Eto, gotov je. Mislim, Festival. Čudno je to koliko nisam imala inspiracije za pisanje. Kako su stvari posložene u mojoj glavi, ja bih tek sad na godišnji. Toliko se toga desilo ovih dana, toliko se toga dešava i koliko sam samo dobrih filmova pogledala zadnjih dana...da ne znam odakle da krenem. Možda prvo od atmosfere.


Koja je fantastična. Festival je sa sobom razvio toliko dodatnih sadržaja, da se mi zezamo da trebamo uzeti maksuz godišnji za tih osam dana. I jedno dvije-tri plate u komadu, da možeš popratiti sva dešavanja. U subotu navečer.... ne znam kako da to opišem. Nisam prepoznala sebe u rođenom gradu, otprilike. Festival predstavlja nešto drugo i drugačije za svakog pojedinačno. Znam ljude koji prate isključivo dešavanja u kinu Vatrogasac. Znam ljude koji dolaze samo zbog koncerata u Domu mladih, nakon projekcija. Znam one koji se samo i isključivo crtaju zbog crvenog tepiha. Znam one koje SFF u globalu užasno nervira. I sve je to ok. Ja sam vjerna Metalcu, svih ovih godina. Gledanje filma zajedno s
3 000 duša oko sebe, na platnu od 70 metara širine, mogućnosti da zapalim usred filma, pivi i kokicama pored sebe...najbolji način za gledanje filmova. A filmovi su opet, fantastični. Izađem totalno ošamućena poslije projekcije i moji se zezaju da je čisti sevap meni dati festivalske karte. Volim taj osjećaj ne kaskanja za ostatkom svijeta tih dana festivala.

Prvo smo gledali rumunski film "Tales from the Golden Age" Cristiana Munguia. Mislim da mi je to prvi rumunski film u životu. Film je zapravo pet priča, koje zasebno pričaju o periodu u Rumuniji, period Čaušeskuevog režima i urbani mitovi koji su stvoreni iz čiste propaganda te tako i nazvani Zlatno doba. Daleko, daleko od zlatnog doba. U prve dvije priče sam se toliko smijala, stomak me zabolio, međutim kako su priče odmicale, smijeh se gubio, na kraju sam ostala duboko namrštena. Odličan film. Tu noć ću pamtiti ne samo po kiši meteora, (pa sam uspjela vidjeti dvije padalice i ja zaželjeh želju, pa sad…) već i po dubokom smrzavanju. Pa smo upalile grijanje u autu u povratku. Kasnijih noći smo otkrile čari slojevitog oblačenja.

Sutradan smo gledale Almodovarov film “Broken Embraces” s Penelopom Cruz…I šta reći za Almodovarov film?Ja ne znam kad sam tako film odgledala, a da nisam trepnula.



Na kraju nam se poklonio slatkica Tamar Novas. I sve je bilo super.

E onda sam gledala film “Mamooth” u Zetri doduše, jer nas je kiša potjerala s Metalca. I sam režiser Lukas Moodysson nam je (pomalo u šoku) rekao da se u Švedskoj ne bi moglo desiti da 3 000 ljudi pređe po kiši s jednog kraja grada na drugi…zbog filma. A zbog tog filma konkretno je vrijedilo. Rekao je još da je poslije gledanja filma, jedan njegov par prijatelja ušao u raspravu, pa u svađu i na kraju su prekinuli. Razumijem u potpunosti. Stvarno, film poslije kojeg možeš diskutovati i razmišljati do zore. Baš preporučujem.

Slijedio je urugvajski film “Gigante”, koji me oduševio, ne samo mene, već sve nas. Pa smo se kolektivno zaljubili u glavnog glumca koji cijeli film smišlja način kako da priđe Juliji te kad joj je na kraju prišao, svi smo počeli navijati i pljeskati. Sjajan film.


E onda je iduću noć vrijedilo doći i vidjeti Jamesa Nesbitta uživo. Film, "Five Minutes of Heaven", meni `nako..

Zatim sam se noć kasnije opet oduševila, film “Fish Tank”, film o kojem i jutros razmišljam, film koji je toliko slojevit i poseban da se treba jednostavno pogledati. I Katie Jarvis koja je fantastična. Kad se stidljivo poklonila pred nama, nisam mogla da vjerujem da je to ista cura koja je odglumila Miu. Svaka čast

.

I još, izraelski film "A Matter of Size" koji nas je oduševio jer govori o prihvatanju samog sebe, pa makar i imali preko sto kila. Izraelska komedija u kojoj se isto tako zaljubiš u likove momentalno i na njihovoj si strani do kraja.

I to bi bilo to, do sljedeće godine.
I da, što ti je reći, nikad ne reci nikad, ja napisah da je s morskim radostima gotovo, kad ono nije. Sutra se brčkam u moru. Jedva čekam :)

Žuta soba i ljetni lančić

Nebulozniji naslov posta, mislim da do sad nisam imala. No, dobro. Jučer mi je ničim izazvan, otpao lančić s nožnog članka. Pa sam lijepo zaključila da je to znak da je ljeto ofišli završilo. Bar što se morskih radosti tiče. Što se tiče dešavanja u gradu, trudim se pronaći način kako se klonirati i biti na pet mjesta u isto vrijeme. SFF se bliži i svi stojimo u pripravnosti, čekamo. Pametni ljudi su zaključili da je u doba Festivala najživlje u gradu, pa su utrostručili ponude. Sajmovi knjiga, koncerti, filmovi, klubovi, pa još malo filmova u novootvorenom kinu...Nema spavanja ovih dana. Danas smo shvatile da nam je raspored idućih dana ovakav: večeras izlazimo s Prijateljem na vino do B. Sutra idemo gledati Harry Pottera u novootvorenom kinu, u ponedjeljak idemo na koncert, u utorak idemo opet u novootvoreno kino, u srijedu je otvaranje Festivala. I dalje slijedi osam dana uživanja. U atmosferi, životu na ulicama, licima stranaca oko nas, ispijanju što kafa po cijele dane, što vina i noćnih izlazaka...Imam karte za svaku noć Festivala. Čeka me devet filmova idućih dana. I radujem se. Stvarno se radujem danima što dolaze.



I za sve skupa pozitivnu atmosferu koja se osjeti na svakom koraku, smijehu uprkos oblacima, osjećaju da se kolo sreće konačno okrenulo i hrabrosti to reći naglas...ja sam objasnila time što sam sobu vratila u žuto. Skoro tri godine sam ponavljala neke nijanse zelene, ni ne znajući koliko me činila otuđenom u vlastitom prostoru...dok nisam vratila žutu.

Sve je sinulo.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.