Naivno, skroz

Naivno od mene, totalno naivno od mene ne pomisliti da će me roditelji moje djece tražiti na Facebooku. I slati mi friend request. Živa je istina da mi to nije ni palo na pamet. Valjda ja polazim od sebe, pa mislim ako ja ne bih miješala privatno i poslovno, ne bi niko. Malo sutra. Sad je kasno, ali trebala sam postaviti da me ne mogu naći kada ukucaju moje ime. Al` kako rekoh, ne nadah se ovome.

Ja sa roditeljima svoje djece imam sasvim korektan odnos. Uvijek sam tu za njih, oni to znaju i vole. I često budem i psiholog i socijalni radnik i kanta za sve njihove otpatke....ali pitam se postoji li i ako postoji, gdje je granica?

Prvo sam dobila poruku jednog tate kako on misli da sam ja super učiteljica. Hajde, prvo sam se čudom čudila, otkud im ta ideja, pa sam se ubijedila da je simpatično. Još mi je dijete na kraju te poruke poslalo pusu, pa sam pomislila da je baš, baš simpatično. Ali sad kad otvorih profil...

Da ignorišem-ispadam totalno đubre od čovjeka.
Da se pravim kao da se ništa nije desilo-trebam se s tim ljudima družiti idućih godinu i pol. I pri tom ih gledati u oči.
Da slažem da nisam dobila nikakav request- ne znam lagati.
Da prihvatim-ne želim da se priča o mojim slikama, komentarima, ne želim da se zna svaki moj korak (premda ja oprezno doziram šta ide na FB a šta ne)
Da se objašnjavam zašto ne želim i tu vrstu kontakta (dosta što imaju moj broj mobitela)-ispadam paranoična.

Bezizlazna situacija. A request stoji. Šta uraditi?

Šta uraditi? Prvo, znala sam ja da blog ne pišem uzalud :) Hvala na konstruktivnim savjetima, svima. Šta sam uradila? Nisam prihvatila. Mislim da će sami zaključiti zašto i zbog čega. Ako me pitaju direktno, dobiće direktan odgovor. Ništa lično, da nisu roditelji djece iz razreda, vjerovatno bi se i privatno družili. Ovako, žalim slučaj. Družba je družba a služba je služba. Može i obrnuto ;)

Rave on

Neki dan sam pomislila kako sam prije nekih desetak godina, vodila uzbudljiviji život. Dinamičniji, ako ništa. Rossa i ja smo u srednjoj izlazile, pa... stalno. Radnim danom smo znale zaglaviti u disku do nekih doba pa mamurati ujutru na prvim časovima prepričavajući u beskraj šta nam se sve desilo noć prije. Jednom smo i ukor dobile jer smo uzele slobodan dan poslije koncerta U2. Danas mi se to, mislim, ne bi moglo desiti.

Postojala je faza u našem životu kad smo redovno išle na mjesta gdje vlada elektronska muzika. Od onih sumnjivih rupetina u kojima bi ti od ravea bridili zubi, doslovno i bukvalno, pa do onih mjesta gdje smo mogli skakati bez ikakvih inhibicija. Pa je i to stalo, dio tog društva je zavolio lakše i teže droge, dio se udao i oženio, a mi počele voljeti nešto mirnije.

Prošle sedmice sam imala pripremiti predavanje za roditeljski sastanak pred oko 60-tak roditelja, pa sam i to izvela. Pa sam počela nositi leće, meke. Ja nisam gadljiva osoba, stvarno. Kad vidim dlaku u jelu, ne dobijem nagon za povraćanjem. Ali ovo je stvarno odvratno. Proces svlačenja leće s oka je nešto najljigavije što izvodim sad eto, svakodnevno. I teško mi ide privikavanje na to strano tijelo u mom organizmu...na polutvrde lece sam se brzo navikla, ove su onako, lijgave....valjda bude ok. Dosadno i dosadno.

