Šegrtski zapisi

subota, 14.04.2018.

Niti petak, a kamoli 13 – ali za neke nesretni dani (povijesni osvrt)


Foto: Šuma - za neke majka, za neke mačeha

I ovaj je petak 13 prošao i pokazao da je i dalje „popularan“ među djecom i mladima – barem se tako može primijetiti među osnovnoškolcima i u emisijama za djecu i mlade nacionalne televizije. Iz toga se razloga možemo prisjetiti nekih „nesreća“ koje su zabilježene u ne tako davna vremena sjeveroistočne Slavonije – Valpovštine i Miholjštine.

Paljenje sela!

Već je nešto malo pisano o vremenu kada su seljaci – podložničko stanovništvo, kmetovi morali ustajati protiv svojih zemljišnih gospodara i vlastelina zbog velikih poreza. Recimo, morali su dati „…veliki desetak, kojino samo od vina, žita, raži, ječma, zobi i kukuruza daje se . . . u naturi neovršen i u polju slamom uzimati se . . . i na gospodara trošak, kući voziti se imade…“. Drugim riječima, davali su deset posto od navedenih poljoprivrednih kultura koje su priskrbljivali sa svojih polja! To im je bilo previše pa su, naročito u zabačenijim područjima valpovačkog vlastelinstva, odbijali davati porez i postajali razbojnici.

Među novopečenim su razbojnicima prednjačili stanovnici Čađavice i Kapelne. „Za razliku od razbojnika iz podložničkih obitelji naselja Čađavice koji se javljuju 1730-ih godina razbojnici iz Kapelne se pojavljuju već 1720-ih godina. Bitno je napomenuti da je takvome razvoju uz loše gospodarsko stanje doprinio i položaj Kapelne. Naselje Kapelna se nalazilo izvan glavnih kopnenih i riječnih putova uz rijeku Karašicu koja je poplavljivala svojim vodama velika područja pod šumama. Razbojništvo se toliko raširilo među podložničkim obiteljima Kapelne da je vlastelinska uprava u suradnji s vojskom iz Osijeka spalila i srušila čitavo selo 1725. godine i pri tome zaustavila širenje razbojništva na nekoliko godina.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Na udaru i središta – Valpovo, Miholjac i Petrijevci


Foto: Petrijevci - središte na udaru razbojnika

Dok su seljaci postajali razbojnici u selima južno od Vučice, od Čađavice preko Koške do Brođanaca, seljaci su iz naselja uz kopneni put koji danas popularno nazivamo Podravska magistrala bili pod stalnim promatranjem vlastelinskih pandura pa i vojske. Kada već Petrijevčani, Valpovčani, Miholjčani pa i Tiborjančani nisu postajali članovi razbojničkih grupa bili su na udaru potonjih. Tako je recimo „do trideset razbojnika otišlo do Petrijevaca i opljačkalo nekoliko obitelji u jednom od najvećih naselja vlastelinstva. Potom se pokrenula potjera od strane vlastelinske uprave koja je trajala tijekom prvih mjeseci 1735. godine kroz šume kod Bizovca, Koške pa sve do Podgorača i rijeke Vuke. Tijekom jedne je od mnogobrojnih potjera u ožujku 1735. godine jedan od pandura poginuo utapanjem u močvari. Na osnovi svega spomenutoga možemo primijetiti da su razbojnici pratili močvarna područja i ne samo tijekom djelovanja nego i tijekom skrivanja jer su se u njima osjećali sigurno kao i njihovi preci krajem 17. stoljeća. Kao što smo mogli uočiti nekada se nisu osjećali sigurni u močvarama vlastelinstva pa su odlazili na područja obližnjih vlastelinstava." (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Panduri – ljudi na dvije stolice

