Mute

(by anna)

Dan je savršen. Pravo rano proljeće. Sunce grije, ljudi su vidim skinuli kapute i čizme, patike se nose uveliko, a upravo ugledah i biciklistu u majici kratkih rukava. Dan je kao stvoren za to da se bude napolju i sjedi u nekoj baštici u gradu, ispija kafa i ne misli na ništa konkretno. To upravo radi moja trojka. Negdje na suncu piju kafu. Ja nisam s njima jer sam prije tri dana ostala bez glasa. Ali bukvalno, nisam mogla progovoriti a ni danas nisam bolje. Još jednom mi se ovo desilo, na samom početku prošle školske godine. Moj prvi posao u struci. Od navale stresa, odgovornosti, treme, želje da se dokažem, ko zna čega sve ne...odrazilo se na ono gdje sam najosjetljivija...moje grlo. Drugi dan u školi, ja šapćem. Onda mi je palo na pamet da će roditelji misliti da vrištim na djecu, pa sam šapćući nekako na roditeljskom probala im objasniti šta je u pitanju...ta sedmica mi je bila najduža u mom životu. Ove sedmice se isto desilo. Opet sam bila malo u školi, pokušala se nadglasati sa 35 desetogodišnjaka (naglasak na pokušala)...rezultat toga je da već tri dana šapćem. Ma zapravo šutim većinu vremena. Ne javljam se na telefon, sa ljudima „pričam“ tj. tipkam preko msn-a i sms-a, pijem čajeve sa medom, čitam i gledam TV.... i samo želim da mi se moć govora što prije vrati. Danas sam malo bolje, progovorila sam, ali ipak ne toliko bolje da sad sa njima negdje u gradu pijem kafu...danas sam i ljubomorna i zavidna :)

Nismo ni svjesni koliko smo sretni što imamo moć govora. Uvijek tako kad sam bolesna, počnem cijeniti one banalne stvari, koje uzimam zdravo za gotovo. Recimo, sve sunčane subote i nedjelje kad sam mogla komunicirati sa ljudima bez pomoći tehnologije a kojima mi je bilo mrsko izaći iz kuće. Sreća je (ili nesreća, kako se uzme) u toj mojoj prisilnoj tišini što imam vremena za razmišljanje. Uvijek zaključim kako ću čim dođem sebi i slijedeća sunčana subota ili nedjelja dođe a meni bude mrsko izaći...samo se podsjetiti i reći zamisli da ne možeš izaći? Zašto reagujem tek kad sam suočena sa mogućnošću da bez toga ostanem? Tako je teško ne uzimati stvari i situacije u životu zdravo za gotovo. To zdravo za gotovo, mi je uvijek bilo nejasan pojam. Fraza, šta li je. U suštini, znači da ne smijem olako shvatati život. Stvari, situacije, ljude koji se nađu u našem životu. Uvijek postoji šansa da ostanem bez toga...Filozofiram bez veze. Više bi mi godilo da sjedim negdje na suncu i mislim na ništa. No, dobro. I ovo će proći.

Nemirna mi je rekla da joj je doktor jutros nagovijestio da bi Anja mogla večeras stići. Kaže ona meni: „Nemoj nikome više govoriti da ne dižemo paniku, ja ću tebi prvoj javiti kad krene, pa ti onda polako javljaj ostalima“. I sad su mi se noge oduzele. Ja sam prikriveni paničar. Mada u stresnim situacijama dobro rezonujem, smirena sam, tek poslije se oduzmem...no, u ovom slučaju mi nije svejedno. Tako da sam kao na iglama, sad joj šaljem poruku pitam je kako je, odgovara: „Dobro sam, gledam reality zone tv. Love vlasnike night barova zbog nehigijenskih uslova jer se striptizete gole valjaju po podu i šipci koja nije dezinfikovana“.

Pretpostavljam da to znači da Anje još nema.

Iduće sedmice u ovo doba ću biti tetka. Tetka sa, nadam se, normalnim glasovnim mogućnostima.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.