Feel Like A Star

Neku noć sam gledajući neki film, odlutala. U mislima, da naglasim. A tema mog lutanja je bila vrlo jasna. Kako ću ja pobogu u avion?! Pa sam piljeći i dalje u film, razmišljala. Ok, to ti je iracionalan strah. Pa je automatski uslijedio odgovor: „Pa i ne baš, jer logički kad pogledaš, ti si u vazduhu, u limenoj kanti, ne znaš šta je održava na toj visini i ne znaš šta je spriječava da ne padne“. A ja se visine, a i smrti, ako ćemo iskreno, bojim. Najveći problem, moj, kad uđem u avion i kad poletimo, je taj što ja automatski počnem u glavi zamišljati scenarije, zamisli da se krov odlijepi, zamisli da počnemo padati, zamisli da motor otkaže......i nema se tu šta više dodati na moju psihozu. Pa sam onda pomislila, popiću lexilium, popiću dva lexiliuma! Međutim, da nisam probala, pa bih i pomislila da će pomoći...ovako, znam, dobiću sebe koja će se sat i po vremena smijuljiti. Umirati od straha i smijuljiti.

Usamljena sam u svom strahu, jer moji prijatelji su najhrabrije osobe na svijetu. Smjenjuju se u tome da jedna zaspi tokom leta, druga čita knjigu, treća mene nasmijava da ne poludim. No prije par večeri su me šokirale, kad su rekle da poslije neke emisije gdje su pobrojane sve avionske nesreće od početka ove godine...ni njima nije svejedno. E to me ukinulo više od svega. Pa smo zajednički izveli zaključak da je svima nama sudbina unaprijed određena i ako je suđeno da se avion sruši, šta ti sad tu možeš uraditi? Klimala sam glavom odobravajući, ali sve skupa mi je to utjeha nula bodova. Znači, kad uđem u avion trebam znati da mi je sudbina zapečaćena. A plus što mi se postavlja pitanje, automatski, zar je moguće da svih 200 i nešto putnika, plus članovi posade, imaju istu sudbinu? Ili ako je jednom sudbina da umre u avionskoj nesreći, šta je s ostalih 199 putnika? Pa su me zamolile da prestanem razmišljati. Jer kad bih birala između toga da idem i umirem od straha i toga da ne idem, uvijek ću odabrati prvu soluciju. Prema tome, shvatim, osloniću se kao i uvijek na racionalizaciju i lexillium.

Vratila sam se filmu, no uto su počele reklame i to baš reklama, sudbina, šta li je, Turkish Airlinesa kojim letimo za tačno 15 dana.

Pa sam se nasmijala i odlučila da prestanem razmišljati.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.