Uz spomenute vlastelinske pandure jedni su od najpoznatijih iz 18. stoljeća Trenkovi panduri. Oni su prvotno oformljeni zbog ratova i sukoba diljem Europe u ime dinastije Habsburg. Njih je ponekad bilo i do dvije tisuće. Trenkovi panduri su samim svojim postojanjem i djelovanjem na mnogobrojne načine uzrokovali negativne posljedice. U prvom redu su financirani od strane slavonskog podložničkog stanovništva. Kao drugo, a što je već spomenuto pripadnici pandura koji su prisilno regrutirani među razbojnicima, ali i podložnicima što je za posljedicu imalo nedostatak muške radne snage za uglavnom poljoprivredno orijentirano stanovništvo. U dovoljnoj mjeri govori i pretpostavka da se između 80% i 90% europskog stanovništva samo bavilo i živjelo od ratarstva ili stočarstva tijekom ranoga novoga vijeka, a što je vidljivo i iz provođenih popisa od strane Dvorske komore na prostoru Slavonije kao i vlastelinstva Valpovo. Sve je spomenuto imalo dalekosežne posljedice. Budući da su za ranonovovjekovno ratarstvo muškarci bili od velike važnosti iz jednostavnog razloga jer su radili na oranicama, livadama i pašnjacima njihovo je regrutiranje imalo izražene posljedice na gospodarstvo podložničkih domaćinstava, ali i općenito na razvoj vlastelinstava. Uzimajući u obzir strogost koja se provodila među unovačenima se javljalo i nezadovoljstvo pri čemu su se nakon nekog vremena u većini slučajeva vraćali u svoj rodni kraj. Oni su zapravo dezertirtali. Iz toga ih je razloga uprava diljem promatranog područja tražila nakon čega bi ih i kažnjavala pa su oni radije postajali pripadnici razbojničkih skupina, to jest hajduci pri čemu su znali voditi i svoje obitelji.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, Slavonija, razbojništvo

14.04.2018. u 12:45 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.03.2018.

Prometna infrastruktura Valpovštine i Miholjštine u ne tako davna vremena


Foto: Položaj skela tijekom 17. stoljeća na području Valpovštine i Miholjštine

Nakon što smo malo pisali o najstarijim „živućim prezimenima“ Valpovštine i Miholjštine, rijekama i šumama i pojedinim naseljima malo ćemo nešto reći i o prometnoj infrastrukturi koja i danas na otprilike istim pravcima živi i u 21. stoljeću. Ta infrastruktura svoje korijene vuče još od doba osmanske i habsburške vlasti o čemu možete čitati i u novoj knjizi o Valpovštini pod nazivom „Počeci habsburške Valpovštine“ do koje možete doći preko bloga i facebook stranice Šegrtski zapisi.

U današnje je vrijeme autoput jedan od glavnih elemenata prometne infrastrukture dok je u 19. stoljeću bila željeznica, a u još starijim vremenima bilo koja relativno plovna rijeka. Njezina infrastruktura nisu bile samo splavi i brodovi nego i mostovi i skele koje su ju premošćivale. Ako promatramo povijesne izvore na području su Valpovštine i Miholjštine najviše bile zastupljene splavi i u kvantiteti, ali i u kvaliteti.

„Skele su tijekom ranog novog vijeka bile jedan od osnovnih dijelova prometne infrastrukture na rijekama. Prvenstveno su se na prostoru Valpova i okolice gradile od hrasta lužnjaka, a i hrasta kitnjaka i dasaka koje su dobavljane iz drugih krajeva Habsburške Monarhije. U prvom redu iz pridravskog područja, od Osijeka do Virovitice, pa i iz Austrijskih nasljednih zemalja. Za normalno su funkcioniranje skele bili potrebni i konopci, najčešće od kudelje. Skele su uz njihovu pomoć bile vezane uz obje strane riječne obale. Ovisno o potrebi ponekad su imale i veslače. Zbog sigurnosti putnika, životinja, u prvom redu stoke, i potrepština, uobičajen je dio skela bila ograda u visini od 60 do 80 centimetara. Ona se nalazila na krajevima skele čija je uobičajena dužina bila oko deset, a širina između pet i deset metara. Na kraju je svakako važno spomenuti i rampe koje su se nalazile s prednje i stražnje strane radi lakšeg utovara i istovara stoke, potrepština, ali i silaska i ulaska putnika. Pojavu skela na prostoru osamnaestoljetnog vlastelinstva Valpovo, odnosno današnjih Valpovštine i Miholjštine, možemo pratiti još od srednjeg vijeka. Po svemu sudeći, jedna je od prvih skela preko Drave na potonjem području bila usko vezana uz već spominjanu crkvu svetog Mihaela iz 11. stoljeća. Nalazila se sjeverno od nekadašnjeg Miholjca, odnosno Šokac Miholjca, koji danas nosi naziv Donji Miholjac. Ona je povezivala istočni dio srednjovjekovne Slavonije s Ugarskom, tj. dva dijela Pečuške biskupije, koje je razdvajala rijeka Drava. Kao što se može vidjeti iz kasnijih izvora i literature, miholjačka je skela postojala i bila održavana sljedećih stoljeća. Uz nju je tijekom osmanske vlasti postojalo još pet skela. Tri su se nalazile u naseljima Sveti Đurađ, Kopanovci i Moslavina, koja su bila udaljena između pola sata hoda i jednog i pol sata hoda, tj. od dva kilometra do šest kilometara.

