Puhni vjetre, puhni...

(by rossa)



Zove mene maloprije bivša kolegica s posla da me pita gdje stoji neka knjiga u firmi, bla bla, ne može da je nađe, znam li ja, ovo-ono. Tu knjigu sam ja možda vidjela, s njom nikad nisam radila, niti šta u nju upisivala niti bilo šta pa sam na kraju rekla da je ja nisam kući donijela garant, ako je negdje u nekom kutku mozga možda pomislila na to (iako ne vjerujem, ali eto...) i rekla joj gdje bi je možda mogla naći. Kaže ona meni: «Ma znam ja da si ti odgovorna i ne bi je izgubila, ali eto, ja sam sve pretražila i nema je a možda ti znaš gdje je...»Osjetim ja po glasu tu neku laganu paniku, možda je i šef neku frku pravio pa žena više nije znala šta će, a onda mene našla...mene koja već treći dan bolne, ružičaste, zategnute kože preživljavam, ljepljive od raznoraznih što krema, što nekakvih narodnih lijekova, nervoznu jer mi je stomak kao užarena ploča na šporetu i nikako da se to smiri, ne mogu okretati glavu, ležim samo na leđima bez egzibicija u smislu ležanja na desnoj ili lijevoj strani...eto, život mi se trenutno sveo na ležanje, ispijanje vode, pokoji lagani obrok, mazanje kremama, obloge i Wimbledon. Evo, tek sam maloprije malo ustala, pošto koljena mogu savijati pa hajd rekoh da malo i prohodam, pa eto sjedoh za komp. Toliko o hodanju.

Pita me Anna da idemo negdje u grad...pa lijepo bi bilo kad bi se mogla pristojno srediti za takvog izlaska. Jedino kad bih mogla na sebe staviti plahtu i izaći jer to me jedino trenutno ne iritira. To ili jedinu spavaćicu koju sam pronašla a od koje mi se ne diže tlak i ionako već visoka temperatura kože na stomaku.

E, a tako se sve ovo desi kad ja odem na bazen i taj dan fino puše neki vjetrić, kao nije ono prevruće kao što zna biti, tu je blizu i vodica a blizu je i famozni sprej koji garantuje BRONČANU PUT (brončana put, my ass). Pa se ja iznapadam s tim sprejom, pa red sunčanja pa malo u bazen i sve tako pa se gledam i kontam dobro sam prošla, malo su mi noge crvene, al hajd, da kao ne pretjerujem, pa se sklonim pod suncobran...no, kad sam stigla kući pa vidjela tu silnu «BRONČANU PUT» koju sam kasnije tretirala jogurtom da ne bi cijeli kvart digla na noge, shvatim da me izradio i taj sprej a Boga mi i onaj vjetar što je puhao.

Kaže meni tetka na sve moje muke: «E, samo da ti je to preživjet', super će ti ona tamna boja bit'. Hajd' ti popij jednu tabletu protiv bolova, ha?»
Ja, nemoćna u nastojanju da se okrenem prema zidu i ne gledam je i tako joj dam do znanja šta mislim o izrečenom, zatvorim oči i u momentu izbrojim do 100, pa zatim dalje, 101, 102, 103, 104...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.