Gori vatra

(by anna)

Nešto sad razmišljam, Čola kao pojava, kao muzičar, provlači se kroz cijeli moj život. Prvo, odrastao je sa mojim tatom, (dakle i u periodu kad nisam bila ni u planu, egzistirao je u blizini) prve pjesme koje sam slušala (i izvodila pred zadivljenom publikom uže familije, navodno jedino što bi mi oduzelo „mikrofon“ iz ruku je bila prijetnja da će mi zvati Čolu da me sluša...) bile su njegove pjesme... Onda pred rat, ona pjesma sa onom djevojčicom Ivanom „Ja se zovem Ivana i tata me zove zlato...“ (na koncertu sam šokirano shvatila da znam od riječi do riječi cijeli tekst, pa i ono kad nabraja gradove...ja i moje slonovsko pamćenje) onda pet godina me jedna osoba zvala nadimkom (i svim mogućim izvedenicama tog imena) po jednoj Čolinoj pjesmi...i slagala bih kad bih rekla da me nije ujelo za srce kad je počeo pjevati „Živiš u oblacima mala“...pa gdje baš tu pjesmu ...od milijardu drugih da uvrsti u repertoar. Srećom, krenuo je ubrzo sa veselijim pjesmama tako da sam zajedno sa ostatkom mog dijela tribine plesala i pjevala i skakala sve vrijeme. Pjevala, hmm, sreća pa je ozvučenje bilo odlično pa ni drugi a ni ja samu sebe nisam čula. Srećom. I da, kako je krenulo, ne bi me čudilo da i moja djeca jednog dana slušaju Čolu.

Stvarno mu se ne može osporiti da je veliki profesionalac. Svaku pjesmu je izveo od početka do kraja, nije bilo onog: „Hajde sad vi!“, „Ne čujem vas!“ „Ne vidim vas!“, pa onda raja otpjeva cijeli koncert umjesto njega. Nije bilo ponavljanja refrena jedne pjesme do iznemoglosti pa da bi se na kraju svelo da jedna pjesma traje sedam minuta. Ne, Čola je pjevao tri sata i dvadeset minuta. Nije bilo sentimentalnih izjava tipa: „Sarajevo volim vas, vi ste najbolja publika na svijetu“...bla, bla...zapravo sa Čolom u Sarajevu i ne može biti toga, ipak pjeva u svom rodnom gradu. On je izgleda kao vino, što stariji to je bolji. Opstaje tolike godine u vrhu, prati i posmatra kako se vremena mijenjaju, generacije smjenjuju. Novi klinci ga prate na novi način, tako da publika uz tugaljive pjesme više ne diže upaljače, sad su u fazonu mobiteli sa zaslonima koji svijetle u zraku. Ni Lokice nisu što su nekad bile. Ove nove Lokice mu, prave akrobacije, okreću se preko glave bez pomoći ruku...mada ne mogu reći da ne izgledaju sjajno.

Zetra je bila puna. Puna – malo je reći. Kažu da je oborio sve rekorde i spominju broj od 20 000 ljudi. Bila sam na svim većim koncertima poslije rata i nikada nisam vidjela ljude poredane k`o sardine, nikad nisam bila sigurna da će se tribine srušiti, nikad nisam vidjela čuvare kako okrenutih leđa publici pjevaju i plešu. Histerija širih razmjera. Do mene je bila žena, brat bratu 65 godina ima, prva je skočila kad je počeo koncert pjesmom "Gori vatra", to je pjesma iz `73-e godine, iza mene je bilo dijete od šest godina koje je od riječi do riječi pjevalo tu pjesmu. Fenomen, ne znam kako drugačije Čolu da definišem. Slike što ću staviti, nisu baš nešto posebno kvalitetne, ali su makar slikane sa najveselije tribine i možda će vam prenijeti mali djelić atmosfere. Inače, Čolina turneja je u toku, ako dođe u vaš grad, otiđite, neće vam biti žao :)












P. S. U Sarajevu pada snijeg. K`o lud. Bijeli gad.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.