Premlada sam da mi bude ovako dosadno, pomislim, govoreći Rossi kako mi je život postao čista žabokrečina. Bez ikakvih dešavanja, ništa. I tako odlučimo da je dosta i da je vrijeme da ta bara od našeg života izbaci jedan mjehurić. Mjehurić zvani Roger Sanchez. Koji mi je oduvijek...ono nešto, nešto :)



Kao nekada, ona je došla po mene oko pola jedanaest, pile smo ono što uvijek i pijemo na tim mjestima i totalno se oduševile likom i djelom Roger Sancheza. Tip je genijalac, u momentu smo se naslonile i samo gledale i slušale šta radi, što ona kaže i da smo k`o u kinu sjedile i gledale ga, ne bi bilo dosadno.



Djelić atmosfere, tražila sam idealan klip, ono sto sitnica u jednom, i muzika i atmosfera i ljudi i on...ovaj mi se čini najpotpunijim.


Jeste da sam skoro zaspala dok nije došla po mene i jeste da mi je došlo da od umora nekog odustanem sto puta i ostanem kući i gledam TV i jeste da su nas ovaj put od plesanja zabolila leđa a ne noge...nije bitno. Vrijedilo je svake sekunde i onog osjećaja lakoće. Kući sam došla iza četiri.

Bilo je to kao nekada.

Ne tek tako bla, bla, bla

Ona govori ono što ja mislim

.


Prosto me strah krenuti ponovo. Ispočetka. Uz tako malo nade u sretni završetak. Da li su jedno...dva, tri negativna iskustva u stanju srušiti sve ideale? O da. No bez obzira, dođe ti da plešeš u paru, opet i opet i opet. Valjda je to ok.

Kiša, kiša, kišica

Današnji dan će ostati zapamćen kao dan kad smo iz sunca otišle u kišu.
Svane nedjelja, prva sunčana nedjelja, poslije dana i mjeseci magle, smoga, snijega i leda. I mi ne časeći časa, u auto i pravac Mostar. Očekujući još više sunca, šta li. Prvo je počela sipiti kišica, onako dosadno, a onda je počela padati. Onako bez prestanka punim intenzitetom.



Pa smo u ritmu podivljalih brisača, stigle u Mostar. Ulice puste, samo lokalni narkoman naslonjen na bankomat. Pa smo drugi bankomat tražile dobrih pet krugova po gradu. Trčećim korakom, pokisnulih ramena uletimo u naš restoran, pravo u ruke našem konobaru. Sladak, presladak, oženjen, nenaspavan jer mu curici izbijaju prvi zubići. C'est la vie. Ručamo, u praz praznom restoranu, gledajući u nebo prevrtljivo. Kiša stane na deset minuta i odlučimo prošetati, ali nas hladnoća zaustavi. Par fotkica u letu...



...i pretrpljeni strah zbog pomisli da nam je auto odnio pauk. Olakšanje kad shvatimo da ga je drugi auto zaklonio, samo. U nastavku, izbjegnemo direktni sudar jer smo krenule pravo u suprotnu traku u susret dolazećim autima. Ja krivim meso koje smo pojele. Na povratku pjevamo, pjevamo iz sveg glasa. I pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo i Zvao sam je Emili i držimo „mikrofon“ ispred usta i pjevamo i bubnjamo i pjevamo bez obzira što nam donje lage i trileracija i ne idu baš od ruke...I zaustavi nas policija zbog prekoračenja brzine. Stara voli brzu vožnju, a i mi uz nju, pa smo odnekud i navikli. Jednom nas je izvukla od drota i kazne tako što ga je ubijedila (i nasmijala od srca) da žurimo jer smo gladne. Kad je to prošlo. Proći će sve. Ovi su bili malo konkretniji, u smislu, počasti i furaj dalje...

Šok i smijeh kada shvatimo da u gradu, našem, kiša skoro da nije ni pala. Skoro da je i Sunce sijalo.

Sve u svemu...savršen dan ;)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.