Zar je problem u formulaciji?

(by anna)



Prije par godina sam pročitala knjigu „Moć podsvijesti“, Josepha Murphya...Iznenađujuće, ostavila je utisak na mene. Obično sa velikom dozom skepticizma prilazim knjigama popularne psihologije, idejama sa predznakom new age... nešto ne mogu da vjerujem da ću tek tako naglo, na osnovu pročitane knjige promijeniti svoje mišljenje. Oprez bez granica. Dok opet knjige samopomoći nisu nikad ni dolazile u obzir. Sam naslov knjige bi me automatski odbio...tipa: „Kako mi se to moglo dogoditi?“ ili „Kako naći i zadržati ljubav?“ Ako ne mogu sama izvesti zaključke, ne treba ni neka knjiga to činiti za mene. Međutim, ova knjiga, pročitala sam je u jednom danu...u tom periodu sam polagala neke teške ispite i toliko sam se nafurala bila da sam zaista mislila da savjeti iz knjige pomažu i djeluju. Poenta je u tome da trebas imati vjeru u samog sebe i misliti da ćeš uspjeti čega se god prihvatiš i da zapravo ponajviše, naš život i njegov predznak sretan ili nesretan zavisi od nas samih.

Problem sa tom popularnom psihologijom, bar kad sam ja u pitanju, je taj što znanja koja „usvojim“ su kratkog vijeka. Sve to pozitivno mišljenje koje se trudim prihvatiti i učiniti da mi postane stil života...ima svoj rok trajanja. Na kraju prevagne moj karakter i opet se ispostavi da sam ona ista ja kojoj je čaša uvijek napola prazna...

Gledam Oprah show redovno. I tako nedavno gledam epizodu u kojoj spominju The Secret...najnovije čudotvorno sredstvo uz čiju ćeš pomoć promijeniti svoj život, riješiti se suvišnih kilograma, dugova, sexualnih problema. Svi savjeti su sadržani u DVD-u pod nazivom The Secret i navodno djeluje. Epizoda u kojoj su sve rekli i u kojoj ništa nisu rekli, koju sam i skontala i nisam...najiskrenije. Mama ulazi u sobu i govori mi: „Jesam ja glupa ili oni ništa rekli nisu o čemu se tu radi?“
Ne znam samo kako jedna ideja u isto vrijeme može zvučati i savršeno logično i savršeno zbunjujuće...

Pojednostavljeno: kad naručuješ hranu u restoranu i naručiš recimo piletinu, tačno očekuješ da dobiješ to što naručiš. U životu je isto tako, ako kažeš: „Neću se nikad udati“ ti si upravo izvršila narudžbu i očekuj da to dobiješ...Što će reći ako se nikad ne udam biće da nisam dobro formulisala šta želim?

Meni se nekada više čini da je problem u tome što ja zapravo ne znam šta želim, pa je onda zbog toga ta formulacija nejasna prije svega meni pa onda i svim ostalim...

Treba znati šta želiš od sebe i svog života, ne oklijevati to i tražiti, nipošto razmišljati u smislu: „Neću se nikad zaljubiti“, „Neću nikada naći bolji posao“...treba misliti: „Zaljubiću se“ i „Naći ću bolji posao“...Pretpostavljam, ako počneš misliti tako, misli će se pretvoriti u riječi, riječi u djela...i ti ćeš ostvariti ono što si želiš. Sve to stoji, zvuči i više nego logično, ali zar je život tako jednostavan, a ako i jeste, zašto se onda sranja dešavaju?

Jedino što sam mislila oduvijek jeste...ako već imaš priliku da biraš kako ćeš misliti, ništa te ne košta da misliš pozitivno. Nekad je problem sa mnom što jednostavno ne mogu biti toliko pozitivno raspoložena da mislim pozitivno...

Ne bih rekla da je Murphy (a čini mi se ni ovi iz The Tajne) otkrio toplu vodu. Više vjerujem da je to priča koja je stara koliko i čovječanstvo, samo što su je oni dobro upakovali. I prodaju je normalno, na sve strane. Jedna žena mi je ostala u trajnom sjećanju još dok sam bila dijete, po rečenici koju je koristila u svim prilikama i situacijama...“Misli dobro da ti bude dobro“... često sam tu rečenicu i sama ponavljala, ne znajući da eto nesvjesno prakticiram savjete iz The Secret-a...

Eh pa eto, u zadnje vrijeme sam naručila štošta ispravno formulisanih želja i željica, pa još pride ako mislim pozitivno...ne može da škodi, zar ne?

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.