SFF

(by anna)




Sinoć je otvoren Sarajevo Film Festival . Nisam bila na otvaranju. Međutim, u gradu sam bila i mogu reći da je to bilo najbolje otvaranje festivala do sada. Mislim na atmosferu koja je vladala u gradu i na količinu pozitivne energije koju su svi osjetili.

U par postova sam do sada pisala koliko volim gledati filmove, u kinu naročito. I onda sasvim logično da sam kao dijete sretna u toku filmskog festivala te naravno trudim se biti prisutna. Nekad više nekad manje. Rossa, ja i Bivši smo 2001 godine imali komplet karata za svaku noć festivala (ponekad to znači i dva filma u toku jedne večeri) I svi se čudom čudili kako nam nije dosadilo...međutim, nije. Izuzetak je prošla godina, nijedan film nisam pogledala, nisam ni bila u stanju...uspomene, bla, bla. Ove godine...idemo dalje :))

Za nas Sarajlije, taj festival je nešto posebno, trag nade koji pratimo iz godine u godinu, trag koji postaje veći i ljepši i bolji. Pa tako nikog ne iznenađuje što štimamo godišnje odmore da budemo tu kad Festival krene. Pisala sam već kako je Daniel Craig prošao tik do mene, kako je normalno sresti u festivalskim danima neku svjetsku facu dok jedeš ćevape...I niko se ne uzbuđuje, sve je opušteno i ležerno. Sjećam se, kad je festival otvorio Danis Tanović, sa filmom „Ničija zemlja“, poslije filma smo svi zajedno oko ponoći roštiljali u kinu Metalac, prejedali se pljeskavicama i ćevapima, sa Đurom i Danisom pored nas. Metalac je kino na otvorenom, gdje par hiljada ljudi, (2600 mjesta tačnije, plus što Rossa kaže oni ljudi koji film gledaju sa svojih prozora i balkona okolnih zgrada) zajedno gleda film, komentariše, aplaudira, ili broji zvijezde ako mu se film ne sviđa. Po toj ležernosti i pristupačnosti smo poznati jel... tako da sam se danas u toku šetnje gradom zapitala gdje je nestalo domicilno stanovništvo? Toliko stranaca, novinara, dijaspore...grad ne da je živ, prosto vibrira. Sinoć je bilo genijalno i neopisivo, jedna od onih situacija kad sve što možeš reći jeste, trebali ste to doživjeti da znate o čemu govorim (u pola četiri ujutru sam imala osjećaj da je podne)...Nakon otvaranja, (festival je otvorio film Srđana Vuletića, „Teško je biti fin“ i oni koji su gledali kažu da je odličan...u što ne sumnjam ni sekunde :)) sva dešavanja su se premjestila na Baščaršiju. Pa tako i mi. Uz jako raznoliko društvo iz svih dijelova zapadne Europe, (Triplet i Srodna Duša su obnavljale rodbinske veze...mislim, na kraju krajeva planiramo otići u tu Barcelonu i Pariz, zar ne? :)) proslavili smo otvaranje. Kad sam u društvu stranaca, onda i ja svoj grad posmatram njihovim očima. Tako da Sarajevo ima sasvim druge oblike i boje u tim trenucima...Uživam u otkrivanju detalja pored kojih prolazim svakodnevno i ne registrujem ih sve dok se oni ne oduševe time (recimo, kad naručiš pivu, a prvi ti je put da probaš sarajevsko pivo, pa se konobar upusti s tobom u priču...kao da te zna sto i kusur godina...) Jednostavne stvari.

Za četvrtak imamo karte. Vidjeću jednu od dražih mi glumica Juliette Binoche i definitivno ali definitivno najdražeg mi reditelja Anthony Minghella (Talentovani gospodin Ripley...gledala bar desetak puta i svaki put me oduševi, o Engleskom pacijentu da ne govorim)...i to ću ih vidjeti uživo!! Ovaj film je u pitanju:





Sinoćnji izlazak je nešto što mi je trebalo....definitivno.
A suvišno je govoriti koliko je ovaj praznik od festivala trebao Sarajevu. Međusobno se zaslužuju...definitivno.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.