Rave on

Neki dan sam pomislila kako sam prije nekih desetak godina, vodila uzbudljiviji život. Dinamičniji, ako ništa. Rossa i ja smo u srednjoj izlazile, pa... stalno. Radnim danom smo znale zaglaviti u disku do nekih doba pa mamurati ujutru na prvim časovima prepričavajući u beskraj šta nam se sve desilo noć prije. Jednom smo i ukor dobile jer smo uzele slobodan dan poslije koncerta U2. Danas mi se to, mislim, ne bi moglo desiti.

Postojala je faza u našem životu kad smo redovno išle na mjesta gdje vlada elektronska muzika. Od onih sumnjivih rupetina u kojima bi ti od ravea bridili zubi, doslovno i bukvalno, pa do onih mjesta gdje smo mogli skakati bez ikakvih inhibicija. Pa je i to stalo, dio tog društva je zavolio lakše i teže droge, dio se udao i oženio, a mi počele voljeti nešto mirnije.

Prošle sedmice sam imala pripremiti predavanje za roditeljski sastanak pred oko 60-tak roditelja, pa sam i to izvela. Pa sam počela nositi leće, meke. Ja nisam gadljiva osoba, stvarno. Kad vidim dlaku u jelu, ne dobijem nagon za povraćanjem. Ali ovo je stvarno odvratno. Proces svlačenja leće s oka je nešto najljigavije što izvodim sad eto, svakodnevno. I teško mi ide privikavanje na to strano tijelo u mom organizmu...na polutvrde lece sam se brzo navikla, ove su onako, lijgave....valjda bude ok. Dosadno i dosadno.

Premlada sam da mi bude ovako dosadno, pomislim, govoreći Rossi kako mi je život postao čista žabokrečina. Bez ikakvih dešavanja, ništa. I tako odlučimo da je dosta i da je vrijeme da ta bara od našeg života izbaci jedan mjehurić. Mjehurić zvani Roger Sanchez. Koji mi je oduvijek...ono nešto, nešto :)



Kao nekada, ona je došla po mene oko pola jedanaest, pile smo ono što uvijek i pijemo na tim mjestima i totalno se oduševile likom i djelom Roger Sancheza. Tip je genijalac, u momentu smo se naslonile i samo gledale i slušale šta radi, što ona kaže i da smo k`o u kinu sjedile i gledale ga, ne bi bilo dosadno.



Djelić atmosfere, tražila sam idealan klip, ono sto sitnica u jednom, i muzika i atmosfera i ljudi i on...ovaj mi se čini najpotpunijim.


Jeste da sam skoro zaspala dok nije došla po mene i jeste da mi je došlo da od umora nekog odustanem sto puta i ostanem kući i gledam TV i jeste da su nas ovaj put od plesanja zabolila leđa a ne noge...nije bitno. Vrijedilo je svake sekunde i onog osjećaja lakoće. Kući sam došla iza četiri.

Bilo je to kao nekada.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.