Za razliku od skela u prethodno navedenim naseljima, ali i u naselju Petrovci, odnosno današnjim Petrijevcima gdje se bilježio samo prihod skelarina, uz miholjačku i valpovačku skelu vežu se i drugi prihodi. Uz miholjačku se skelu napominje da se bilježi i prihod od ulovljene ribe na Dravi sa skele ili oko skele. Na osnovi tog podatka možemo uočiti da se skela koristila ne samo za prijevoz nego i za ribolov. Za razliku od potonje, na valpovačkoj je skeli zabilježena i pristojba na izgubljenu stoku i bjegunce. Nameće se pitanje zašto je takva pristojba postojala uz valpovačku, a ne uz, primjerice, miholjačku skelu. Jedan od odgovora može biti u gospodarskoj i prometnoj važnosti potonjih. Miholjačka skela, pa i druge tri skele koje su bile na relativno maloj udaljenosti, kao i dodatna pomoć skeli koja je bila najstarija, bile su od regionalnog značaja. Samim time bolje su i čuvane, uz organizaciju osmanske vojske i miholjačkih spahija neovisno o tome jesu li oni bili članovi posada utvrda ili derbendžije. O važnosti skela otprilike osam desetljeća nakon korištenog popisa sandžaka Požega iz 1579. godine progovorio je i Evlij Čeleb+ja u svome Putopisu, odnosno Seyâhâtnâmi. U njemu je više naglasio moslavinsku nego miholjačku skelu što nikako ne smanjuje, nego samo potvrđuje važnost prometne komunikacije kojoj su pripadale i s kojom su činile dio veće cjeline. Sve u svemu, miholjačka je skela od srednjeg vijeka, kako je već djelomično spomenuto, povezivala ugarski i slavonski dio srednjovjekovnih zemalja krune sv. Stjepana, zatim Osmanskog Carstva, a od kraja 17. stoljeća i dijelove Habsburške Monarhije. Ona je bila dio prometnice koja se sastojala od kopnenog i riječnog dijela, a povezivala je Ilok, Vukovar, Osijek i Šikloš, odnosno Pečuh u Ugarskoj. Da rezimiramo: bila je dio, suvremenim rječnikom rečeno, regionalne prometne magistrale koja je još više došla do izražaja nakon uništenja Sulejmanova mosta. Iz tih su razloga razbojnici, odnosno svakojaki bjegunci, pokušavali prijeći Dravu preko skele kod Valpova jer je ona bila lokalnog značaja. Isti je status imala i skela kod Petrovaca, čiji je razlog nastanka velika koncentracija stanovništva na malom području.

