La vita e bella.

(by anna)

Druga nedjelja zaredom, čim svane, odmah se zovemo na telefon, pakujemo i idemo na Bjelašnicu.



Sunce sija, zelenilo odmara oči a o svježem vazduhu da ne pričam...



Ali, da ne biste mislili da smo mi tako prirodnjački nastrojene, zdrav vazduh i šareno cvijeće nije glavni razlog što svake nedjelje idemo gore. Ovo je pravi razlog. Pita zeljanica i burek.



Burek izbliza, kralj svih pita.



Nakon jela, kad nam se oči počnu sklapati, upotrijebim svu svoju moć ubjeđivanja (samo još nisam počela im ruke uvrtati a malo mi fali) da idemo malo prošetati. Pa se onda penjemo, pa se okrenemo i pogledamo koliko smo se popeli pa si sami među sobom čestitamo. Današnji uspon=možda deset minuta..

Pogled prema gore, žičare, stopirane do prvog snijega. Planine mi imaju puno više smisla ljeti, premda se ova žičara sigurno ne bi složila sa mnom.



Ovčice...Triplet se pitala šta ako ih blic prepadne pa krenu prema nama? Pa sam joj mudro odgovorila da nije riječ o krdu antilopa već o bezopasnim ovčicama koje gledaju svoja posla. Ne priznah joj da sam ih ipak zumirala, zlu ne trebalo.



Uz put svjedočimo raznim umjetničkim instalacijama...



Pronađemo tu i tamo polje maslačaka, prošle nedjelje se sve žutilo, danas su već postali leteći maslačci....



Nakon vrtoglavog uspona brže bolje se sjurimo niz padinu, ovaj put na jabukovaču i kafu. I stvarno ne znam kako nemamo sto kila.....Hmm, slike nema jer nisam imala snage da slikam.

I onda se nešto žalimo na život...ma lijep je, miša mu, kako god da okreneš :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.