjecala na naše živote, svjedoci smo, ponaosob i kolektivno. Koji je lijek najprepisivaniji u 2014., i onih prethodnih 5-6, u Wikipediji, a ni bilo gdje drugdje, ne piše. Kako se zapravo zove ovo stanje u blogosferi i reali, retoričkim pitanjima ne udaljavajući se puno od naslova, završavam ovaj kratak osvrt.

P.S.
U periodu recesije svoje sam uvjetno ime na blogu, tzv. „nickname“, ovisno o zbilji, mijenjala. Mijenjala sam i ljubimce, što blogerske, što kućne. U statistici mog bloga piše da nemam ni jedan post sa slikom. Oni koji me prate, znaju da to nije točno.







IMA JOŠ, ALI SE SPORO UČITAVAJU SLIKE, KAO TE DAVNE GODINE POSTOVI. UZ GLAZBU, PRIJE VELIKOG, MALI ODMOR:




Luz Casal - Historia De Un Amor (Lyrics with translation)

(Datum objavljivanja: 7. sij 2013. MiladyGR)





Magnifico feat. Luz Casal - Madrugadas (Official video HD)

(Datum objavljivanja: 15. sij 2014. magnificomusic)



- 23:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.10.2014., nedjelja

PODNEVNI

POKLON

RUŽOKRADICE

Neko bude ružino drvo
Neki budu vetrove kćeri
Neki ružokradice

Ružokradice se privuku ružinom drvetu
Jedan od njih ukrade ružu
U srce je svoje sakrije

Vetrove se kćeri pojave
Ugledaju obranu lepotu
I pojure ružokradice

Otvaraju im grudi jednom po jednom
U nekoga nadju srce
U nekoga bogami ne

Otvaraju im otvaraju grudi
Sve dok u jednog srce ne otkriju
I u srcu ukradenu
. . . .



Vasko Popa
- 11:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.10.2014., subota

PONOĆNI

- 00:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.10.2014., utorak

Filmske novosti


Baš sam vas neki dan spominjala, velim onako za sebe čitajući da:

redatelj David Lynch najavljuje novu sezonu kultne serije „Twin Peaks” s početkom prikazivanja 2016., a Robert Redford novi film za 2015., čiji je glumac i producent. Film „A Walk in the Woods" rađen je po istoimenoj knjizi putopisa Billa Brysona.
Uz to ide i vijest da je gospodin Redford dobitnik ovogodišnje nagrade „Chaplin“ Filmskog društva Lincoln centra. Nekih od prethodnih godina tu istu nagradu, ustanovljenu 1972. dobile su i njegove legendarne filmske partnerice Meryl Streep i Barbra Streisand.

(Volim susrete intuicije i stvarnosti.)

Kako ovakve novosti i ne zanimaju bogznašto ljude iz moje trenutne okoline, dijelim ih ovdje.
Blog je odlično mjesto i za priče bez sugovornika. Pruža iluziju da ono vama značajno ostavlja još negdje trag i u nekom dojam.




Robert Redford to Receive Film Society of Lincoln Center’s Chaplin Award


(Datum objavljivanja: 12. lis 2014. BG5666)




Angelo Badalamenti - Falling (Vocal by Julee Cruise)

(Datum prijenosa: 13. ožu 2011. stylebamboo)


- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.10.2014., petak

Otišli su jučer, zajedno...



Bili su tako lijepi ljudi i veliki glumci.


ANA KARIĆ (Perušić, 13. svibnja 1941. - Zagreb, 9. listopada 2014.)



„Slučajni život“ (1969.)


BORIS BUZANČIĆ (Bjelovar, 13. ožujka 1929. - Zagreb, 9. listopada 2014.)




„Kad čuješ zvona“ (1969.)


Počivali u miru.


