MALI SUNCOKRET
01.10.2014., srijeda
Prije sna...Sinoć sam, nakon prijatno ispunjenog dana praćenog suncem i popijene kave u sumrak na Cvjetnom pod grijalicom, te susreta, ćaskanja i večere sa dragim ljudima, kupila na Trgu tramvajsku kartu i cigarete. Uvijek ja tako na kasnim povratcima, još od studentskih dana, nesigurna u kućne zalihe, dodam uz ponoćno izdanje sutrašnjih novina , i cigarete, da ne zafali. Kako sinoć nisam čula ni vidjela kolportera, i nemam pojma postoji li ta draga mi služba još u našim gradovima, nisam se sjetila novina. A možda bih se i sjetila neovisno o izostanku glasa najavljivača novih vijesti i promotora novinskih kuća, da nisam ugledala izloženu knjigu, i to na akciji. Pitam pošto, a pošto su od nedavno neki naši kiosci postali „male banke i pošte“ te uz plaćanje računa, slanje i dizanje paketa i love, primaju i kartice kao sredstvo plaćanja ponuđene robe, kupim za 79kn knjigu. Kaže mi tad prodavač kako je sunce tijekom popodneva izmamilo puno ljudi na Trg, te je dosta pazario, i da je mnogima baš ta knjiga zapela za oko pa su pitali za cijenu, ali je nisu kupili. I kaže još da je zadnja, i kao da je čekala mene. Onda se ja nasmijem i velim kako je to baš lijepo što me dočekala, a možda me i tražila, jer se nekad kupljen primjerak iste u prethodnim desetljećima zagubio. Sad se on nasmije, i njegov me osmijeh isprati na dolazeći tramvaj. Listam u tramvaju poznate i većinom zaboravljene stranice nanizanih riječi, i svu me preplavi neka svečana sreća i zadovoljstvo i takva dočekam oktobar ove 2014. godine. I da ne prekidam sad nit te ponoćne čarolije, sklada mog dana i noći, događaja i sunca, riječi i misli, mira… evo u ovaj kasni sat, prije sna, i malo zagrebačke šansone, i malo knjige: „Bili su to novi Cigani. Mladi muškarci i žene koji su govorili samo svoj jezik, lijepi primjerci maslinaste kože i umješnih ruku čije su pjesme i plesovi ulicama sijali vatromet prštavog veselja, s papagajima svih boja što recitiraju talijanske romanse, i kokoškom što na zvuk daira nese po stotinu zlatnih jaja, i dresiranim majmunom što pogađa misli, i višenamjenskim strojem koji ujedno služi za prišivanje gumba i skidanje vrućice, i aparatom za zaboravljanje ružnih sjećanja, i oblogom za ubijanje vremena, i kojekakvim drugim pronalascima, toliko genijalnim i jedinstvenima da je José Arcadio Buendía poželio izumiti stroj za pamćenje kako ni jedan ne bi zaboravio. Selo su učas preokrenuli naglavačke. Žitelji su se Maconda naprosto pogubili po svojim vlastitim ulicama, ošamućeni sajamskom pometnjom.“ Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, v/b/z/, ZAGREB, 2014. (Datum objavljivanja: 30. ruj 2012. ChansonFest) Budnima želim laku noć, a usnulim, miran san. Uh, evo i P.S.-a: sigurnosno pitanje glasi: Dvanaest plus osam kuna je... ? Htjela sam odgovoriti: baš onoliko koliko košta kutija najjeftinijih cigareta!  Odgovor bi bio točan, al' onda ne bi bilo posta. |
Hvala Đorđe! 
