Širenje porodice

(by anna)

Prošle subote, Braco se oženio. Što bi mama moja rekla, (sa iskrenim čuđenjem u glasu): „Ne mogu da vjerujem da se on oženio.“ A ne mogu reći da nam svima nije drago, te da Nemirna nije došla u pravo vrijeme :) Opet sam učestvovala u organizaciji vjenčanja, skoro pa postajem profi. Ovaj put sam imala odriješene ruke, tako da se Braco po mom izboru vjenčao u znaku Želje (Željezničar, plavo-bijeli fudbalski tim iz Sarajeva. Inače Sarajlije se dijele na one koji navijaju za Želju i one koji navijaju za Sarajevo. Moja porodica generacijski navija za Želju) Sve je bilo u plavo-bijelim nijansama, plavo-bijeli baloni, (koje smo Rossa i ja napuhale, prsti me i danas bole od vezanja čvorova) plavo-bijele mašne, dekoracije na stolu...Obradovao se što sam tako odabrala, mada riječi nije rekao. E ovo su Bracini drugovi nazvali „plava supa“, a Triplet je dodala: „Takozvana gerberovka“, mada očito, gerbera nema, nama je bilo presmiješno...A i efektno djeluje.



Čin vjenčanja...prvo je počela plakati Sofi, petogodišnja sestra snahe mi, (plače zato što joj je sestra rekla „pristajem“) pa poslije Sofi smo svi krenuli plakati, uključujući i mladence. Najgore je što se ti kao suzdržavaš od suza, ne bi da ostali svijet vidi da plačes, ali onda kad buuuhuuhuu momenat nagrne, ma ne pomaže ti nikakvo suzdržavanje...Nama je bilo teško što tata nije tu sa nama da vidi kako se Braco ženi, koliko god sretni bili, opet je u svima nama tinjala ta tuga što on nije doživio taj trenutak. I suze su u momentu bile jače...

Vjenčanje je bilo lijepo. Počelo je od toga da će to biti uzak krug prijatelja i rodbine, kod tetke u stanu ćemo ručak organizovati, tamo ima dovoljno prostora...na kraju je završilo sa oko četrdeset ljudi, tortom na tri sprata, gostima koji su došli iz Zadra, Čačka, Beograda, cijele Bosne...tako to obično bude. U mojoj familiji barem. Braco je izdržao do pred sami kraj slavlja, onda mu je dopizdilo pa se sa kumom svojim pokupio i premjestio na drugu lokaciju, što dalje od baba koje su ga grlile, ljubile, bježeći od rezanja torte i slikanja sa mladom i ostalih poznatih i nepoznatih običaja...Takav je, jednostavno. Ostavio je svog najboljeg druga, kao potparola da bude sa nama. E taj drug nam je svima uljepšao veče, lik je plesao na stolicama, ljubio se sa gostima na odlasku, pričao lovačke priče, plesao sa babom...ja sam oduševljena bila.

Čudan je osjećaj sad kad postoji osoba koja od prije sedam dana nosi naše prezime. Koja je postala dio porodice, do prije sedam dana to nije bila. Barem ne zvanično. Danas je crno na bijelo, u rodnom listu, zvanično naša. I jako je čudan osjećaj, bliskosti, povezanosti...Kad kažu da papir ne predstavlja ništa...dalo bi se diskutovati. Njih dvoje su živjeli zajedno skoro dvije godine i nije isti osjećaj. Sad je sve nekako...ozbiljnije.

Bilo je lijepo i dirljivo i baš onako kako smo i htjeli.
Još neka četiri mjeseca i stiže nam Dario/ Anja. Doktor nije siguran. Kako bilo, novi članovi su došli i trebaju tek doći. I osjećaj je sjajan!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.