(Slike preuzete s portala: Klasik TV i RTS)

- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.10.2014., četvrtak

OD DO


Potreba da se o sebi priča stara je valjda koliko i govor. Udovoljavamo joj svakodnevno, a netko se odluči o tom i pisati. Zvalo se to dnevnik, zapisi, crtice, memoari, autobiografija, bilješke ili kako već hoćete, podrazumijeva iskrenost, a po mogućnosti i točnost. Ako se pokajete za nekad izrečeno o sebi, to ostaje samo vaš problem i ponekad vama bliskih.
Ali čovjekovoj potrebi da priča i piše o drugima jednako staroj i živoj u nama, i ma kako objektivnoj, prijeti opasnost da postane trač ili praonica veša. Ako se to dogodi, „mali“ to rješavaju kajanjem, ljutnjom, isprikom, vraćenom uvrjedom, plačem, svađom, i nekom ćuškom. Kod malo većih, nakon demokratske tekovine ukinuća verbalnog delikta javlja se duševna bol mjerena količinom novca, izmeta (ne ponovilo se) i sudskih troškova.
A kod onih najvećih, ovisno gdje ste, tko ste i što ste, izbija skandal koji i uz obeštećenja trajno mijenja biografiju i subjekta i predikata i objekta, a cjelokupna javnost, narodna i međunarodna se, osupne.

O dvije biografije ili spomen knjige istog čovjeka u mnogo čemu različite i od različitih izdavača, ovih dana se tu i tamo priča.
Na najvećem svjetskom sajmu knjiga koji je jučer otvoren u Frankfurtu, pojavit će se dvije knjige memoara bivšeg njemačkog kancelara. U prvoj knjizi koju je svojevoljno izdao kancelarev biograf nalaze se najzanimljiviji detalji iz 600 sati godinama vođenih razgovora, koje je kancelar svojevremeno autorizirao, pa onda povukao autorizaciju te kasnije cijelu zavrzlamu prepustio sudu. A u drugoj su, navodno, izostavljene ili prepravljene sve one prethodno izrečene iskrenosti od kojih „zastaje dah“o značajnim političkim događajima i pikanterije o poznatim ljudima iz njegovog okruženja i njemačke političke scene, od „escajga“ preko zida do ujedinjenja.
Kažu da je javnost zasad zbunjena, a kad se knjige nađu u obje ruke čitalaca, bit će priče.
Meni je sve skupa zanimljivo jedino iz razloga što su i šture informacije o tim različitim „autobiografijama“ istog čovjeka, napokon usmjerile moje simpatije prema njegovoj političkoj nasljednici.



Berlin - Take my breath away (with lyrics)

(Datum prijenosa: 20. lip 2010. Vali C.)
Top Gun soundtrack

Čovjek ustvari ima više biografija i prava je umjetnost pronaći i pravi oblik za njihov, i po sebe i po druge, bezbolan spoj pri otkrivanju.

- 13:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.10.2014., ponedjeljak

Jedinoj




The Straight Story - Soundtrack Suite - Angelo Badalamenti

(Datum objavljivanja: 1. sij 2013. Soundracksuites)

*

Kino je bilo i ostalo mjesto u kom se odvijala najslađa čarolija svih dana mog života.

Majka i njena prijateljica Emina, dvije zelenooke zaljubljenice u filmsku umjetnost, odlazile bi jednom tjedno pogledati odabrani film, a mi djeca svaki novi.

Tata je kupovao i čitao knjige, a mama s radošću pratila sve što se događa na filmskom platnu.

Sestra i ja smo na njen nagovor skupljale sličice glumaca iz Favorit guma za žvakanje, punile albume, pamtile imena glumaca kroz povijest filma i čekale sliku Erola Flynna sa žigom. Ne znam da li je itko uspio pronaći baš tu sličicu koja je obećavala nagradu, ali nama je i sam put bio dobitak.

U „prvo“ kino me vodila sestra, istina nerado, uz moje čvrsto obećanje da neću ništa zapitkivati, pošto još nisam znala čitati, niti ću roditeljima bilo šta pričati od onog što se događalo njoj i njenom društvu u mračnoj kino dvorani. Pristajala sam na sve, samo da budem dio priče. I šutjela k'o zalivena.

