The Way We Were

(by anna)

Uhhh...na rubu sam da napišem jedan srceparajući post...koji bi se na kraju sveo na samosažaljenje same sebe. A to mrzim iz dna duše, žaliti samu sebe kad nemam razloga za to...Osim u večeri kao što je ova, kad je vruće i kad mi kao blicevi fotoaparata bljeskaju slike od prije par godina. Kad sam bila sretna. Danas to nisam. Nisam odavno sretna. Kupim dijelove svoga zivota i bojim ih ružičastom bojom, svjesno. Nema nekog uživanja u onome sto me okružuje, nema strasti...kao da živim napola. Tako se osjećam. Iz dana u dan mijenjam raspoloženja, trudim se biti zadovoljna onim sto me okružuje, zaista se trudim biti sretna...ali večeras mi to ne ide. Nisam znala da je preboljeti nekoga tako teško. Nisam znala da je to proces. Proces kojem se ne nazire kraj, pa ni neki neizvjesni završetak...imam osjećaj da će uvijek biti ovako. Voljela bih da sam bila malo bolje pripremljena za ovo. Ovaj osjećaj poslije prekida...mada u suštini nikada ne možeš biti dovoljno pripremljen na bol. Samo ostaje pitanje na koji ćes nacin to preživjeti.

I svi mi kažu, kad se ponovo zaljubiš, nećeš se ni sjećati njega, citiram prijateljicu: „Moj moler se zove isto kao moj bivši momak i kad njega zovnem da mi okreči stan, tad se i njega sjetim“...Zar će se i meni desiti isto?

Danas gledam epizodu serije Sex And The City, u kojem se postavlja pitanje, kada veza između dvoje pukne, gdje odlazi ljubav? A Samantha na to odgovara: „PA njegovoj novoj djevojci“...Zar je to stvarno tako? Zar jedna osoba može samo tako zaboraviti? Sve sto je dijelio sa drugom osobom, sve one intimne trenutke, sve one maske koje su se godinama ljuštile sa lica pred osobom za koju je znao kako diše...Ako je on nastavio dalje, sa novom djevojkom, zar trebam zaključiti da je ljubav koju smo dijelili bila uzalud? Ne kažem da sam ja bolja osoba zato što ne mogu zaboraviti tek tako sve što je bilo, ali ne mogu ni uraditi ono što je on uradio ...bar ne još. Srećom...ovo je ipak skoro godinu dana poslije. Tako da se neću raspasti na dijelove. Jača sam nego što sam bila onda...samo eto večeras...raskućila me ta prokleta epizoda :) Ne postoji objašnjenje zašto je on sada sa njom a ne sa mnom, niti se trudim da saznam. Samo znam da ja jos uvijek nemam dovoljno snage da ga sretnem s njom, da mu sklonim kosu sa čela i kazem:
<"Your girl is lovely Hubbell"...

Uhh, eto, pomalo srceparajuci post :)
Večeras su me samo uspomene stigle, ništa više...
Memories, like the corners of my mind...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.