Naočale, naočale...

(by anna)

Prva osoba koja je primjetila da škiljim i da faktički ne vidim bila je, ironije li, moja učiteljica. Shodno tome naočale sam počela nositi odmah, u prvom osnovne. Odmah su mi i rekli da ću ih nositi doživotno...mama je plakala i uporno rendala mrkvu ne bi li ja nekim čudom progledala kao i svi ostali. Bezuspješno. Bezuspješno je bilo i silno širenje zjenica gdje sam tri puta po pola sata morala svake sedmice žmiriti sa tim kapima u očima...kako sam to mrzila! Pa bih u inat u onom mraku držala širom otvorene oči...Mama se pomirila sa tim da nosim naočale i recimo da smo svi odahnuli. Do mog puberteta. Tada sam se ja pobunila protiv naočala. Budući da sam pubertet provela u nevjerovatnim okolnostima kad je bilo bitnije kako sačuvati živu glavu...naočale su mi bile najmanji problem. Bar je tako trebalo biti...Kako to obično biva, u toku mog školovanja je uvijek bilo nekih dobacivanja na taj račun, što je logično dovelo do toga da dobijem poveći kompleks. Djeca znaju biti jako okrutna kad vide šta ti je bolna tačka...Kompleksa sam se riješila jednim potezom- kupovinom leća. Instant rješenje gdje sam jednim udarcem ubila više muha...Vremenom sam odustala i od leća i vratila se naočalama. Jednostavno neke komplekse prerasteš.

Do prije četiri sedmice. Kad sam odlučila da je vrijeme da se počastim novim okvirom. Kad idem isprobavati okvire obavezno vučem nekoga sa sobom da mi može reći kako mi stoje...jer ja sam apsolutno nemoćna kad skinem naočale osim da se ne unesem kompletna u ogledalo...što je opet ofirno. Tako da smo Rossa i ja obišle sve radnje od onih jeftinijih do onih najskupljih...Ironijom, pobjegnem iz jedne skupe optičke radnje u još skuplju i tamo kupim okvir i naručim stakla. Mama bila sa mnom...umirala sam kad je jako zgodnom prodavaču rekla da će mi ponovo rendati mrkvu, da bi joj on rekao da to nema veze s vezom, i da me može pustiti na miru, o jeee...ajd, tješim se da je bila šarmantna...Okvir – famozan! Hajde i cijena i sve...ja sam se zaljubila bacivši prvi pogled na vitrinu.

I tako sedmica za sedmicom, oni ne zovu...Na kraju, danas odem po njih – zvali su pogrešan broj...grrr, hajde nebitno, probam naočale i najgora stvar se desi. Ne sviđaju mi se! Barem ne toliko koliko sam ja isfantazirala u ove četiri sedmice čekanja na njih...Osjećam se ponovo kao tinejdžerka koja želi sve samo da ne mora nositi naočale. Tako to obično bude kad imam prevelika očekivanja. Izgledaju mi ogromno, drške sa strane su mi preširoke i teže su od mojih starih cvika...Tipkam jednom rukom. U drugoj držim ogledalo i ubjeđujem se da nije strašno. I da ću se navići...

Slične su, kod mene je crni rub...



Uostalom, sutra idem najstrožim kritičarima na svijetu...
Trideset i jednom, preciznije.
Kod njih nema okolišanja, saspu ti u lice istinu dok trepneš i ti ostaneš otvorenih usta k`o riba na suhom...

Ma kad se bolje pogledam...i nisu tako loše :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.