(P)a sad gorim

Praveci se danima "nisam odavde"
Gdje god sam se zatekla
I pritom ne lazuci nikome. I nimalo.
- nisam izrekla i ono iza zareza
- ono "ali odavde je moje"

I odavde - kamo god i koliko god
I odavde gdje se slike (malo za promjenu) ne rade rijecima, iako se moje uvijek prave rijecima,
Tockama im susim temperu i crtama povlacim obrise,
Zagradama uokvirujem -
Praveci se, do kraja iskreno
...i do kraja otvoreno - kako se ne rasklapam ne odmotavam i ne svlacim u svoja cetiri zida,
Vec cuvam kozu na sebi od sebe, za sebe i zbog sebe
Uslikala sam si svako brdasce i val, tako usucena,
Ugasla
U sebi tiha
Dok iz mene plivaju ledjno, rukama praveci slabasne krugove, stopalima masuci
Plivaju rijeci tolike
I tu, bolje skrivena no igdje
Odajem boje bosonoga i mokre koze,
Kose dignute, oslobodjenog cela, izgorenih ramena,
- bolje no igdje -
Krijem se iza pet tudjih jezika, tako mekanih i socnih,
Sto zapadnijih to drazih (jer zapad... Taj zapad i ja... Ah... Nedosanjani... - a svo vrijeme bjezim istocno, vjerujuci da je tako put kraci)
I svaki mi jezik zbunjuje novog prolaznika
I zabavlja me sto znam da ih ni ja ne znam...
Tek sam tim jezicima pokoju rijec ukrala, po suvenirnicama pjesama i samoposlugama filmova...
A oni, mora da se pitaju,nakon ovih mojih kvacicastih slova i crtica, kad ispadne i kad se prospe ta pokoja i njima znana na prvom pa drugom pa trecem jeziku... A odakle li je ta -
A ta, ona, kao i svaki put kad ode - a odlasci su njeno stanje (raspada... I radjanja) - iznova, nakon vjerojatno stotinu prijasnjih zivota... Otkriva kako je svoja na svome
Samo kad je svugdje.

...Jos uvijek najvise sutim kad putujem
I najvise se hranim kad nestanem
A tih cetiri, pet kila... Njih zbilja nekako treba vratiti... Bedrima i rukama...i vratiti da se ima obraza... I radi veceg srca... I onog osita sto bi htio da osjeca.