uprozirniti se

Neke stvari ne možeš naučiti, na njih ne možeš utjecati, ne možeš ih dozvati. Dane su. Svima.

Izblijediš nečujno, netaknuto, neviđeno.

Ispariš iz svojih boja.
Iskročiš iz svojih okvira.
Izliješ se iz svojih kalupa
Samo da bi šetao ulicama grada i udisao.

Ne vide te. Samo izdišeš maglu. Sad znamo odakle magla. Nikakva fizika.

Uprozirniti se možeš samo nesvjestan tog čina. Uvijek bez vlastitog odobrenja. I nikad ne prozirniš sam. Ljudi teže tome da se netaknuto postakle. I šetaju ulicama. Magleći prolaznike.

Znaš li tako disati? Znaš li se tako izgubiti u pojmu vremena i prostora? Činimo to. Činim to. Otkrijem svaki put kad se ne pronađem u izlogu da mi je taj dan došao. Tražim odraz, a vidim samo zrak u plućima sebe koja nestajem ispunjena postojanjem i ničim više. Vidim samo maglu kojom grlim prolaznike koji šetaju kroz sve dijelove moje nevidljivosti.

Ne ruše te. Ne grade te.

Uprozirniš se do te mjere da se smekšaš. Da ispariš. U samo postojanje.

I da uzmu kante
I da te preliju bojama
S tebe bi samo iskapalo po magli i ostavilo te u mekoći tvog nepostojećeg koračanja zamagljenim ulicama.


Stapanje sa svijetom. Božanstveno neovozemaljsko stapanje sa svijetom. Noćas baš tako šetam ulicama.