(Iz starog posta)

*

Jednom… kada me samo disanje podsjećalo na život, moja prva želja bila je pogledati „naš“ film:




Out of Africa - I Had A Farm In Africa - John Barry

(Datum objavljivanja: 22. ruj 2013. mikael9999)

- 15:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.10.2014., srijeda

Prije sna...



Sinoć sam, nakon prijatno ispunjenog dana praćenog suncem i popijene kave u sumrak na Cvjetnom pod grijalicom, te susreta, ćaskanja i večere sa dragim ljudima, kupila na Trgu tramvajsku kartu i cigarete. Uvijek ja tako na kasnim povratcima, još od studentskih dana, nesigurna u kućne zalihe, dodam uz ponoćno izdanje sutrašnjih novina , i cigarete, da ne zafali. Kako sinoć nisam čula ni vidjela kolportera, i nemam pojma postoji li ta draga mi služba još u našim gradovima, nisam se sjetila novina. A možda bih se i sjetila neovisno o izostanku glasa najavljivača novih vijesti i promotora novinskih kuća, da nisam ugledala izloženu knjigu, i to na akciji.
Pitam pošto, a pošto su od nedavno neki naši kiosci postali „male banke i pošte“ te uz plaćanje računa, slanje i dizanje paketa i love, primaju i kartice kao sredstvo plaćanja ponuđene robe, kupim za 79kn knjigu.
Kaže mi tad prodavač kako je sunce tijekom popodneva izmamilo puno ljudi na Trg, te je dosta pazario, i da je mnogima baš ta knjiga zapela za oko pa su pitali za cijenu, ali je nisu kupili. I kaže još da je zadnja, i kao da je čekala mene. Onda se ja nasmijem i velim kako je to baš lijepo što me dočekala, a možda me i tražila, jer se nekad kupljen primjerak iste u prethodnim desetljećima zagubio. Sad se on nasmije, i njegov me osmijeh isprati na dolazeći tramvaj.
Listam u tramvaju poznate i većinom zaboravljene stranice nanizanih riječi, i svu me preplavi neka svečana sreća i zadovoljstvo i takva dočekam oktobar ove 2014. godine.
I da ne prekidam sad nit te ponoćne čarolije, sklada mog dana i noći, događaja i sunca, riječi i misli, mira… evo u ovaj kasni sat, prije sna, i malo zagrebačke šansone, i malo knjige:


„Bili su to novi Cigani. Mladi muškarci i žene koji su govorili samo svoj jezik, lijepi primjerci maslinaste kože i umješnih ruku čije su pjesme i plesovi ulicama sijali vatromet prštavog veselja, s papagajima svih boja što recitiraju talijanske romanse, i kokoškom što na zvuk daira nese po stotinu zlatnih jaja, i dresiranim majmunom što pogađa misli, i višenamjenskim strojem koji ujedno služi za prišivanje gumba i skidanje vrućice, i aparatom za zaboravljanje ružnih sjećanja, i oblogom za ubijanje vremena, i kojekakvim drugim pronalascima, toliko genijalnim i jedinstvenima da je José Arcadio Buendía poželio izumiti stroj za pamćenje kako ni jedan ne bi zaboravio. Selo su učas preokrenuli naglavačke. Žitelji su se Maconda naprosto pogubili po svojim vlastitim ulicama, ošamućeni sajamskom pometnjom.“


Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, v/b/z/, ZAGREB, 2014.




(Datum objavljivanja: 30. ruj 2012. ChansonFest)


Budnima želim laku noć, a usnulim, miran san.

Uh, evo i P.S.-a:
sigurnosno pitanje glasi: Dvanaest plus osam kuna je... ?
Htjela sam odgovoriti: baš onoliko koliko košta kutija najjeftinijih cigareta! rolleyes
Odgovor bi bio točan, al' onda ne bi bilo posta.


- 01:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (11)
Svibanj 2015 (12)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (10)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (9)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (12)
Rujan 2013 (12)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se