Bijeg u maštu

Još iz srednje škole, sjećam se odlika romantizma, kao književnog pravca. Pa je pored bijega u metafiziku, bitna karakteristika bila, bijeg maštom u egzotične zemlje. Po toj kategorizaciji, ne samo nužno književnoj, ja sam romantičar. I dušom i srcem i svim osjetilima. Kad nas proguta smog kao što je to slučaj zadnjih dana, ne pada mi teško bijeg u maštu. No nije smog taj koji me natjerao da o ovome razmišljam. U pitanju je film Vicky Cristina Barcelona, koji sam gledala prije par večeri i o kojem ne mogu da prestanem razmišljati. Imam viška slobodnog vremena, da.

Film je za svaku preporuku, mada ja možda nisam kompetentna da izjavim ovo, jer ja volim filmove Woody Allena. Sve mi se svidjelo. I humor i paradoksalnost i romanse i previranja, što duhovna što fizčka...boje, mirisi, prizori, sve. Baš jedan potpun film. I da, prepoznala sam se u Vicky, definitivno. U toj vječnoj težnji i želji za romantikom koju ne dozvoljava da se dogodi, jer planovi su ipak ono što pruža osjećaj sigurnosti. Čak sam se prepoznala i u zavisti koju osjeća prema prema Cristini. Kada tumači njene ludosti hrabrošću. Predivan film.

A budimo realni, ko od nas nije poželio da nas šarmira neki Juan Antonio? Pa da nas gleda sa zanimanjem u oči i govori pogledom, da ne postoji nijedna druga na svijetu za njega. I da ti ne preostaje ništa drugo nego da se složiš s njim i prepustiš se u potpunosti.

Ovog puta, moram priznati, Penelope je pojela Javiera. Glumački. Eto, pogledajte film, pa ćete se složiti sa mnom. Mada da se razumijemo, Javier, da stoji i šuti svih 90 i koliko li minuta, bio bi intrigantan. Ima neki faktor u njemu što ga čini pravim Juan Antoniom.

I da, koliko je samo nesretnih brakova i veza koje se održavaju na životu isključivo iz navike i žena koje su svjesne činjenice „da ga volim ali nisam zaljubljena u njega“....koliko je njih samo? Uglavnom, film, odličan.

Druga stvar koja mi se svidjela je ta da film predstavlja Španiju baš onako kako je ja zamišljam. Bojama, okusima, umjetnošću, ljudima, sve je onako kako si ja predstavljam u svojoj mašti. I željela bih otići uvjeriti se da li je to i u stvarnosti tako. I ne samo Španiju. Evo, redom, krenuću od najsvježije fantazije.

1. Andaluzija. Prve asocijacije? Alhambra, flamenko, Sevilla, Cordoba, maurska umjetnost, Granada...zemlja strasti, po meni
.

2. Istanbul. Nemam tačnu definiciju zašto. Ali imam osjećaj da bih otišla tamo i samo hodala i gledala. Ne kao neki!! Pih! Kako ti samo zavidim, da znaš!

3. Santorini. I ne samo grčki otoci, voljela bih vidjeti Atenu, manastire Meteore i šta još sve ne...Ova plava boja i more i cijela historija ovog otoka, vrijedilo bi otići i vidjeti to uživo.

4. Provansa i njen zaštitni znak, beskrajna polja lavande.....

. 5. I za kraj, totalna suprotnost, Maroko.

Ono zajedničko, što me privlači ovim mjestima je atmosfera. Puste slike i opisi je ne mogu dočarati. I hrana, naravno.

Slike sam, našla na Internetu. Kada će mašta preći u stvarnost, ne znam. Nadat` se samo da ću do tada pisati blog, pa da vam mogu pokazati svoje fotke. ;)

I da, Junac, hvala ;)