Bućkuriš

(by anna)

Ko bi rekao da višak slobodnog vremena može biti tako dosadan? Mada u biti meni je rijetko kad dosadno, uvijek nađem neku zanimaciju, bilo da sam u kući, bilo da sam napolju. Samo ovaj period...navikla sam raditi, ujutru ustati, obući se i krenuti na posao, doći umorna od posla... Čovjek je proklet, definitivno, dok sam radila, slavila sam vikende kao praznike. Sad sam preodmorna. Toliko sam odmorna da me počinje umarati višak slobodnog vremena. Pišem diplomski, počela sam ići na konsultacije kod mentorice, učlanila sam se u biblioteku, donosim kući brdo knjiga, čitam...ali sve to nije dovoljno, opet mi ostaje i previše slobodnog vremena. Mada, ako želim biti u potpunosti iskrena (pssst!) moram reći da se ovo ne bunim iz sveg glasa, nego onako tiho gunđam...Ali ako potraje ovakva situacija još par mjeseci, vjerujem da će se čuti glasno negodovanje (u najmanju ruku).

Sažetak, dakle:

Recimo, ovo je pjesma koju sam otkrila prije dva dana. Zbog ove pjesme noge mi cupkaju ispod stola k`o onomad Scarlett O`Hari u „Prohujalo sa vihorom“...



Spot je isto odličan, podsjeća na Chicago, (mjuzikl) samo u country stilu...

Album koji preslušavam pa recimo stalno iz početka je „All The Lost Souls“ James Blunta, on mi je tako simpatičan i voljela bih ga slušati uživo…



Ovo je odlična stranica, tu možete ubiti vremena i vremena, ako vas zanimaju lijepe slike, fotografije...neiscrpan izvor.

Ovo se kanim postaviti pa mjesecima, lažno je reći. Mislila sam joj dati ime Nađa Komaneći (zbog očigledne sklonosti ka gimnastici) ali bojim se da se ime Ptica poprilično ukorijenilo, te više nije ptica koja imena nema...







Čitam, Plameni sjaj, (Burning Bright) Tracy Chevalier...sviđa mi se što u njenim knjigama ima dovoljno mraka i mistike, što sam automatski i bezrezervno na strani glavnog lika...

“If you are fighting, stop fighting. If you are marching, stop marching. Come back to me. Come back to me is my request.”…Poznato? Jučer sam ponovo gledala Cold Mountain...

Šta drugo reći osim da je Anthony Minghella genijalac...Hm, sjetila sam se s kim sam gledala taj film u kinu pa sam se logično sjetila i njegovog komentara poslije filma: „Sreća pa Jude nije koristio kondom“ (ko nije gledao film, ta činjenica zapravo je jedini trag nade i svjetlosti koji ostaje na kraju filma) pa sam se jučer opet smijala tome. Omiljeni citat iz filma, (i ovo sam našla na netu...) razgovaraju Ada i njen otac:

Ada: I count the number of words that have passed between us, Inman and me - not very many. But I think about it.
Rev. Monroe: I lost your mother after twenty-two months of marriage. It was enough for a lifetime.

I da, gledate li Lost? Kate i Sawyer? To je sve što ću reći...

Bajram je prošao, opet sam bila lagano sentimentalna, što je dovelo do toga da baklave nisam odbijala. Sad se pitam šta ću sa tolikim šećerom u krvi, ali hajde. Vrijedilo je. Slavilo se sa petka na subotu, došla sam kući u pola četiri ujutru...odlično mi je bilo, u momentu sam se okrenula oko sebe, pola kafane pleše na stolovima, što ti je reći, dobar dernek :) Odnekud mi je to sve skupa bilo i fascinantno za posmatrati. Možeš se ti pretpostavljam opustiti i uz pjesmu Gwen Stefani...ali ne možeš se uz tu pjesmu zagrliti sa drugim ljudima, (mislim da je to grljenje vrlo vrlo bitan detalj u analizi ove pojave, jer ljudi su općenito usamljeni) dići ruke u zrak i pjevati iz sveg glasa, onako iz srca i duše... I onda, ti pogledaš okolo i vidiš da su svi u nekom momentu u životu doživjeli nešto slično i da ih je pogodilo u pravu žicu. Tad proradi sevdah. I ne mislim ovdje na one debilne tekstove turbo folkera, gdje se ne zna ko kome šta i kako...Sevdah je priča za sebe. Kako rekoh, zanimljivo i za posmatrati...Odmorna sam i naspavana i bioritam mi se promijenio u potpunosti. Prednost toga je što sam budna u pet, pola šest ujutru, pa sam u situaciji da uslikam ovakvu sliku neba...A budući je Bosna još u bajramskom ozračju, nekako mi je slika taman dobro došla...samo se nadam da neko nije gledao spram mojih prozora u pola pet ujutru i vidio mene sa aparatom u ruci...



Karte za koncert Zdravka Čolića (koji je sad u subotu) su definitivno rasprodane. Kažu, nezapamćen interes, što ni ja nisam mogla da vjerujem, pa sam otišla najnormalnije da kupim karte, a prodavačica me pogledala kao da sam joj zatražila litar krvi...tako da vrlo vjerovatno, ne idem na koncert (jedina nada mi je prijateljica koja zna sve i svakoga u gradu, ako ona ne iskopa karte, neće niko) I žao mi je jer Čola je institucija, normalno je da ideš na njegov koncert...Sad bi se moja mama ubacila i ispričala anegdotu, kako je Čola na jednoj utakmici na Željinom stadionu (prije sto godina) sa tribine na tribinu zovnuo mog tatu po imenu (tata je bio sa mojom mamom u društvu i tek su počeli hodati, jelte) i pokazao palac gore pokazujući upravo na moju mamu. K`o ono, našla se dobra ženska...i ako se vidite po treći put u životu sa mojom mamom, vrlo je vjerovatno da će vam ispričati tu priču. Ja sam od Čole bježala k`o djevojčica kad god bi mi se približio...bila sam užasno stidljivo dijete.

Nekad mi bude žao. Baš mi bude žao što postoji blog I što će mnogi od vas kliknuti ovdje I očekivati neki razumljiv post o ne znam ni ja čemu…a ono što ćete dobiti jeste izvještaj o mom ubijanju dosade. A opet, blog mi dođe kao sredstvo za postizanje istog, prema tome ... dobro došli u moj začarani krug :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.