Kolika je bila važnost skela za ranonovovjekovno stanovništvo, a osobito za novu habsburšku vlast, vidljivo je iz izvještaja komorskih popisa iz 1698. i 1702. godine, a kasnije i iz različitih povijesnih izvora koji su nastali u sklopu vlastelinske uprave i prepiske s vlastelinom Prandauom i drugim akterima od 1721. godine. Popisivači iz 1698. godine u ime Dvorske komore morali su od lokalnog stanovništva dobiti odgovor na šesnaest pitanja. Jedno se pitanje ticalo i skela, a nalazilo se pod šestom točkom. Iz izvještaja se može iščitati da 1698. godine nema skela, odnosno trajekata, ali se jasno napominje da ih je bilo tijekom osmanske vlasti. Štoviše, komorski službenici uz pomoć seoskih glavešina navode koliko je koja skela prije ratnih sukoba, do sredine 1680-ih godina, donosila prihoda vlastima. Spominje se da su postojale tri skele, i to na području nekadašnjeg naselja koje je bilo zapadno od Valpova na rijeci Dravi pod nazivom Nova Skela, na području naselja Sveti Đurađ i Miholjac. Prvospomenuta je skela, po svemu sudeći, bila takozvana valpovačka skela iz osmanskog popisa iz 1579. godine, koja je bila udaljena oko jedne trećine sata hoda, tj. oko jedan i pol kilometar od utvrde Valpovo. Na njoj je prije dolaska habsburške vlasti po osobi naplaćivan jedan denar, po konjaniku četiri, po kolima s jednim volom šest, dok je po jednim natovarenim kolima naplaćivano deset denara. Kolika je bila važnost skela, tj. trajekata dovoljno govori i podatak da su stanovnici pojedinih sela plaćali uzdržavanje ljudi koji su bili mornari, odnosno veslači. Kao primjer možemo navesti stanovnike naselja Nard koje se nalazilo sjeverno od Nove Skele. Oni su svaka tri mjeseca imali dužnost plaćanja hrane i ostalih potrepština za dva čovjeka. Ti su ljudi, po svemu sudeći, i bili stanovnici naselja Nova Skela kao (kuće)domaćini s obiteljima koji su još tijekom osmanske vlasti bili katolici, a sada su tijekom habsburške vlasti otišli u Valpovo, uz napomenu da na njihovo podrijetlo podsjeća prezime Skelac. Njihovim odlaskom u trgovište Valpovo, južnije kotarsko središte, područje Nove Skele čija je dužina bila pola sata hoda ili oko dva kilometra, a širina jednu četvrtinu sata hoda ili oko jednog kilometra postalo je napušteno selo koje će biti zapušteno i tijekom sljedećih popisivanja u razdoblju početaka habsburške vlasti. Možemo pretpostaviti da je slično vrijedilo i za skele ili trajekte kod Miholjca i Svetog Đurđa koji su, kako je već spomenuto, bili prometno i gospodarski neusporedivo važniji. O njima su još spomenuli da su se prije davali u zakup za 60 forinti. Na temelju svega uočenog službenici Dvorske komore pokazali su što očekuju od mogućih budućih skela – u prvom redu koliko bi mogli financijski profitirati.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, skele

21.03.2018. u 22:19 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.02.2018.

I u Slavoniji – medvjeda i vukova „na pretek“


Foto: Vuk

Dok se u današnje vrijeme šećete „prtenim putovima“ ili šumom možete uočiti poneku plahu srnu ili fazana, ali vuka ili medvjeda nikako. Za razliku od nas naši su preci – ne samo vidjeli nego imali i glavobolje od „zvjeri“ koje možemo još samo vidjeti u dokumentarnim filmovima iz planinskih dijelova Lijepe naše ili sjevernijih krajeva Europe i Sjeverne Amerike.


Foto: Počeci habsburške Valpovštine

Uz glavobolju kod Prandauovih (Petar II. Antun Hilleprand von Prandau bio je vlastelin slavonskog posjeda koji je uz vukovarski bio najveći u Slavoniji - valpovačkog vlastelinstva - područja koje još nazivamo Slavonska Podravina ili Valpovština i Miholjština) podanika (kmetova) deblji su kraj izvlačile i domaće životinje – perad, pčele, svinje, koze, ovce i telad.

