O čitanju

Ovaj post se direktno nadovezuje na prošli, čistom slučajnošću. Razmišljam o čitanju ovih dana. Razmišljam i shvatam da prvi put od kad znam za sebe, čitam sa uživanjem. Šta to znači? Ne čitam krišom. Krišom od sebe i svih ostalih u onom periodu koje je po svim pravilima predviđeno vrijeme za Annino učenje. Ne čitam da izbjegnem pogled kroz prozor u kome se ocrtava besmisao rata, ubijanje i smrt. Čitam jer to želim.

Kad razmislim, najviše sam čitala u ratu. U te četiri godine, mislim da sam pročitala više od 600 knjiga. U rasponu od Jackie Colins do Dostojevskog. Čitala sam sve što mi dođe pod ruku. U podrumu, u polumračnim hodnicima ulaza, pod svjetlošću prvo svijeća a onda uljarica...Doći do knjige u ratu je bilo najlakša stvar na svijetu. Prvo, puno više smo se družili, prije svega. Drugo, svi su čitali. Krenula bih od prizemlja zgrade u kojoj živim, od komšije do komšije (niko nije držao zaključana ulazna vrata) dakle krenula bih od prizemlja zgrade i čistila ljudima police u potrazi za nekim knjigama koje nisam pročitala. Iznenadili bi se koliko stanova je imalo police i u njima cijele komplete opusa Ive Andrića ili Tolstoja, koji su bili tu samo i isključivo da bi popuniti tu policu. Kao ukras. I ja sam sve čitala. Kad ne bih imala šta čitati, čitala bih neke knjige iz početka. Čisti bijeg od realnosti.

I tako razmišljajući, sjetim se teta Bebe. Žene od nekih sedamdesetak godina sa neprimjerenim nadimkom koji se zadržao uz nju. Pa se ona srodila s njim ili on s njom, nisam sigurna. Bila je udata za čika Kostu koji je bio prvi i pravi lik dede u mom životu, budući da svoje biološke djedove nisam imala sreće upoznati. Kosta i Beba nikad nisu imali djece. U ratu su bili, stari, nemoćni i nekako sa njima sam se najviše i družila jer su njihove životne priče bile najbolje. Beba je bila žena koja je imala na balkonu kutije i kutije pune ljubavnih romana. Koje je izdavala komšiluku. Znači, dođeš do teta Bebe, uzmeš dvadeset ljubavnih romana (ona ih je zvala vikend romani, ali ja ne skontah jel im to pravo ime ili su izlazili vikendom...nije ni bitno) ona te zapiše i nakon nekih desetak dana vratiš joj romane. Ako kojim slučajem zaboraviš, ona te diskretno napomene. Ti njeni ljubavni romani su putovali sa jednog kraja Sarajeva na drugi, danima. I interesantno, uvijek su joj se vraćali, neštećeni. Meni je to bilo beskrajno simpatično, tolika fiksacija oko blesavih romana...Dok mi jednom nije rekla u čemu je fol. Čika Kosta je godinama prije rata radio u Iraku. Beba je bivala sama godinama, bez djece, bez rodbine u tuđem gradu. Jedino što joj je činilo radost su bili „Vikend romani“ koje je počela skupljati kad god bi Kosta otišao u Irak. I sjećam se kako je počela plakati dok se toga prisjećala. Poslije toga se više nisam zezala sa Bebinim ljubavnim romanima...Kada je došla zima `93, zima o kojoj mi ne pada na pamet pisati ili čak sjećati se, kada smo ostali bez svega, Beba je ostala bez ljubavnih romana. Kutiju po kutiju, dolazila je kod nas, ložila roman po roman i pekla hljeb. Svaki dan. Ja bih, svaki dan u tom periodu dok bi ona pekla hljeb na ljubavnim romanima bila u svojoj sobi. I čitala. Od Dostojevskog do Harold Robbinsa...

Srećom, danas konačno čitam zato što to želim.

anna

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.