Skoro kao imperativ

Čitam zanimljivu knjigu, zove se „Eat, Pray, Love“. Knjiga predstavlja memoare Elizabeth Gilbert. Recimo, na osnovu članka u novinama te iste Elizabeth Gilbert, napravljen je scenarij za film „Coyote Ugly“, što se kvartalno prikazuje na svim TV stanicama regiona. Autorica je bila kod Oprah jednom, pa sam tako naime i čula za nju. E sad. Knjiga govori o ženi (Elizabeth) u tridesetim godinama, koja ima savršen život (koja utopija, svi znamo da je život skoro pa savršen...) muža, kuće, posao...no, međutim, ona noćima jeca na pločicama svog kupatila. U momentu čuje neki glas unutar sebe koji joj kaže da ide nazad u krevet jer tu noć neće ništa promijeniti. Ali hoće sutradan. I tako krene mijenjati svoj život. Slušati sebe a ne druge. Razvede se, pronađe gurua, odluči napisati knjigu i konačno odluči godinu dana posvetiti putovanjima, gdje će posjetiti one zemlje koje se na ovaj ili onaj način provlače kroz cijeli njen život...Italija, Indija i Indonezija. I pročitala sam Italiju, čitam Indiju, iščekujem Indoneziju. I shvatam. Šta je zapravo ona uradila? Postavila je sebe na prvo mjesto. Konačno. Ne muža, ne posao, ne očekivanja drugih. Sebe. Pa je u Italiji recimo jela. I udebljala se svjesno 12 kila. Pa je u Indiju otišla pronaći duhovno u sebi, a po naslovu pretpostavljam da će u Indoneziji naći ljubav. Jedi, moli, voli. Skoro kao imperativ. Tako jednostavno, a opet vrlo kompleksno. I smijala sam se kako ironično i satirično opisuje dijelove spoznaje o sebi, jer i ja sama sam bila šokirana kada sam poslije dugo, dugo vremena čula svoj glas. A ne nečiji drugi. I kad se sjetim kako sam mislila da nikada neću uspjeti prevazići unutrašnje nemire i duhove i vampire i aždaje podmukle. Pa sam uspjela. A za to ti čak i ne treba da odeš na drugi kraj kugle zemaljske da shvatiš. Zapravo, kad razmislim, vrlo je jednostavno. Samoj sebi si najvažnija. Ako voliš sebe, znaš voljeti i druge. Zato se ja trudim ugoditi sebi na svakom koraku. Može to biti banalna stvar kao recimo, peta sezona Losta a može biti i nešto krupnije. Kao recimo ono što me čeka u julu.

I treba se s vremena na vrijeme pitati koja riječ trenutno opisuje tvoj život? Moja je NADA, trenutno. Mjesec maj je recimo bila TEROR. Prije tri godine, moja riječ je bila OČAJ a mjesec juli, nadam se biće ZADOVOLJSTVO. Zašto? Idemo na godišnji, konačno. Izbor je pao na Antalyu, hotel ovaj, i sve čemu se nadam je more, sunčanje, hrana, piće i knjiga. A memoare ćete dobiti kad se vratim ;)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.