„Tijekom dana i noći životinje su ostavljali na (o.a. kmetovi) pašnjacima ili u šljivicima i, općenito, u voćnjacima, čime su činili još veću štetu za svoje gospodarstvo jer su im životinje jele voće koje im je bilo važno zbog šljivovice. Toga je bila svjesna i državna vlast na čelu s Marijom Terezijom sredinom 18. stoljeća pa je u Slavonskom urbaru iz 1756. godine doneseno nekoliko odredbi vezanih uz stvaranje štete od strane stoke. Tako se, primjerice, u jednoj od točaka navodi da ako stoka napravi štetu, knez sela mora procijeniti štetu. Na temelju procjene treba se od svake svinje, koze ili teleta platiti jedan krajcar, ali da se životinje nikako ne smiju ubiti. Tek ako se šteta bude ponavljala, može se ubiti jedna životinja i naplatiti šteta, pri čemu se ne smije ni jedan krajcar uzeti u ime ostalih životinja koje su činile štetu. Životinje su tijekom takvih uvjeta bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka. Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu, zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru Valpovštine i Miholjštine). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja. Ipak je važno napomenuti da je bila bolja situacija što se tiče svinje. Ona je bila u relativno boljem položaju što se tiče prehrane od ostalih nabrojanih životinja jer je diljem promatranog područja bilo žirnih šuma“ … Koliko su im šume pomagale u prehrani i odmagale su im jer su „neovisno o mjestu obitavanja bile su lak plijen divljim životinjama poput medvjeda i vukova, a to je sve bio rezultat nebrige i neznanja podložničkog stanovništva.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017., 213. i 230. str.)

Oznake: Slavonija, Valpovština, Miholjština

21.02.2018. u 19:24 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.02.2018.

O najstarijim prezimenima Valpovštine i Miholjštine


Knjiga Počeci habsburške Valpovštine

Jeste li se ikada pitali koja su najstarija prezimena Valpovštine i Miholjštine, ali i ne samo najstarija „živuća“ nego i kako su nastala pojedina prezimena? Pokušat ćemo dati odgovor na pitanje, na primjer, koja se „živuća“ prezimena već spominju prije 450, 400 pa i 300 godina u naseljima kao što su Valpovo, Bocanjevci, Sveti Đurađ, Donji Miholjac, Petrijevci, ali i u drugim naseljima diljem Valpovštine i Miholjštine.

