S proljeća

Da moram objasniti
Lako razumljivo, a oko toga mi se lome sve kosti,
Rekla bih da dođeš nenadano
S proljeća
Nakon kiše
Ili oko najave
Rekla bih da mi šapneš drugo ime
I rodiš se nekim novim godištem
Nekim novim očima
I šutiš, da se ne odaš.
Šutiš da se ne odaš.
A po rukama te znam.
Uvijek govoriš isti jezik
I redaš iste zareze
I ne stavljaš upitnike
I pišeš bezbojne uskličnike tamo gdje ih pomislim.

Dođeš oko kiše
Dan nakon što mi kažu da su mi ruke hladne
Dok se sa mnom rukuju
Poslovno, s odmakom, hladno
Nikad hladnije od mojih ruku.

Dođeš s kišom
I kad ruke držiš na leđima
Da ne pokisneš
Da ti ne čitam note po crtovlju
Ukradeš mi pola riječi
Da me sjetiš da si ona sitna dopuna
Oko koje se vrti ono nešto
Bez čega s proljeća…
Kao da ne znam

Ruke.
I osmijeh. On je uvijek tvoj.
I pjesma. Svaka koju natukneš po svojim crtama
Onima što ti pobjegnu s dlanova
I sjednu na rame
I mahnu mi stihove.

Nisam ti nikad sve rekla…
Nisam ti nikad rekla…
Da se vraćaš s proljeća
Onda kad treba
I da te ne pišem nikad.

A ti…
Ti se nikad pismom nisi najavio.
Nikad…
Ti si uvijek došao s mojim riječima
Ili ja s tvojima?
Mi se znamo?
Poznat si mi…
Kao da te znam…
Kao… kao da si mi blizak…
Kao da sam te već jednom
Vidjela?
Slušala?
Kao da sam te znala.
Kao da sam te znala.
Ja tebe odnekud znam…