Čitajući popis stanovništva koji je nastao tijekom osmanske vlasti (osmanska se vlast još neispravno naziva i turska) 1579. godine možemo primijetiti da se u jednom od važnijih sela iz starih vremena Valpovštine i Miholjštine – Bocanjevcima „spominje prezime Piškoranac (današnje Piškorjanac) koje na temelju te činjenice možemo slobodno staviti među najstarija „živuća i korištena“ prezimena u Valpovštini i Miholjštini. Među najstarijim „živućim“ prezimenima Valpovštine, Miholjštine i njihovih naselja možemo spomenuti i prezime Kovač koje je popisano 1579. godine u Svetom Đurđu, a koje i danas možemo naći u potonjem naselju u dvije inačice – Kovač i Kovačević. Još se 1579. godine od još »živućih« prezimena spominje i prezime Tomić u Viljevu, Salaić u Čamagajevcima, Kovač u Miholjcima (današnji Donji Miholjac), Galičić u Zagazancima, tj. Zagajcima, Dolanac, tj. Dolančić u Podgajcima (današnji Podgajci Podravski), Jugović u Tiborjancima, Pavelić u Koški, Galičić u Koški, Kovačev, tj. Kovačević u Petrijevcima i još nekoliko prezimena diljem promatranog područja (o.a. područje od Drave na sjeveru do Vuke na jugu i od Petrijevaca na istoku do Čađavice na zapadu) koja čine do 1 % tadašnjih prezimena. Svi su stanovnici koji su nosili spomenuta prezimena bili katolici ili kalvini dok uz muslimanska imena uopće nije bilo prezimena. Sve u svemu, neovisno o tome jesu li stanovnici bili muslimani ili kršćani, primili su tijekom stoljeća i pol mnogobrojne elemente osmanske kulture, od osmanskih običaja, prehrane i pojmova do načina odijevanja. U takvim su se okolnostima starosjedioci i doseljenici kojih je bilo gotovo u svim naseljima mogli razlikovati jedino prema govoru. Prvi spomenuti govorili su ekavicom, a doseljenici ikavicom.“ Dok su neki poput ljudi koji su nosili prezime Kovačev dobili prema zanimanju neki su dobivali prezime prema nazivu naselja iz kojega su dolazili. Tako su ljudi koji su radili na valpovačkoj skeli koja je bila na Dravi između Valpova, Belišća i Narda živjeli u naselju koje je dobilo ime prema navedenoj skeli – Nova Skela. „Ti su ljudi, po svemu sudeći, i bili stanovnici naselja Nova Skela kao (kuće)domaćini s obiteljima koji su još tijekom osmanske vlasti bili katolici, a sada su tijekom habsburške vlasti ( o.a. krajem 18. stoljeća) otišli u Valpovo, uz napomenu da na njihovo podrijetlo podsjeća prezime Skelac. Njihovim odlaskom u trgovište Valpovo, južnije kotarsko središte, područje Nove Skele čija je dužina bila pola sata hoda ili oko dva kilometra, a širina jednu četvrtinu sata hoda ili oko jednog kilometra postalo je napušteno selo koje će biti zapušteno i tijekom sljedećih popisivanja u razdoblju početaka habsburške vlasti.“ Također su i drugi „nekadašnji stanovnici katolici tijekom osmanske vlasti poput stanovnika Metlinaca zabilježeni 1698. godine (o.a. jedan od prvih popisa tijekom habsburške vlasti od njezinog dolaska 1680-ih godina na područje između Drave, Dunava i Save) u obližnjem središtu Valpovo. To znamo jer je zapisano pored njihovih imena i prezimena da dolaze iz spomenutog naselja, odnosno predija Metlinacz. Oni su poimence Paulus, Paulus Begovich (Begović), Joannes Begovich (Begović), Andreas Begovich (Begović), Andreas Juranich ( Juranić). Za razliku od prezimena Juranić i danas prezime Begović možemo pronaći u Valpovu. Četiri godine nakon prvog komorskog popisa, tj. 1702. godine Metlinci su i dalje nenaseljeni, ali se postupno gubi spomen naselja uz emigrante iz istoga. Tako je, primjerice, od prethodno spomenutih samo uz jednog stanovnika po imenu Mihal koji je možda nasljednik pisalo da je iz Metlinaca… Kada se promatra prvospomenuti popis iz 1698. godine, možemo uočiti da je oko 90 % od ukupno 148 tadašnjih valpovačkih kućedomaćina i njihovih obitelji bilo iz nekadašnjih okolnih naselja. Uz navedene je kućedomaćine iz Metlinaca najviše pridošlica bilo iz najbližih naselja koja su do dva ili tri sata hoda od valpovačke utvrde, odnosno do 12 kilometara udaljenosti od utvrde. Tako je iz Veliškovaca bilo 16 došljaka čiji su preci bili kalvini tijekom osmanske vlasti, a sada se u Valpovu izjašnjavaju kao katolici. Neki su od njih bili Nicolaus Zetovich (Zetović), Isak Balentich (Balentić) i Georgius Gallisich (Galičić). Četiri se godine kasnije, tj. 1702. godine za razliku od došljaka iz Metlinaca dio Veliškovčana vraća iz Valpova u Veliškovce pa ih je tada popisano devet kućedomaćina od strane komorskih popisivača uz napomenu da su i dalje dvojica popisana u Valpovu. Sličan je proces pratio i stanovnike Tiborjanaca i Marjančaca u opisanom razdoblju od 1698. do 1702. godine. Jedina je razlika između Tiborjanaca, Veliškovaca i Marjančaca u tome da su stanovnici zadnje spomenutog sela bili katolici i tijekom osmanske i tijekom habsburške vlasti.“


Valpovo, Donji Miholjac s okolicom početkom 18. stoljeća

Kada promatramo migracije lokalnog stanovništva današnje Valpovštine i Miholjštine i prezimena istih ističu se stanovnici današnjeg naselja Petrijevci, to jest nekadašnjih sedamnaestoljetnih naselja Karaševo i Petrijevci. U relativno malom području međurječja (o.a. Drave i Karašice) voda je često plavila cijelo područje, osobito Karašica, a zbog razloga koje smo već naveli. U takvim su se okolnostima stanovnici i jednog i drugog naselja uz potporu komorskih vlasti preselili na desnu obalu Karašice gdje su bili više zaštićeni od poplava. Pri tome su se preseljenju spojili u jedno naselje. Potpuna je migracija provedena u prva dva desetljeća 18. stoljeća. Također su tijekom preseljenja odlazili i u druga naselja, što možemo uočiti jer pored imena nekih domaćina u drugim naseljima piše Petrovicz. Kao primjere možemo navesti dva domaćina u selu koje se danas naziva Podgajci Podravski s imenima Peter i Juro, u selu Kopanovci s imenom Pavel i u selu Marijanci s imenom Ivak. Važno je napomenuti da su se sva naselja nalazila u sjevernijim dijelovima promatranog područja. Kao što možemo iz komorskog izvještaja 1702. godine primijetiti migracije iz naselja Karaševo i Petrijevci, tako možemo primijetiti i kućedomaćine i njihova prezimena, što ona koja su bila u Karaševu, što ona koja su bila u Petrijevcima dok se nisu spojili u jedno naselje. U Karaševu je tada popisano 103 kućedomaćina među kojima možemo istaknuti prezimena Dugazky (današnje Dugački), Kupzinofza (današnje Kupčinovac), Kattuschitz (današnje Katušić) i Andrisch (današnje Andrišić) čiji se nositelji i početkom 21. stoljeća mogu pronaći u Petrijevcima. U Petrijevcima je u isto vrijeme popisano 36 kućedomaćina i njihova prezimena. Neka su od njih bila i Kowaziz, Kowazoviz (današnje Kovačević) i Hoschky (današnje Koški) čiji se nositelji mogu naći i dandanas. Zadnje spomenuto prezime Koški govori o tome da su i Petrijevci i prije odlaska stanovnika u sigurnije, južnije područje od Karašice bili zanimljivi za stanovnike iz drugih naselja. U iznesenom primjeru iz Koške. Nakon što su se navedeni ili njihovi potomci i susjedi preselili u sljedećih desetak do dvadesetak godina južnije od Karašice, možemo uočiti na zemljovidu iz 1730-ih godina da su se u novom naselju Petrijevci koncentrirali na južnije dijelove područja naselja koje su antropizirali, dok su područje koje su napustili u potpunosti prepustili djelovanju drugih okolišnih faktora.“

Ako naselje Petrijevce možemo okarakterizirati kao naselje putnik pogotovo možemo jednako nazvati i naselje Marijance uz naselja Gat i Tiborjance. Vidljivo je iz već spomenutog izvještaja iz 1698. godine da je u prvonavedenom naselju Marijanci „zamijećeno sedam kuća od pruća u kojima je krajem 17. stoljeća živjelo 16 stanovnika, dok ih je još nekoliko živjelo i u Valpovu. Zanimljivo je da su svi kućedomaćini popisani s prebivalištem u Valpovu. Za razliku od vremena toga prvog popisivanja od strane komorskih službenika 1698. godine kada se vjerojatno i događala migracija, četiri je godine kasnije, tj. 1702. popisano 18 kućedomaćina s obiteljima. Neka su od tadašnjih prvih marijanskih prezimena bila Dorkicz (današnje Dorkić), Alschiz (današnje Alšić), Kupczericz (današnje Kupčerić) i Popovisch (današnje Popović). Na ovome primjeru vidimo proces ponovne imigracije stanovništva u Marijance iz Valpova, odnosno u kuće koje su još ostale od vremena njihova odlaska. Ako se usporedi opisana migracija s migracijom koja je uslijedila tijekom 18. stoljeća cijelog naselja Marijanci, možemo doći do zaključka da su Marijanci jedno od specifičnijih naselja današnje Valpovštine. Kada uspoređujemo komorske popise i zemljovide iz 18. stoljeća, možemo uočiti da su se Marijanci u manje od jednog stoljeća u potpunosti preselili s područja koje je bilo tik uz rijeku Vučicu na prostor gdje se i danas nalaze, malo južnije od Veliškovaca, tik uz selo Kunišince i bliže sjevernom kopnenom putu pri čemu su se udaljili od močvara rijeke Vučice.“ (Mihael Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, Prezimena

18.02.2018. u 16:53 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Učitelj povijesti u Osnovnoj školi Zrinskih i Frankopana, Otočac

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se